Srbi u Vojvodini

Srbi u Vojvodini
Ukupna populacija: 1.970.790 (procena ukupno sa Vojvdinom, užom Srbijom i dijasporom)
Populacija: Srbi u Vojvodini 1.190.785 (2022)
Jezik: srpski jezik (šumadijsko-vojvođanski i smederevsko-vršački dijalekat)
Religija: Uglavnom pravoslavna, manjim delom protestanti ili ateisti (u prošlosti su mnogi bili i muslimani)
Etnička grupa: Indo-Evropska
  Sloveni
    Južni Sloveni

Srbi su najbrojnija etnička grupa na području Autonomne Pokrajine Vojvodine. Prema popisu iz 2022. godine, Srba je u Vojvodini bilo 1.190.785 i činili su 68,43% stanovništva ove pokrajine. [1] U zavičajnom smislu, jedan deo današnjih Vojvođanskih Srba čini starosedelačko srpsko stanovništvo, dok drugi deo čini stanovništvo doseljeno u toku 20. i 21. veka. Po veroispovesti, Srbi u Vojvodini su uglavnom pravoslavni, a od drugih veroispovesti, među Vojvođanskim Srbima je znatnije zastupljen i protestantizam. [2] Starosedelačko srpsko stanovništvo Vojvodine uglavnom govori Šumadijsko-vojvođanski, a delimično i Smederevsko-vršački dijalekat srpskog jezika. [3] Pored teritorije autonomne pokrajine Vojvodine, istorijske teritorije vojvođanskih Srba uključuju i delove Srema i Banata koji su danas u sastavu Grada Beograda (opštine Zemun, Surčin i Novi Beograd i područje Pančevačkog Rita u opštini Palilula), selo Ostrovo u opštini Kostolac u sastavu Grada Požarevca, kao i neke delove današnje Hrvatske, Mađarske i Rumunije.

Geografski raspored uredi

Tokom istorije, srpsko stanovništvo je u značajnom broju nastanjivalo i delove susednih država, Rumunije, Mađarske i Hrvatske, a politička, verska i kulturna istorija ovih Srba je u velikoj meri povezana sa istorijom Srba u Vojvodini. U sferu kulturno-istorijskog prostora Vojvođanskih Srba spadaju i delovi današnjeg Beograda severno od Save i Dunava (Zemun, Novi Beograd, Borča), koji, zajedno sa područjem Autonomne Pokrajine Vojvodine, predstavljaju prostor na kome su Vojvođanski Srbi uspeli da ostvare svoje istorijske političke težnje ka nacionalnoj slobodi i ujedinjenju sa ostatkom srpskog naroda.

Broj Srba po okruzima uredi

Prema popisu iz 2002. godine, brojnost Srba u okruzima Autonomne Pokrajine Vojvodine bila je sledeća: [4] [5]

Okrug Broj stanovnika Broj Srba Procenat Srba
Južnobački 593.666 409.988 69,06%
Sremski 335.901 283.861 84,5%
Južnobanatski 313.937 220.641 70,28%
Srednjebanatski 208.456 150.794 72,33%
Zapadnobački 214.011 134.644 62,91%
Severnobanatski 165.881 72.242 43,55%
Severnobački 200.140 49.637 24,8%

Broj Srba po gradovima uredi

Prema popisu iz 2002. godine, brojnost Srba u gradovima Autonomne Pokrajine Vojvodine bila je sledeća: [4] [5]

Autonomna pokrajina Vojvodina:

Grad Broj stanovnika Broj Srba Procenat Srba
Novi Sad 191.405 141.475 73,91%
Pančevo 77.087 60.963 79,08%
Zrenjanin 79.773 56.560 70,9%
Sombor 51.471 32.988 64,09%
Kikinda 41.935 31.317 74,67%
Sremska Mitrovica 39.084 31.127 79,64%
Vršac 36.623 28.372 77,47%
Ruma 32.229 28.032 86,97%
Subotica 99.981 26.242 26,24%
Bačka Palanka 29.449 23.864 81,03%
Inđija 26.247 22.995 87,61%

Grad Beograd (naselja koja su u Sremu i Banatu):

Broj Srba po naseljima i urbanim celinama Grada Beograda:

Naselje Broj stanovnika Broj Srba Procenat Srba
Novi Beograd 217.773 187.253 85,99%
Zemun 145.751 125.256 85,94%
Borča 35.150 30.479 86,71%

Istorija uredi

Doseljavanje Slovena uredi

 
Sloveni na području današnje Vojvodine u 6. veku
 
Slovenske države Salana, Glada i Braslava u devetom veku (prema mađarskom istoričaru Dr. Šandoru Markiju)

Prema nekim mišljenjima, Slovena je bilo u Bačkoj još u vreme vladavine Jaziga, u 2. i 3. veku. [6] [7] Moguću potvrdu ranog slovenskog prisustva u regionu možemo naći i u nazivu Pathissus, koji u 1. veku nove ere pominje Plinije kao oznaku okoline reke Tise. Ovaj naziv se tumači kao moguće slovenski i sličan je današnjem srpskom imenu Potisje. [8]

Nesporno prisustvo Slovena na ovim prostorima vezuje se za 6. vek. Pre naseljavanja na Balkansko poluostrvo, Sloveni su stanovali negde između Huna i Gepida, sa kojima su živeli u prijateljstvu. Posle pada Gepidske države krenuli su sa Avarima prema zapadu i jugu. Koristeći nezgode Vizantije u Italiji, Africi i Aziji, oni su do 8. veka postepeno naselili severnu polovinu Balkanskog poluostrva.

