Demografija srednjeg vijeka

(Preusmjereno sa stranice Srednjovjekovna demografija)

Srednjovjekovna demografija je istraživanje ljudske demografije u Evropi i Sredozemlju tokom srednjeg vijeka. Procjenjuje i pokušava objasniti broj ljudi koji su živjeli u srednjovjekovnom periodu, populacijske trendove, životni vijek, porodičnu strukturu i slično. Demografija se smatra ključnim elementom historijskih promjena u srednjem vijeku.

Seljaci pripremaju polja za zimu drljačom i sijanjem zimskih žitarica, iz Très Riches Heures du Duc de Berry, c.1410

Populacija Evrope ostala je na niskom nivou u ranom srednjem vijeku, procvjetala u razvijenom i dostigla vrhunac oko 1300. godine, a onda su brojne nesreće izazvale oštar pad, o čijoj prirodi historičari još uvijek raspravljaju. Nivo populacije počeo se oporavljati u kasnom 15. vijeku i dobio je na zamahu u ranom 16. vijeku.

Nauka srednjovjekovne demografije ovisi o raznim linijama dokaza, kao što su administrativni zapisi, arheološki terenski podaci, testamenti i drugi tipovi zapisa, ekonomski podaci i pisana historija. Budući da su podaci često nepotpuni ili dvomisleni, među srednjovjekovnim demografima mogu postojati značajna neslaganja.

Demografska historija Evrope uredi

Populacijski nivoi Evrope tokom srednjeg vijeka može se ugrubo kategorizirati na sljedeći način:[1]

  • 200–600 (kasna antika): pad populacije[nedostaje referenca]
  • 600–1000 (rani srednji vijek): stabilan i nizak nivo, sa povremenim rastom.
  • 1000–1250 (razvijeni srednji vijek): brz porast i širenje populacije.
  • 1250–1348 (kasni srednji vijek): stabilan ili povremen rast do visokog nivoa, sa padom oko 1315-17.
  • 1348–1420 (kasni srednji vijek): oštar pad.
  • 1420–1470 (kasni srednji vijek): stabilan ili povremen pad do niskog nivoa.
  • 1470–nadalje: sporo širenje koje dobija na zamahu u ranom 16. vijeku.

Kasna antika uredi

U kasnoj antici razni indikatori rimske civilizacije počeli su opadati, uključujući urbanizaciju, pomorsku trgovinu i ukupnu populaciju. U usporedbi sa 1. vijekom, pronađeno je samo 40% broja brodskih olupina iz 3. vijeka.[2] Tokom perioda od 150. do 400. godine, procjenjuje se da je populacija Rimskog Carstva pala sa 70 miliona na 50 miliona, što je pad od gotovo 30%. Neposredni uzroci pada populacije su Antoninska kuga, Ciprijanova kuga i kriza 3. vijeka. Evropska populacija vjerojatno je dostigla svoj najniži novo tokom ekstremnih vremenskih prilika 535-536 i posljedična Justinijanova kuga. Neki su povezali taj demografski prelaz sa pessimumom perioda velikih seoba naroda,[pojasniti] kada je došlo do pada u globalnim temperaturama koji je smanjio poljoprivredne prinose.[3]

Rani srednji vijek uredi

Velika epidemija kuge pogodila je Sredozemlje i velik dio Evrope u 6. vijeku.

U ranom srednjem vijeku došlo je do relativno malog porasta populacije sa urbanizacijom znatno ispod vrhunca u danima Rima, što je bio odraz niskoh tehnološkog nivoa, ograničene trgovine i političkih, društvenih i ekonomskih pomjeranja koja su pogoršale vikinška ekspanzija na sjeveru, arapska ekspanzija na jugu i kretanje Slavena i Mađara na istoku.[1] Takav ruralan, nesiguran život izazvao je razvoj feudalizma i pokrštavanje Evrope.[1] Procjene ukupne populacije Evrope spekulativne su, ali u vrijeme Karla Velikog smatra se da je živjelo između 25 i 30 miliona, od kojih je možda pola bilo u Karolinškom Carstvu koje je pokrivalo današnju Francusku, Nizozemske, zapadnu Njemačku, Austriju, Sloveniju, sjevernu Italiju i dio sjeverne Španije.[1] Većina srednjovjekovnih naselja ostala je malena, sa poljoprivrednim zemljištem i velikim zonama nenaseljene i bezakonite divljine između njih.[1]

