Suradnja četnika s Nezavisnom Državom Hrvatskom

(Preusmjereno sa stranice Sporazumi o saradnji četnika sa NDH)

Tokom proleća 1942. glavnina četničkih odreda u delu NDH pod nemačkom okupacijom sklopila je sporazume o primirju, saradnji i snabdevanju sa vlastima vojnim i civilnim NDH. Ugovori o primirju i saradnji sadržali su klauzule o priznavanju suvereniteta NDH od strane četnika, o zajedničkoj borbi protiv partizana, snabdevanju vojnom opremom, plaćanju oficira i boraca, zbrinjavanju ranjenika i brizi za porodice poginulih.

Nemački general-major Fridrih Štal, domobranski oficir i četnički vođa Rade Radić, prilikom sastanka u centralnoj Bosni (u pozadini je drvena građa kojom su trgovali).

Ovi ugovori sklopljeni su usled opasnosti koju su za obe strane predstavljali partizane, a u cilju efikasnije borbe protiv njih. Ugovori su odobreni od strane nemačkih vlasti. S obzirom da su snage NDH bile pod taktičkom komandom nemačkih nadležnih štabova, ovim sporazumima četnički odredi integrisali su se u nemački okupacioni sistem.

Ovim odredima zaštićeno je stanovništvo na teritoriji lojalnih odreda od ustaških pokolja. Međutim, politika saradnje omogućila je koncentraciju snaga NDH i nemačkih snaga na drugim područjima, pa je tokom maja, juna i jula došlo do masovnih pokolja i deportacija srpskog stanovništva na Kordunu, Baniji i na Kozari.

U sprovođenju sporazuma dolazilo je do povremene zategnutosti i do incidenata, ali je rasuća opasnost od NOVJ uslovila da se bez obzira na to ugovori neprekidno obnavljaju. Nakon sredine 1943. nastupila je situacija prisustva brojčano jakih nemačkih snaga na teritoriji NDH. U toj situaciji posredovanje organa NDH izgubilo je na značaju, pa je uspostavljena neposrednja saradnja između četnika i jedinica NDH.

U svim predjelima naseljenim Srbima u Hrvatskoj, četnici imaju sporazume sa hrvatskim vlastima, čime su im obezbjeđena široka prava. Obadvije strane se trenutno pridržavaju ugovora. Razoružanje četnika dolazi u obzir samo ako bi Hrvatska raskinula ove ugovore, za šta trenutno nema izgleda.[1]

– Dopis štaba Komandanta njemačkih trupa u Hrvatskoj (18. novembar 1942).

Nakon postizanja suradnje, Ante Pavelić je naredio da treba »obiteljima onih četnika, koji su pali u borbi protiv partizana odobriti redovite potpore, onakove kakve se daju palim domobranima i ustašama.«[2]

Pozadina uredi

 
Predstavnici četnika, ustaša i domobrana na sastanku u Bosni.

Četnici Ozrena su postali poznati po svojim borbama s ustašama. Ali onda se korupcija uvukla, dijelom kroz lijenost, a dijelom kroz utjecaj lokalnih popova (pravoslavni svećenici), dijelom zbog prevladavajućeg raspoloženja kompromisa u Srbiji; i prvo su prestali boriti, a zatim, nakon što ih je napustio Toša otišavši kod Koste, oni su se okrenuli na partizane. ...oni su se plašili Toše, i ograničili su svoje aktivnosti na špijuniranje za Nemce i ubijanje naših ranjenika.[3]

»Ustaške vlasti su, pod pritiskom Nijemaca, počele da revidiraju politiku prema srpskom stanovništvu u Bosni i Hercegovini. Njemačkom okupatoru je bilo važno da ima mir da bi mogao eksploatisati prirodna bogatstva i koristiti ih za front. [...] Pavelićeva vlada donijela je niz mjera. Uvela je u Hrvatski državni sabor predstavnike Srba [...], osnovala Hrvatsku pravoslavnu crkvu i pozvala u domobranstvo pojedina godišta srpskih mladića, itd. [...] Ustaško rukovodstvo prihvatilo je politiku sporazumijevanja sa četnicima.«[4]

Svedočenje Sava Pređe

U novembru 1941, Mihailović i njegovi saradnici došli su do zaključka da treba zauzeti taktički pasivan stav prema osovinskim snagama, s obzirom da nije nastupio pravi trenutak za odlučnu borbu. U tom međuvremenu, kao glavni protivnik nametnuli su se partizani, s obzirom na to da su zastupali taktiku bezuslovne borbe, te je postojala opasnost da u odlučujućim trenucima opstanu kao nezaobilazan vojni i politički faktor. S obzirom da su Nemci zadržali odbojan stav prema taktiziranju, prema njima je zauzet stav izbegavanja i neotvaranja vatre, čak i u situaciji nemačkog napada. Italijanske snage, budući izložene velikom pritisku partizana, vrlo rado su prihvatile saradnju, delom i na sopstvenu inicijativu. Već tokom septembra uspostavljena je veza sa nekim četničkim liderima u Dalmaciji, zapadnoj Bosni i Hercegovini, a tokom januara i februara 1942. sklopljeni su italijansko-četnički savezi i u Crnoj Gori.