Naseljeni po Panonskoj niziji, Sloveni su živeli u plemenskim organizacijama. Neka od poznatih slovenskih plemena na ovim prostorima bili su Severani, Bodriči, Timočani i Braničevci. Među Slovenima u Panoniji, kao i u okolnim planinskim predelima, naročito prema jugu, nalazili su se i Srbi. [9]

U 9. veku, posle propasti Avara, javljaju se i prvi oblici slovenske državnosti na ovom području. Prve slovenske države koje su upravljale teritorijom današnje Vojvodine bile su Bugarsko carstvo, Velika Moravska, Kneževina Donja Panonija i Ljudevitova Panonska Kneževina. Za vreme bugarske uprave (9. vek), bugarski vojvoda Salan je vladao na teritoriji Bačke, a sedište njegovog vojvodstva je bio grad Titel. Drugi bugarski vojvoda, koji je vladao Banatom, zvao se Glad. Gladov potomak je bio banatski vojvoda Ahtum, poslednji vladar koji se suprotstavio uspostavljanju neposredne vlasti Ugarskog kraljevstva u 11. veku. Ahtum je bio pravoslavni hrišćanin.

U jedanaestom veku, na teritoriji Srema je vladao Sermon, vazal makedonskog (bugarskog) cara Samuila. Sermon je kovao svoje zlatnike na području današnje Sremske Mitrovice. Pošto je Samuilovo carstvo poraženo od Vizantije, Sermon biva uhvaćen i ubijen, jer se nije hteo pokoriti novoj vlasti. Za vreme vizantijske uprave na teritoriji Srema je postojala vizantijska pokrajina nazvana Tema Sirmijum.

Ugarska uprava i srednjovekovni Srbi uredi

 
Sremska kraljevina Stefana Dragutina sa današnjim Sremom u svom sastavu (prema istoričaru Stanoju Stanojeviću).
 
Posedi srpskih despota u Sremu, Bačkoj i Banatu (15-16. vek)
 
Srpski vladar Stefan Dragutin, kralj Srema (1282-1316)
 
Srpski despot Vuk Grgurević Branković (Zmaj Ognjeni Vuk)
 
Stefan Štiljanović

Kraljevina Ugarska osvaja područje današnje Vojvodine između desetog i dvanaestog veka. Bačka se nalazi pod ugarskom vlašću od desetog veka, posle ugarske pobede nad vojvodom Salanom, dok se u Banatu i Sremu smenjuju ugarska, bugarska i vizantijska vlast. U Banatu se ugarska vlast ustaljuje u jedanaestom veku, posle poraza vojvode Ahtuma, a u Sremu u dvanaestom veku, kada ga Ugarska osvaja od Vizantije.

Stanovništvo srednjovekovne Ugarske bilo je etnički mešovito i uključivalo je Mađare, Slovene, Kumane, Sase, Sekelje, Jase, Vlahe, itd. Mađari su u početku činili vladajući sloj ugarskog društva, dok su kmetovi bili uglavnom Sloveni.

U 11. veku u Bačkoj se pominje Srbin Radovan, koji se istakao u toku dinastičkih borbi u ugarskoj vladarskoj porodici Arpad. Prvi poznati župan Bačke županije, zabeležen 1074. godine, imao je slovensko ime Vid. U dvanaestom veku, u toku borbi između Kolomana i Almoša pominju se srpski velikaši Uroš, Vukan i Pavle, koji su bili uz Almoša. Uticaj Srba u ugarskoj bio je velik i za vreme ugarskog kralja Geze II (1141-1161). Pre Gezinog punoletstva, Kraljevinom Ugarskom je stvarno upravljao kraljev ujak Beloš, sin srpskog velikog župana Uroša I i brat Jelene, kraljeve majke. Beloš je osnovao u Sremu i jedan manastir kod današnjeg Banoštora. O značaju srpskog stanovništva sa ovih prostora govori i činjenica da je drugi arhiepiskop samostalne srpske crkve, posle Svetog Save, bio Arsenije I Sremac, rođen u selu Dabar u Sremu, pored grada Slankamena.

U trinaestom veku, na području današnje Vojvodine nalazile su se sledeće ugarske županije: sremska i vukovska (u Sremu), bačka i bodroška (u Bačkoj), kao i kovinska, krašovska, tamiška i čanadska (u Banatu).

Između 1282. i 1316. godine, srpski kralj Stefan Dragutin je vladao Sremskom kraljevinom, koja je obuhvatala delove današnje Centralne Srbije (Mačvu, Braničevo, Kučevo, Podrinje, itd), deo današnje Vojvodine (severna Mačva) i deo današnje Bosne i Hercegovine (Usora i Soli). Dragutinove rezidencije su se nalazile u gradovima Debrcu (u Mačvi, između Beograda i Šapca) i Beogradu. U to vreme, imenom Srem su nazivane dve teritorije: Gornji Srem (današnji Srem) i Donji Srem (današnja Mačva). Dragutinova Sremska kraljevina je u stvari obuhvatala Donji Srem, odnosno današnju Mačvu. Neki istorijski izvori govore da je Stefan Dragutin takođe vladao i Gornjim Sremom.

Stefan Dragutin je umro 1316. godine, a posle njegove smrti, Sremskom kraljevinom je vladao njegov sin, kralj Vladislav II (1316-1325). Vladislava II je porazio kralj Srbije Stefan Dečanski 1324. godine, i posle toga područje njegove Sremske kraljevine postaje predmet sporenja između Srbije i Ugarske.