Razvijeni srednji vijek uredi

Vidi takođe: Domesday Book

Od 10. do 13. vijeka, poljoprivreda se proširila u divljinu tokom tzv. "velikom raščišćavanju".[4] Tokom razvijenog srednjeg vijeka, mnoge šume i močvare raščišćene su i obrađene.[4] U isto vrijeme, tokom Ostsiedlunga, Nijemci su se naselili istočno od rijeka Laba i Zale, u regionima koji su prije toga bili samo slabo naseljeni Slavenima Polabije.[4] Križari su se proširili u Križarske države, dijelovi Iberijskog poluotoka preoteti su od Maura, a Normani su kolonizirali Englesku i južnu Italiju.[4] Ta kretanja i osvajanje dio su većeg uzorka širenja populacije i ponovnog naseljavanja do kojeg je došlo u Evropi u to vrijeme.[4]

U razloge za to širenje i kolonizaciju spadaju sve bolja klima (tzv. srednjovjekovni topli period), što je dalo duže i produktivnije sezone uzgoja; kraj pljački od strane Vikinga, Arapa i Mađara, što je rezultiralo većom političkom stabilnošću; napredak u tehnologiji srednjeg vijeka, što je omogućilo obradu većih kopnenih površina; reforme Crkve u 11. vijeku koje su dodatno povećale društvenu stabilnost; i uspon feudalizma, što je također donijelo određenu mjeru društvene stabilnosti.[1] Gradovi i trgovina su oživjeli, a uspon novčane ekonomije počeo je slabiti spone kmetstva koje su vezale seljake za zemlju.[1] Isprva je postojala izdašna površina zemljišta, dok je radnka za raščišćavanje i obradu zemljišta bio rijedak; gospodari koji su posjedovali zemljišta nalazili su nove načine za privlačenje i zadržavanje radnika.[1] Urbana središta mogla su privuči kmetove sa obećanjem slobode.[1] Kako su novi regioni naseljavani, i interno i eksterno, populacija se prirodno povećavala.[1]

Sve u svemu, procjenjuje se da je evropska populacija dostigla vrhunac od čak 100 miliona stanovnika.[1]

Engleska uredi

Procjenjuje se da je populacija Engleske od oko 1,5 miliona ili više 1086. godine[5] porasla do negdje između 3,7 million[6] i 5-7 miliona,[1] iako procjene za 14. vijek potiču od izvora nakon prvih epidemija kuge, a procjene za populaciju prije kuge ovise o pretpostavljenoj stopi smrtnosti kuge, omjeru djece i stopi propusta u povraćaju oporezivog stanovništva.[6]

Francuska uredi

Vjeruje se da je 1328. Francuska podržavala između 13,4 miliona ljudi (na manjem geografskom području nego danas)[7] i 18 do 20 miliona ljudi (na današnjem području), i tu drugu brojku nije ponovo dostigla do ranog modernog perioda.[1]

Italija uredi

Populacija Italije oko 1300. godine procjenjuje se na između 10 i 13 miliona.

Kasni srednji vijek uredi

 
Građani Tournaia sahranjuju žrtve kuge.

Do 14. vijeka, granice naseljenog obradivog zemljišta prestale su se širiti i internom naseljavanju došao je kraj, ali nivo populacije ostao je visok. Potom je niz događaja - koji se ponekada naziva kriza kasnog srednjeg vijeka — kolektivno ubio na milione ljudi. Počevši sa velikom glađu 1315. i crnom smrću 1348. godine, populacija Evrope naglo je opala. U periodu između 1348. i 1420. došlo je do najvećih gubitaka. U dijelovima Njemačke, oko 40% imenovanih stanovnika je nestalo.[1] Populacija Provanse navodno je prepolovljena, a u nekim dijelovima Toskane, 70% je izgubljeno u tom periodu.[1]

Historičari su se mučili sa objašnjavanjem razloga zašto je toliki broj ljudi umro.[1] Neki su sumnjali u dugogodišnju teoriju da je pad u populaciji izazvan samo zaraznim bolestima (više u članku o crnoj smrti) pa su tako istražili i ostale društvene faktore.

Klasičan maltuzijski argument je da je Evropa bila prenaseljena: čak i u dobrim godinama, populacija je jedva uspijevala prehraniti se.[1] Prinosi u 14. vijeku bili su između 2:1 i 7:1 (2:1 znači da su za svako zasijano zrno dva požeta.[1] Današi prinosi iznose 30:1 ili više.)[1] Tokom decenija se postepeno razvijala pothranjenost, smanjivši otpornost na bolesti i takmičenje za resurse značilo je više ratovanja, a onda je prinose konačno srozalo malo ledeno doba.[1]