Na teritoriji NDH koja je spadala u nemačku okupacionu zonu, partizanski odredi neprekidno su jačali. Ustaški masakri pokrenuli su srpske seljake na otpor. Komunistička partija mobilisala je skojevske i partijske grupe, koje su se integrisale sa ustaničkim grupama, dajući im organizaciju, obezbeđujući sadejstvo i ideologiju. Međutim, ustanički slojevi bili su skloni pasivnosti, nepokretnosti i angažovanju samo u odbranu vlastitih sela. Komunisti su zastupali vojničko organizovanje i stalnu ofanzivnost i van matičnih teritorija. Pod uticajem ove unutrašnje tenzije, međuetničkog nepoverenja, Mihailovićeve propagande, odjeka partizansko-četničkog sukoba u Srbiji i delovanja Mihailovićevih emisara, došlo je do raslojavanja unutar ustaničkih odreda. Od februara 1942. u mnogim odredima izvedeni su pučevi, u kojima bi četnički zaverenici likvidirali štab odreda, komuniste i ne-Srbe, i proglasili odred četničkim. 20. februara prepadom u Vukosavcima likvidiran je štab Majevičkog NOP odreda, i preuzeta vlast nad glavninom odreda, a slično je ponovljeno tokom marta i aprila 1942. u Četvrtom, delovima Trećeg i Šestom krajiškom odredu, kao i u Romanijskom NOP odredom. U skladu sa Mihailovićevom taktikom obustavljanja otvorene borbe i čekanja pravog trenutka, rukovodstva ovih odreda uspostavila su kontakte sa vlastima NDH radi uspostavljanja primirja.

Snage NDH bile su malobrojne i većinom slabe borbene vrednosti, a Nemci nisu raspolagali snagama kojima bi im pomogli (tokom 1941. u NDH je bila raspoređena samo 718. posadna divizija). Jačanje ustanka dovelo je vlasti NDH u vrlo tešku situaciju, u kojoj nisu imali efektivnu kontrolu na većem delu svoje teritorije. Iz tog razloga vlasti NDH sa zadovoljsvom su dočekale rascep u ustaničkim snagama i prihvatile primirje sa četničkim odredima.

S druge strana, sami četnici kao svoj motiv navode jačanje partizana u istočnoj Bosni, što je četnike u ostatku Bosne dovelo u težak položaj:

Istina je da su četnici na Ozrenu i Trebavi napravili sporazum sa Hrvatima na pitanju zajedničke borbe protiv komunista. Razlog, što su se svojim teškim položajem bojali uništenja posle slabe situacije u Istočnoj Bosni. Borci su protiv sporazuma i Botić ide tamo. [...] U srezu Rogatičkom, preko 100 četnika sa Hrvatima održavaju red.[5]

– Depeša Lazara Tešanovića Draži Mihailoviću od 11. VII. 1942. god.

Sklapanje sporazuma uredi

 
Uroš Drenović nazdravlja uspešan sporazum sa snagama NDH.

Četničke postrojbe sudjelovat će dobrovoljno u suzbijanju i uništavanju komunističko-boljševičkih bandi zajedno sa ostalom oružanom snagom Nezavisne Države Hrvatske, pod općom zapoviedi zapovjednika ove oružane snage, pri čemu će zapovjednici četničkih postrojbi zapoviedati svojim postrojbama. Četničke postrojbe mogu izvoditi samostalne potrebne akcije protiv partizana, no o ovome će na vrieme izvjestiti zapovjednika Hrvatske oružane snage.[6]

– Zapisnik o sporazumu između predstavnika Ozrenskog, Trebavskog i odreda "Kralj Petar II" i NDH od 28. maja 1942. o saradnji u borbi protiv NOP-a u istočnoj Bosni

»U jučerašnjem izvještaju (17. juna 1942.) obavijestio sam, da je na ovom području postignuta suglasnost, sporazum i suradnja između hrvatskih državnih vlasti i predstavnika četnika s područja zapadne Bosne, Dalmacije i Južne Like. Ta suradnja utanačena je osobito sa četničkim vodama: Manom Rokvićem (Drvar, Bos. Petrovac), Branom Bogunovićem (Bos. Grahovo), Stevom Rađenovićem (Srb) i popom Momčilom Đujićem (Strmica). Za konačno utanačanje pojedinosti suradnje danas me je posjetio Mane Rokvić s punomoćima svih gore spomenutih, da završi pregovore četničke organizacije s hrvatskom državnom vlašću.«[7]

– Izvještaj župana Davida Sinčića ministru policije Andriji Artukoviću od 18. juna 1942.