Iako su Srbi na teritoriji Vojvodine bili deo starosedelačkog slovenskog stanovništva (posebno u Sremu), veći broj Srba počinje da se naseljava na ovo područje počevši od četrnaestog veka. Neposredno pred otomansko osvajanje ovih prostora, Srbi su činili znatan deo stanovništva današnje Vojvodine.

U prvoj polovini petnaestog veka, neki gradovi i mesta na teritoriji današnje Vojvodine (i panonskog dela Beograda) bili su u posedu srpskih despota Stefana Lazarevića i Đurđa Brankovića. U posedu Stefana Lazarevića bila su sledeća mesta: Zemun, Slankamen (danas Stari Slankamen), Kupinik (danas Kupinovo), Mitrovica (danas Sremska Mitrovica), Bečej (danas Novi Bečej), Veliki Bečkerek (danas Zrenjanin) i Apatin. Ova mesta su takođe bila u posedu Đurđa Brankovića, koji je, pored navedenih gradova, u posedu imao i sledeća mesta: Stari Bečej (danas Bečej), Kulpin, Čurug, Sveti Petar, Perlek, Peser, Petrovo Selo (danas Bačko Petrovo Selo), Arač, Vršac, itd.

Posle otomanskog osvajanja Srbije (1459. godine), srpski despoti su nastavili da vladaju na teritoriji današnje Vojvodine (uglavnom u Sremu), tada pod upravom Ugarske, kao vazali ugarskih kraljeva. Rezidencija srpskih despota nalazila se u gradu Kupiniku (današnje Kupinovo) u Sremu, a ostala važna mesta u njihovom posedu su uključivala Slankamen, Berkasovo, Bečkerek, itd. Imena srpskih despota u Sremu su sledeća: Vuk Grgurević (1471-1485), Đorđe Branković (1486-1496), Jovan Branković (1496-1502), Ivaniš Berislavić (1504-1514) i Stevan Berislavić (1520-1535). Poslednji titularni despoti Srbije, Radič Božić (1527-1528) i Pavle Bakić (1537) nisu vladali na teritoriji današnje Vojvodine, već su imali posede na teritoriji današnje Rumunije i Mađarske. Prema narodnoj tradiciji, (nezvanični) srpski despot bio je i Stefan Štiljanović (1537-1540), čija se rezidencija nalazila u gradu Moroviću u Sremu.

Činjenica da su despoti Srbije vladali prostorom današnje Vojvodine, kao i prisustvo većinskog srpskog stanovništva na ovom području, razlog su što se u mnogim istorijskim izvorima i mapama nastalim između petnaestog i osamnaestog veka teritorija današnje Vojvodine pominje pod imenom Rascija (Raška, Srbija) i Mala Raška (Mala Srbija).

Jovan Nenad i Radoslav Čelnik uredi

Glavni članci: Jovan Nenad i Radoslav Čelnik
 
Srpsko carstvo Jovana Nenada
 
Sremsko vojvodstvo Radoslava Čelnika
 
Spomenik caru Jovanu Nenadu u Subotici

Ubrzo posle Mohačke bitke (1526. godine) i vojnog poraza koji je Ugarskoj nanelo Osmansko carstvo, na istorijsku scenu izlazi samozvani srpski car, Jovan Nenad. Uz pomoć vojske prvobitno sastavljene od srpskih plaćenika, Jovan Nenad uspostavlja svoju vlast u Bačkoj, severnom Banatu i delu Srema i stvara jednu prolaznu nezavisnu državu, čiji je glavni grad bila Subotica.

Na vrhuncu moći, Jovan Nenad se u Subotici krunisao za srpskog cara. Ova srpska država bila je kratkog veka. Ugarski plemići su se udružili protiv Jovana Nenada i porazili njegovu vojsku u leto 1527. godine, a car Jovan Nenad je ubijen. Tokom vremena, car Jovan Nenad je postao legendarna figura za Srbe. Mnogi istoričari ga smatraju začetnikom današnje Vojvodine, a u Subotici mu je podignut spomenik sa natpisom: „Tvoja je misao pobedila“ (ovo se tumači kao misao srpske samostalnosti u današnjoj Vojvodini u odnosu na Ugarsku/Mađarsku). Posle propasti careve države, Bačka i delovi Banata kojima je upravljao dolaze za kratko vreme ponovo pod ugarsku upravu, da bi ubrzo došli pod direktnu otomansku upravu.

Posle ubistva cara Jovana Nenada, dotadašnji vrhovni komandant njegove armije, Radoslav Čelnik, premestio se sa delom bivše careve vojske iz Bačke u Srem, kojim je tada upravljalo Osmansko carstvo. Čelnik je za sebe uzeo titulu sremskog vojvode i vladao Sremom od 1527. do 1530. godine kao otomanski vazal, a rezidencija mu se nalazila u gradu Slankamenu. Pošto je Čelnik raskinuo svoj savez sa Turcima i premestio se na habsburšku teritoriju, Srem dolazi pod direktnu otomansku upravu posle 1530. godine.