Alternativna teorija je da je takmičenje za resurse pogoršalo neravnotežu između vlasnika i radnika[1] i da je ponuda novca nastavila ići ukorak sa fiksnom povećanom ekonomskom aktivnošću (budući da je bio robni novac prije svega zasnovan na srebru)[1] pa su plate padale dok su kirije rasle,[1] što je dovelo do demografske stagnacije. Ekonomski uslovi siromašnih također su pogoršali bijedu kuge zato što nisu imali pribježište, kao npr. vilu na selu poput plemića u Boccacciovom Decameronu.[1] Siromasi su živjeli u skučenim uslovima i nisu se mogli izolirati od bolesnih i imali su slabiji imunitet zbog neodgovarajuće ishrane, teških uslova života, rada i sanitacije.[1] Nakon što su kuge i ostali egzogeni uzroci pada populacije snizili ponudu rada, plate su se povećale.[1] To je povećalo mobilnost radnika i dovelo do preraspodjele bogatstva, iako su pokušaji vlasnika imovine da se odupru promjenama zabranama za povišenje nadnica i kontrolom cijena[1] doprinijeli narodnim ustancima kao što je seljački ustanak u Engleskoj 1381. Do 1450. godine, ukupna populacija Evrope bila je znatno niža nego 150 godina ranije, ali su sve klase generalno imale viši životni standard.[1]

Bez obzira na uzrok, populacija je nastavila opadati kroz 15. vijek i ostala niska u 16. vijeku.

Demografske tabele uredi

Tabele u nastavku prikazuju procjene prema Urlanis (1941:91, 414).

Dinamika evropske populacije, 1000–1500
Godina Ukupna evropska populacija,
milioni
Apsolutni rast po periodu,
milioni
Prosječan rast po godini,
hiljade
Apsolutni rast po vijeku,
%
Prosječan rast po godini,
%
1000 56,4
1100 62,1 5,7 57 10,1 0,10
1200 68,0 5,9 59 9,5 0,09
1250 72,9 4,9 98 15,7 0,14
1300 78,7 5,8 116 0,15
1350 70,7 −8,0 −160 −0,8 −0,21
1400 78,1 7,4 148 0,20
1450 83,0 4,9 98 16,1 0,12
1500 90,7 7,7 154 0,18
Evropska populacija po državi ili regiji, 1000–1500, u milionima
Država/regija 1000 1100 1200 1250 1300 1350 1400 1450 1500
Njemačka 5,4 6,4 7,3 8 9,1 8,5 9,6 10,2 10,8
Francuska 9 11 13 15 17 15 14 14 15,5
Engleska i Wales 1,6 1,8 2,3 2,6 3 2,4 3 3,3 3,6
Škotska 0,3 0,3 0,3 0,4 0,4 0,3 0,4 0,5 0,6
Irska 0,6 0,6 0,6 0,7 0,7 0,6 0,7 0,7 0,8
Italija 7 7,5 8 9 10 8 10 10,5 11
Španija i Portugal 9 8 7 6,5 6 5 6 7 8,5
Austro-Ugarska[lower-alpha 1] 5,4 6,2 7,2 8 9 8 9 10 11,5
Balkan[lower-alpha 2] 7 7,5 8 8 8 7 8 8 8
Danska 0,5 0,5 0,6 0,6 0,7 0,6 0,6 0,6 0,6
Švedska 0,4 0,4 0,4 0,5 0,5 0,4 0,5 0,6 0,65
Norveška 0,2 0,2 0,2 0,2 0,3 0,3 0,3 0,3 0,3
Švicarska 0,4 0,4 0,5 0,6 0,7 0,6 0,7 0,7 0,75
Belgija 0,6 0,7 0,9 1 1,2 1 1,2 1,3 1,5
Nizozemska 0,5 0,6 0,7 0,8 0,9 0,8 0,9 1,1 1,3
Sjeveroistočna Evropa[lower-alpha 3] 8,5 10 11 11 11 12 13 14 15,1
Ostale[lower-alpha 4] <0,1 <0,1 <0,1 <0,1 0,2 0,2 0,2 0,2 0,2
Ukupno 56,4 62,1 68 72,9 78,7 70,7 78,1 83 90,7

Bilješke:

Greška u referenci: <ref> oznaka u <references> ima konfliktni grupni atribut "lower-alpha".

Nauka i umjetnost srednjovjekovne demografije uredi

Srednjovjekovna demografija je prilično novo polje istraživanja.[1]Šablon:Verify credibility Izvori koje današnji demografi tradicionalno koriste, kao što su zapisi o brakovima, rođenjima i smrtima, obično nisu dostupni za taj period, pa se učenjaci oslanjaju na druge izvore, kao što su arheološka istraživanja i pisani zapisi kada su dostupni.[1]Šablon:Verify credibility

Primjeri terenskih podataka uključuju fizičku veličinu naselja i kako je s vremenom rasla, te pojava i nestanak naselja.[1]Šablon:Verify credibility Na primjer, nakon Crne smrti arheološki zapisi pokazuju napuštanje do 25% svih sela u Španiji.[1] Međutim, arheološke podatke je često teško interpretirati.[1]Šablon:Verify credibility Često je teško odrediti tačnu starost otkrića. Također, neka od najvećih i najvažnijih nalazišta još uvijek su zauzeta i ne mogu se istraživati.[1] Dostupni arheološki podaci mogu biti koncentrirani u perifernijim regijama, na primjer anglosaksonski ukopi u Sutton Hoou (Istočna Anglija, Engleska, rani srednji vijek), za koje pored toga ne postoje zapisi.[1]