Period osmanske uprave uredi

 
Mapa Banatskog ustanka:
žuto - šira teritorija obuhvaćena ustankom
crveno - gradovi i naselja koje su zauzeli ustanici
 
Približna teritorija za koju je, prema raznim izvorima, korišćen etnografski naziv Rascija (Rascia, Raška, Racszag, Ráczország, Ratzenland, Rezenland) od 16. do 18. veka
 
Pećka patrijaršija (16-17. vek)
 
Islamizovani Srbin Mehmed paša Sokolović, osvajač Banata

Posle Mohačke bitke (1526. godine) i pada Banata (1552. godine), celokupna teritorija današnje Vojvodine, koja je do tada bila pod ugarskom upravom, potpada pod otomansku vlast. Srem je pod direktnom otomanskom upravom od 1526. godine (uključujući i period vazalnog Sremskog vojvodstva od 1527. do 1530. godine), dok se Bačka nalazi pod direktnom otomanskom upravom od 1541-1545. godine, a Banat od 1552-1556. godine.

Banat je u ime Otomanske imperije osvojio muslimanski Srbin Mehmed paša Sokolović, a u njegovoj vojsci bilo je tada 8.000 janičara i 100.000 akindžija, među kojima i 20.000 Srba. Uoči pohoda, Mehmed paša Sokolović je izdao proglas Srbima u Banatu, napisan ćirilicom na srpskom jeziku, kojim je Srbima obećao povlastice, znatna oslobođenja od nameta i poreza i punu zaštitu imovine i života.

Tokom otomanskog osvajanja i uspostave otomanske vlasti mađarsko i katoličko slovensko (šokačko) stanovništvo se uglavnom iselilo sa ovih prostora. Tokom otomanske vladavine, veći deo stanovništva Vojvodine činili su Srbi, koji su pretežno živeli u selima, dok je gradove nastanjivalo etnički i verski mešovito stanovništvo, koje je uključivalo Srbe, muslimane (Turci, islamizovani Srbi, Arapi), Rome, Grke, Cincare, Jevreje, itd. Severne delove regiona (okolinu Subotice) nastanjivali su Bunjevci, koji su se, posle Mohačke bitke, u nekoliko faza nastanjivali na ovom području. Neki islamizovani Srbi bili su, tokom otomanske uprave, i na visokim administrativnim položajima, kao na primer beg Malković, koji je bio prvi otomanski upravitelj Bečkereka ili Hasan paša Predojević, koji je bio upravitelj Segedinskog sandžaka 1592. godine.

Posle obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, koje je izdejstvovao Mehmed paša Sokolović, pravoslavni Srbi sa područja Vojvodine došli su pod njenu jurisdikciju, a poglavar patrijaršije imao je tada titulu „patrijarha Srba, Bugara, pomorskih i severnih strana“. Sedišta pravoslavnih episkopija organizovanih na području današnje Vojvodine nalazila su se tada u Krušedolu (Srem), zatim Segedinu (Bačka), kao i tri sedišta episkopija na području Banata, u Vršcu, Bečkereku i Temišvaru.

Neki gradovi Vojvodine imali su u otomanskom periodu većinsko srpsko stanovništvo, neki većinsko muslimansko, a neki stanovništvo mešovitog sastava. Po podacima iz 1545. godine, najveći grad u Otomanskoj imperiji sa većinskim srpskim stanovništvom bili su Sremski Karlovci, koji su tada imali 547 hrišćanskih domova.

Srbi u Banatu su podigli veliki ustanak protiv turske vlasti 1594. godine, a carevina im se osvetila spaljivanjem moštiju Svetog Save – najveće srpske relikvije, koju su poštovali čak i muslimani srpskog porekla. Ovo je bio jedan od najvećih ustanaka u srpskoj istoriji, a svakako najveći pre Prvog srpskog ustanka koji je predvodio Karađorđe.

Period habzburške uprave uredi

 
Tamiški Banat, Kraljevina Slavonija i Vojna krajina 1718. godine
 
Delovi vojne krajine u Sremu, Bačkoj i Banatu, Kraljevina Slavonija, Potiski i Velikokikindski distrikt (kraj 18. i početak 19. veka)

Posle Karlovačkog (1699) i Požarevačkog mira (1718), celokupna teritorija današnje Vojvodine dolazi pod austrijsku (habsburšku) vlast. Granicom iz 1699. godine, habzburzima je pripala Bačka i severozapadni deo Srema, dok su Banat i jugoistočni Srem ostali pod otomanskom upravom do 1718. godine, kada i oni dolaze pod austrijsku upravu. Veći deo Srema i delovi Bačke uključeni su tada u vojnu granicu (uključujući slavonsku, podunavsku i potisku sekciju vojne granice), a drugi delovi su došli pod civilnu (županijsku) vlast u okviru habsburške Ugarske. Za razliku od teritorija pod civilnom upravom, vojnom granicom upravljalo se direktno iz Beča.

Banat (poznat u ovo doba kao Tamiški Banat) je bio zasebna austrijska pokrajina između 1718. i 1778. godine. Pokrajina je bila pod vojnom upravom do 1751. godine, kada je u severnim delovima Tamiškog Banata uspostavljena civilna administracija, dok se južni delovi izdvajaju iz pokrajine i priključuju vojnoj granici (Banatska vojna granica). Posle ukidanja ove pokrajine severni delovi Banata postaju deo habsburške Ugarske, dok južni delovi ostaju u sastavu vojne granice do njenog ukidanja 1873. godine. Od 1744. godine, severni delovi Srema dolaze pod civilnu upravu i postaju deo habsburške pokrajine poznate kao Kraljevina Slavonija, u kojoj je po podacima iz 1790. godine živelo 46,8% Srba, 45,7% Hrvata, 6,8% Mađara i 0,7% Nemaca. Jugoistočni delovi Srema ostaju u sastavu vojne granice do 1882. godine. Veći deo vojne granice u Bačkoj ukida se i stavlja pod civilnu upravu 1750. godine, a u sastavu vojne granice ostaje jedino jugoistočni deo Bačke, poznat kao Šajkaška. Da bi umanjile nezadovoljstvo Srba zbog ukidanja Tamiškog Banata i dela vojne granice, austrijske vlasti formiraju u bačkom i banatskom potisju dva autonomna distrikta kao oblike lokalne srpske autonomije: Potiski krunski dištrikt sa sedištem u Bečeju, koji je postojao od 1751. do 1848. godine i Velikokikindski privilegovani dištrikt sa sedištem u Velikoj Kikindi, koji je postojao od 1774. do 1876. godine.

Iz ovog perioda su poznate i dve velike seobe Srba u Austrijsku carevinu (1690. i 1739. godine), kojima je pojačana brojnost srpskog stanovništva na području Vojvodine. Srbi su tada priznati za jednu od nacija Habsburške monarhije (Natio Rasciana) i priznato im je pravo na jedno posebno vojvodstvo, odnosno teritorijalnu autonomiju. Ovo pravo je, međutim, ostvareno tek u revoluciji 1848-1849. godine.

Za vreme austrijske uprave, Srbi sa područja Vojvodine su ostvarili crkvenu samostalnost u okviru Karlovačke mitropolije, koja je 1848. godine uzdignuta u rang patrijaršije. Jurisdikcija mitropolije je zahvatala područje od Jadranskog mora do Bukovine i od Dunava i Save do Gornje Ugarske, a karlovački mitropolit je imao crkvenu vlast nad pravoslavnim Srbima, Rumunima, Grcima i Cincarima, koji su živeli u granicama Habsburške monarhije.

Tokom Rakocijevog ustanka (između 1703. i 1711. godine), Vojvodina je bila poprište krvavog rata između mađarskih ustanika i Srba, koji su se borili na strani Habsburške monarhije. U ovom ratu su naročito stradali Srbi u Bačkoj. Rakocijevi ustanici su spaljivali srpska sela, a Srbe terali u progonstvo. Darvaš, glavni zapovednik vojnih odreda koji su se borili protiv Srba u Bačkoj, je zapisao: „Sva velika mesta Rascije i s ove i s one strane Dunava i Tise popalili smo“. Procenjuje se da su rakocijevi ustanici tada ubili oko 100.000 Srba.

Tokom austrijske vladavine, na teritoriju Vojvodine su se, pored Srba, naselili i mnogi kolonisti, najviše Nemci i Mađari, ali takođe i Slovaci, Hrvati, Rusini, Rumuni i drugi. Zbog ove kolonizacije Srbi su izgubili apsolutnu etničku većinu na ovom području, a Vojvodina je postala jedno od etnički najmešovitijih regiona Evrope. Međutim, bilo je i odseljavanja iz Vojvodine; posle ukidanja potisko-pomoriške vojne granice, Srbi iz bačkog Potisja su se 1752. godine odselili u Rusiju (uglavnom na područje Nove Srbije i Slavenosrbije), a na područje Potisja se doseljavaju Mađari. Naročito mnogo Mađara se doselilo posle 1867. godine, kada je Ugarska dobila autonomiju u okviru Habzburškog carstva. Srbi su, međutim, i dalje ostali pojedinačno najbrojnija etnička grupa u Vojvodini, sve do druge polovine dvadesetog veka, kada su ponovo postali apsolutna većina.

Između šesnaestog i devetnaestog veka, Vojvodina je bila kulturno središte srpskog naroda. Posebno značajni kulturni centri bili su Sremski Karlovci, Novi Sad i fruškogorski manastiri. U prvoj polovini devetnaestog veka Novi Sad je bio najveći srpski grad (Oko 1820. godine, Novi Sad je imao oko 20.000 stanovnika, od kojih su dve trećine bili Srbi, a današnji najveći srpski grad, Beograd, nije dostigao približan broj stanovnika pre 1853. godine).

Revolucije i srpska autonomija uredi

 
Stevan Šupljikac (1786-1848), vojvoda Srpske Vojvodine 1848. godine
 
Josif Rajačić, patrijarh srpski
 
Proglašenje Srpske Vojvodine 1848. godine
 
Granice Srpske Vojvodine proglašene 1848. godine
 
Severna i južna Srbija 1849. godine

1848. godine, kao odgovor na nacionalnu politiku vođa Mađarske revolucije, karlovački mitropolit Rajačić sazvao je za 1. maj Veliku narodnu skupštinu u Sremskim Karlovcima (Majska skupština), na kojoj se skupilo oko 10-15.000 ljudi. Na skupštini je tada proglašena autonomna Srpska Vojvodina, koja se sastojala od Srema, Bačke, Banata i Baranje. Za vojvodu je izabran Stevan Šupljikac, Karlovačka mitropolija je uzdignuta na rang patrijaršije, a tadašnji mitropolit, Josif Rajačić, proglašen je za srpskog patrijarha. Izabran je narodni odbor kao privremena vlada Srpske Vojvodine. Odluke Majske skupštine potvrđene su kasnije od strane austrijskog dvora.