Zbog tih ograničenja, mnogo našeg znanja dolazi od pisanih zapisa: opisnih i administrativnih iskaza. U opisne iskaze spadaju oni od hroničara koji su pisali o veličinama vojski, žrtvama rata ili gladi, učesnicima u zakletvi. Međutim, na njih se ne može oslanjati kao na tačne i najkorisniji su kao dodatni dokazi, umjesto da ih se same posmatra.

Najvažniji pisani iskazi su oni koji se nalaze u administrativnim zapisima.[1] Ti iskazi su objektivniji i precizniji budući da motivacija za njihovo pisanje nije bio utjecaj na druge.[1] Ti se zapisi mogu podijeliti na dvije kategorije: istraživanja i serijske dokumente. Istraživanja obuhvataju imanje ili regiju u neko određeno vrijeme, slično kao današnji inventar.[1] Manorijalistička istraživanja u srednjem su vijeku bila vrlo česta, naročito u Francuskoj i Engleskoj, ali su blijedila kako je kmetstvo zamjenjivala novčana ekonomija.[1] Fiskalna istraživanja došla su sa usponom novčane ekonomije, od kojih je prvo i najpoznatije Domesday Book iz 1086. godine.[1] Knjiga srca iz Italije iz 1244. još je jedan primjer. Najveće fiskalno istraživanje provedeno je u Francuskoj 1328. godine. Budući da su kraljevi nastavljali tražiti nove načine za prikupljanje novca, ta fiskalna istraživanja s vremenom su postajala brojnija i sveobuhvatnija. Istraživanja imaju ograničenja, budući da predstavljaju samo fotografiju u nekom vremenu; ne prikazuju dugoročne trendove i obično isključuju društvene elemente.[1]

Serijski zapisi dolaze u različitim oblicima.[1] Najraniji su iz 8. vijeka i bilježe prodaju, razmjenu, donacije i najmove.[1] Drugi tipovi serijskih zapisa su zapisi o umrlima iz religijskih institucija i krsni upisi. Među ostale zapise koji su od pomoći spadaju isplate gospodara kralju nakon smrti, dvorski zapisi, cijene hrane i najma, na osnovu kojih se mogu napraviti zaključci.[1]

Povezano uredi

Glavni pisci o srednjovjekovnoj demografiji uredi

Izvori uredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 1,22 1,23 1,24 1,25 1,26 1,27 1,28 1,29 1,30 1,31 1,32 1,33 1,34 1,35 1,36 1,37 1,38 1,39 1,40 1,41 1,42 1,43 Navod kombinira izvore iz članka Davida Herlihyja "Medieval Demography" u djelu Dictionary of the Middle Ages (vidjeti Bibliografiju u ovom članku) i Josiaha C. Russella, "Population in Europe" Arhivirano 2014-10-29 na Wayback Machine-u, u Carlo M. Cipolla, ed., The Fontana Economic History of Europe, Vol. I: The Middle Ages, (Glasgow : Collins/Fontana, 1972), 25–71
  2. Hopkins, Keith Taxes and Trade in the Roman Empire (200 B.C.–A.D. 400)
  3. Berglund, B. E. (2003), „Human impact and climate changes—synchronous events and a causal link?” (PDF), Quaternary International 105: 7–12, DOI:10.1016/S1040-6182(02)00144-1. 
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Robert Bartlett, The Making of Europe, ISBN 0-691-03780-9
  5. "http://www.domesdaybook.co.uk/life.html#6"
  6. 6,0 6,1 Russell, Josiah Cox, 1972. Medieval Regions and their Cities, str. 122.
  7. Russell, J.C., 1958, "Late Ancient and Medieval Population," u Transactions of the American Philosophical Society, svezak 48 br. 3, str. 106.

Bibliografija uredi

Dodatna literatura uredi

  • Biller, Peter (2001), The Measure of Multitude: Population in Medieval Thought, New York: Oxford University Press, ISBN 0-19-820632-1 .
  • Hollingsworth, Thomas (1969), Historical Demography, Ithaca, NY: Cornell University Press, ISBN 0-8014-0497-5 .
  • Russell, Josiah (1987), Medieval Demography: Essays, Ams Studies in the Middle Ages, 12, New York: AMS Press, ISBN 0-404-61442-6 .


Greška u referenci: Oznake <ref> postoje za skupinu imenovanu kao "lower-alpha", ali nema pripadajuće oznake <references group="lower-alpha"/>