Mađarska vlada je ceo ovaj pokret srpskog naroda proglasila buntovničkim i rešila da ga slomi vojnički. Srbi su pružili energičan otpor i u današnjoj Vojvodini je besneo pravi rat. Vojvođanskim Srbima došli su u pomoć dobrovoljci iz Kneževine Srbije, na čelu sa vojvodom Stevanom Knićaninom. Nepopustljivost mađarske vlade iskoristilo je srpsko vođstvo, na čelu sa patrijarhom Rajačićem. Kad je austrijski car proglasio Mađare za buntovnike, srpske trupe iz Vojvodine uključile su se u carsku vojsku i učestvovale su u gušenju revolucije u Ugarskoj.

Vojska Srpske Vojvodine kontrolisala je u početku Srem, kao i južne delove Banata i Bačke, da bi u toku ofanzive u januaru 1849. godine pod svoju kontrolu stavila veći deo teritorije proklamovanih granica Srpske Vojvodine, sa izuzetkom Subotice i Baranje. Pod kontrolom vojske Srpske Vojvodine bio je tada i centralni Banat sa gradom Temišvarom, koji se nije nalazio u okviru proklamovanih granica Srpske Vojvodine. Administrativni centar Srpske Vojvodine bili su, u početku, Sremski Karlovci, da bi upravno sedište kasnije bilo premešteno u Zemun, Veliki Bečkerek i Temišvar.

Posle poraza mađarske revolucije, odlukom austrijskog cara, u novembru 1849. godine, formirana je jedna zasebna austrijska pokrajina nazvana Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat (Wojwodschaft Serbien und Tamisch Banat), koja se sastojala od delova Banata, Bačke i Srema. Pokrajinom je upravljao austrijski guverner, čije se sedište nalazilo u Temišvaru, a titula vojvode je pripadala austrijskom caru. Službeni jezici Vojvodstva Srbije bili su nemački i ilirski (srpski).

Za razliku od Srpske Vojvodine proglašene 1848. godine, Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat nije obuhvatalo južne delove Srema, Banata i Bačke, naseljene brojnim srpskim stanovništvom, koji su ostavljeni u sastavu vojne granice, a pokrajini su priključeni istočni delovi Banata naseljeni rumunskim stanovništvom, tako da je stanovništvo ove pokrajine bilo mešovitog sastava.

Pokrajina Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat je ukinuta 1860. godine a veći deo njene teritorije (Banat i Bačka) je priključen habsburškoj Ugarskoj, sa izuzetkom Srema koji je priključen Kraljevini Slavoniji. Srbi i Rumuni sa teritorije vojvodstva protivili su se tada ukidanju pokrajine, dok su Nemci i Mađari podržali njeno ukidanje.

Austrougarska uprava uredi

1867. godine, Austrijsko carstvo je preobličeno u Austrougarsku, a Ugarska postaje jedan od dva autonomna dela nove države. Zasebne austrijske „krunovine“ Hrvatska i Slavonija ujedinjuju se tada u jedinstvenu krunovinu nazvanu Hrvatska-Slavonija, koja postaje autonomni deo Ugarske 1868. godine. Vojna granica u Banatu i Bačkoj ukida se 1873. godine i priključuje Ugarskoj, a vojna granica u Sremu ukida se 1882. godine i priključuje Hrvatskoj-Slavoniji, posle čega celokupna teritorija Srema, Bačke i Banata dolazi pod civilnu (županijsku) vlast. Na području Banata postojale su županije torontalska sa sedištem u Velikom Bečkereku, tamiška sa sedištem u Temišvaru i krašovsko-severinska sa sedištem u Lugošu, na području Bačke bačko-bodroška sa sedištem u Somboru, a na području Srema sremska sa sedištem u Vukovaru. Sremska županija bila je u sastavu Hrvatske-Slavonije, a ostale županije u sastavu takozvane „uže Ugarske“.

Vlada autonomne Ugarske nastavlja nacionalnu politiku iz doba revolucije, nasilno se nameće mađarski jezik i sprovodi se mađarizacija nemađarskog stanovništva. Po podacima iz 1840. godine, procenat Mađara u Ugarskoj iznosio je 37%, a usled navedenih mera ugarske vlade, ovaj procenat se popeo na 48% u 1910. godini. Menja se i sastav stanovništva na području današnje Vojvodine, gde se smanjuje udeo Srba, a povećava udeo Mađara, delom zbog naseljavanja Mađara iz drugih delova tadašnje Ugarske, a delom zbog „pomađarivanjanemačkog, jevrejskog, slovačkog, bunjevačkog i drugog stanovništva.

Politički predstavnici srpskog naroda nisu se slagali sa novim položajem Srba na području Vojvodine i nastavili su političku borbu za kulturnu i teritorijalnu autonomiju. Najznačajniji politički vođa vojvođanskih Srba bio je Svetozar Miletić, koji je zbog svoje borbe za prava srpskog i drugih nemađarskih naroda tadašnje Ugarske uhapšen i poslat na robiju.

Savremeno doba uredi

 
Banat, Bačka i Baranja 1918. godine

Posle propasti Austrougarske, 29. oktobra 1918. godine, stvorena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sedištem u Zagrebu, kojoj je pripadao i Srem, a u Banatu je 31. oktobra proglašena kratkotrajna Banatska republika (trajala je nekoliko dana) sa sedištem u Temišvaru. Srbi na području Vojvodine organizuju Srpske narodne odbore (prvi ovakav odbor organizovan je u Velikom Bečkereku 31. oktobra), koji su bili organizacioni oblik narodnog pokreta za prisajedinjenje, a koji su imali za cilj da vrše lokalnu vlast i da se brinu o bezbednosti građana i njihove imovine. Centralni Srpski narodni odbor bio je organizovan u Novom Sadu, a na njegovom čelu bio je Jaša Tomić. Srpska vojska je posela teritoriju Vojvodine između 5. i 14. novembra, a posle potpisivanja Beogradskog primirja i uspostave demarkacione linije, srpska vojska je kontrolisala Srem, veći deo Banata, Bačku i Baranju.

U organizaciji Srpskog narodnog odbora iz Novog Sada sazvana je Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji, koja 25. novembra 1918. godine u Novom Sadu proglašava prisajedinjenje ovih regiona Kraljevini Srbiji. Na Velikoj narodnoj skupštini bili su zastupljeni skoro svi brojniji narodi Vojvodine (izuzev Rumuna), s tim da neki narodi nisu bili zastupljeni s onim brojem predstavnika koji bi bio srazmeran brojnosti tih naroda na području Banata, Bačke i Baranje. Velika narodna skupština brojala je ukupno 757 delegata, od kojih je bilo 578 Srba, 84 Bunjevca, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nemaca, 3 Šokca, 2 Hrvata i 1 Mađar. 24. novembra, dan pre sazivanja Velike narodne skupštine u Novom Sadu, održan je Veliki narodni zbor u Rumi na kome je proglašeno prisajedinjenje Srema Kraljevini Srbiji.

Pored odluke o prisajedinjenju Kraljevini Srbiji, Velika narodna skupština u Novom Sadu je takođe donela odluku o formiranju pokrajinske vlade (narodne uprave) i pokrajinske skupštine (velikog narodnog saveta) za Banat, Bačku i Baranju. Za predsednika narodne uprave izabran je dr Jovan Lalošević, a za predsednika velikog narodnog saveta dr Slavko Miletić. Narodna uprava za Banat, Bačku i Baranju bila je aktivna sve do 11. marta 1919. godine, kada je održala svoju poslednju sednicu.

1. decembra 1918, proglašeno je ujedinjenje Kraljevine Srbije (u čijem sastavu su tada bili Banat, Bačka i Baranja, kao i Srem) sa Državom Slovenaca, Hrvata i Srba i formiranje nove jedinstvene države pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije poznate kao Kraljevina Jugoslavija, a 1919. godine je novo kraljevstvo (sa teritorijom današnje Vojvodine u svom sastavu) i međunarodno priznato. Mirovnim ugovorima u Versaju (1919. godine) i Trijanonu (1920. godine) određene su granice nove države prema Rumuniji i Mađarskoj. Prema ovim mirovnim ugovorima, teritorija Banata podeljena je između Kraljevstva SHS, Rumunije i Mađarske, dok je teritorija Bačke i Baranje podeljena između Kraljevstva SHS i Mađarske. Zbog neslaganja sa odlukom mirovne konferencije prema kojoj su severni delovi Baranje i Bačke pripali Mađarskoj, deo stanovništva ovih teritorija proglasio je stvaranje kratkotrajne Baranjsko-Bajske republike, za čijeg je predsednika izabran Petar Dobrović.

 
Dunavska banovina 1931. godine

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je u početku podeljeno na okruge i županije, a okružni centri na području Vojvodine bili su Novi Sad (Bačka i Baranja), Veliki Bečkerek (Banat) i Vukovar (Srem). Od 1922. godine, zemlja se administrativno delila na oblasti, a na području Vojvodine bile su sledeće oblasti: Bačka oblast sa sedištem u Novom Sadu (zapadni deo Bačke i Baranja), Sremska oblast sa sedištem u Vukovaru (Srem), Beogradska oblast sa sedištem u Beogradu (Grad Beograd, deo Šumadije, zapadni deo Banata i istočni deo Bačke) i Podunavska oblast sa sedištem u Smederevu (deo Šumadije i istočni deo Banata). Od 1929. godine, zemlja je podeljena na banovine (pokrajine), a područje Vojvodine je uglavnom pripalo Dunavskoj banovini sa sedištem u Novom Sadu, koja je obuhvatala Bačku, Baranju, veći deo Banata i Srema, kao i deo Šumadije i Braničeva. Gradovi Zemun i Pančevo nisu bili u sastavu Dunavske banovine, već su pripadali zasebnoj Upravi Grada Beograda. Kada je formirana Banovina Hrvatska 1939. godine, šidski i iločki srez su izdvojeni iz Dunavske banovine i priključeni Banovini Hrvatskoj. Etnički sastav Dunavske banovine bio je sledeći: Srbi i Hrvati (56,9%), Mađari (18,2%), Nemci (16,3%) i drugi.

 
Okupatorska podela Vojvodine 1941. godine
 
Spomenik žrtvama racije u Novom Sadu
 
Oslobođena partizanska teritorija u Sremu krajem 1942. godine

Posle Aprilskog rata i vojnog sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, područje današnje Vojvodine je okupirano od strane Sila Osovine i podeljeno u tri okupacione zone. Bačka i Baranja su priključene Hortijevoj Mađarskoj, dok je Srem priključen takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Krnja Dunavska banovina (uključujući Banat i Šumadiju) postojala je kao deo Nedićeve Srbije između 1941. i 1944. godine, a upravni centar banovine je bilo Smederevo. Banat je, međutim, iako zvanično u sastavu Nedićeve Srbije, faktički predstavljao posebnu autonomnu oblast kojom je upravljala nemačka nacionalna manjina.

Tokom rata, okupatori su počinili brojne zločine na teritoriji Vojvodine, a naročito je mnogo stradalo srpsko, jevrejsko i romsko stanovništvo. Teror i fizičko uništenje nedužnog naroda, privredna pljačka, opšta obespravljenost, beda i očaj karakterisali su četvorogodišnju okupaciju. U toku okupacije, u Vojvodini je oko 50.000 ljudi ubijeno, a preko 280.000 je bilo internirano, hapšeno, zlostavljano i mučeno. Jedan od najtežih zločina okupatora bila je racija u južnoj Bačkoj 1942. godine, u kojoj je ubijeno oko 4.000 ljudi, uglavnom srpske, jevrejske i romske narodnosti.

Pokret otpora, koji su komunisti pokrenuli već u leto 1941. godine, nedovoljno pripremljen i osmišljen prema datim uslovima, pretrpeo je u Banatu i Bačkoj težak poraz, dok je u Sremu, posle solidnijih priprema, postepeno prerastao u opštenarodni ustanak. Na oslobođenoj teritoriji u Sremu organizovana je partizanska vlast, sa masovnim antifašističkim organizacijama, štampom i školstvom. Iskustva iz Srema u organizovanju oslobodilačke borbe prenesena su u leto 1944. godine u Banat, Bačku i Baranju, tako da je pre dolaska Crvene armije, oktobra 1944, ovde već bila ustrojena nova narodna vlast sa oslobodilačkim institucijama. U oružanoj borbi palo je 15.000 boraca, koji su se borili u mnogobrojnim partizanskim odredima, u 15. vojvođanskih brigada, svrstanih u tri divizije, kao i u drugim jedinicama NOVJ.

Vojvodina je oslobođena od okupacije 1944. godine, a region je politički obnovljen 1945. godine kao autonomna pokrajina u sastavu Srbije. Skupština izaslanika naroda Vojvodine 31. jula 1945. godine odlučila je u Novom Sadu da autonomna Vojvodina uđe u sastav Narodne Republike Srbije, što je na Trećem zasedanju AVNOJ-a 10. avgusta 1945. godine u Beogradu i ozakonjeno. Ovo se istorijski posmatra kao drugo prisajedinjenje Vojvodine Srbiji.

Umesto ranijeg imena (Dunavska banovina), pokrajini je vraćeno istorijsko ime – Vojvodina. Glavni grad pokrajine je ostao Novi Sad, a pokrajina je dobila današnje granice, koje uključuju Srem, Banat, Bačku i mali deo Mačve, na desnoj obali reke Save. Baranja i zapadni deo Srema pripali su tada Narodnoj Republici Hrvatskoj, dok su mali delovi Srema i Banata u blizini Beograda pripali užoj Srbiji.

 
Granice Vojvodine iz 1945. godine

U početku je Vojvodina imala ograničeni stepen teritorijalne autonomije, ali je ustavom SFRJ iz 1974. godine Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodina dobila status federalnog subjekta SFRJ sa elementima državnosti, iako je formalno ostala u okviru Socijalističke Republike Srbije. Vojvodina je tada imala sopstveni ustav, predsedništvo, ustavni i vrhovni sud, kao i druge institucije.

Posle dolaska na vlast Slobodana Miloševića, kao i takozvane jogurt revolucije iz 1988. godine, novi ustav Srbije iz 1990. godine menja položaj Vojvodine, koja gubi dotadašnji visoki (polufederalni) autonomni status i postaje autonomna pokrajina sa ograničenim stepenom teritorijalne autonomije u okviru Republike Srbije.

Posle demokratskih promena u Srbiji 2000. godine, Vojvodini je Omnibus zakonom iz 2002. godine dat malo veći stepen autonomije i poveren joj je određen broj različitih nadležnosti. Pokrajinska skupština je zatim usvojila simbole Vojvodine, grb (2002.) i zastavu (2004.), kao i pokrajinski statut (2008.), čija je delimično izmenjena verzija potvrđena u republičkom parlamentu 2009. godine. Prema Zakonu o regionalnom razvoju, koji je usvojen u Skupštini Srbije 2009. godine, Vojvodina je jedan od sedam statističkih regiona Republike Srbije.

Kultura uredi

Poznati Srbi iz Vojvodine uredi

Politika, uprava, religija uredi

Kultura uredi

Nauka, sport, društvena delatnost uredi

Izvori uredi

  1. http://adatbazis.mtaki.hungary.com/?mtaki_id=300001&settlement_name=[mrtav link]
  2. „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2011-08-15. Pristupljeno 2012-06-28. 
  3. http://govori.tripod.com/sto.jpg
  4. 4,0 4,1 Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 2002, Stanovništvo, knjiga 1, Nacionalna ili etnička pripadnost - Podaci po naseljima, Republika Srbija - Republički zavod za statistiku, Beograd, februar 2003.
  5. 5,0 5,1 „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2010-12-15. Pristupljeno 2012-06-28. 
  6. Melhior Erdujhelji, Istorija Novog Sada, Veternik, 2002, strana 4.
  7. Dr Dušan Popov, Rimski Šančevi, Enciklopedija Novog Sada, knjiga 23, Novi Sad, 2004, strana 293.
  8. Oleg Trubačov, Etnogeneza i kultura drevnih Slovena, Beograd, 2005, strana 50.
  9. Dr Drago Njegovan, Prisajedinjenje Vojvodine Srbiji, Muzej Vojvodine, Novi Sad, 2004, strana 34.

Spoljašnje veze uredi