Ugovori četnika sa vlastima NDH sklapani su hronološkim redom od strane sljedećih vojvoda i zapovjednika:

 
Ustaški gvardijan, četnički komandant Vaso Miljuš i njemački oficir u Karinu kod Obrovca krajem 1943.

Četnici se obavezuju na:

  • priznanje NDH i njenog poglavnika;
  • prekid svih neprijateljstava sa civilnim i vojnim vlastima NDH;
  • pružanje borbene podrške oružanim snagama NDH u borbi protiv partizana;
  • pomoć organima NDH pri uspostavi reda i izgradnji državnog aparata;
  • dopuštenje i pružanje pomoći civilnim i vojnim organima NDH pri vršenju istrage zločina protiv života i imovine građana bez obzira na vjersku pripadnost na četničkoj teritoriji;
  • neki sporazumi su uključivali i "interniranje nepoćudnih koji bi sporazum ometali".[7]

Hrvatske vlasti se obavezuju da će:

  • prepustiti četnicima samoupravu na njihovoj teritoriji, uz kontrolu organa NDH;
  • dozvoliti četnicima nošenje oružja radi borbe protiv partizana;
  • snabdijevati četnike municijom;
  • zbrinjavati četnike ranjene u borbi protiv partizana u bolnicama NDH;
  • pomagati udovice i siročad četnika poginulih u borbi protiv partizana;
  • dozvoliti „neometan promet robe i osoba, kao i ostalim građanima Hrvatske.“[16]

Budući da su nemačke vojne vlasti imale taktičku komandu u ovoj oblasti, legalizovani četnici su potpisivanjem ugovora sa vlastima NDH stupile pod taktičku komandu Wehrmachta.

Sprovođenje ugovora u delo uredi

 
Četnici sa domobranima u NDH.
 
Četnici javljaju vlastima NDH i Nijemcima u Mrkonjić Gradu ("Varcar Vakufu") da partizani održavaju zbor kod crkve u Vrbljanima (na Ilindan, 2. 9. 1943.) i traže njihovo bombardovanje.
 
Četnici iz Teslića javljaju domobranskoj 6. lovačkoj pukovniji o predstojećem partizanskom napadu na Teslić.

Nemačke snage, snage NDH i legalizovani četnici, učestvovale su u borbama protiv NOVJ pod nemačkom taktičkom komandom u oblasti Mrkonjić Grada avgusta, septembra i oktobra 1942, kao i na Manjači septembra 1942. Na drugim mestima, kao što je Majevica i okolina Zenice, četnici su za Nemce vršili obezbeđenje komunikacija.

U italijanskoj okupacionoj zoni, sadejstvo italijanske vojske, snaga NDH i četnika obezbeđivano je posredstvom nadređene italijanske taktičke komande (na primer, u operacijama Alfa i Beta). Četničke grupe u Lici u oktobru 1942. i u martu 1943. potpisale su sporazume sa NDH,[17] i učestvovale u zajedničkim borbama tokom operacija Vajs I i Vajs II i tokom ofanzive NOVJ u Lici proleća 1943.

Sklapanje "pakta" sa vlastima NDH uzrokovalo je drastičan pad morala kod četničkih boraca:

Ne ulazim u suštinu neuspeha borbi Borjanskog odreda i komande bosanskih četničkih odreda protiv partizana, ali moram da napomenem da su glavne greške ne samo u strategijskim planovima za napad, odbranu i povlačenje, nego i osmomesečna učmalost pod »Paktom« koja nije dala ništa dobro nego samo učmalost, neposlušnost, nenaoružanje i samovolju pojedinaca kao komandira, komandanata, pregovarača itd. — Jasan je dokaz što je 800 partizana razbilo odred od 1800 vojnika.[18]

– IZVEŠTAJ ČLANA ŠTABA MOTAJIČKOG ODREDA OD 9. FEBRUARA 1943. NAČELNIKU ŠTABA KOMANDE BOSANSKIH ČETNIČKIH ODREDA O EFEKTU PAKTA IZMEĐU ČETNIČKIH ODREDA I USTAŠKO-DOMOBRANSKIH JEDINICA

Manji deo četničkih snaga nije potpisao sporazume sa NDH, te su smatrani ilegalnim snagama. Ipak, s obzirom da nisu stvarali veće probleme okupacionim vlastima, kao i zbog hronične zauzetosti trupa u borbama protiv NOVJ, većinom nisu uznemiravani.

Mihailović je ove taktičke dogovore smatrao korisnim, ali je bio veoma nezadovoljan formom pismenih ugovora, jer je to bilo politički i propagandno veoma nezgodno.

Sporazumi koji su sklopljeni i uspostavljena saradnja između četnika i NDH nisu bili rezultat međusobne bliskosti, nego trenutnih taktičkih potreba. Obe strane zadržale su međusobnu odbojnost. Pri provođenju sporazuma dolazilo je do teškoća, odugovlačenja, incidenata i sitnijih prepada i čarki. Ipak, s obzirom na stalno rastuću opasnost od NOVJ po obe strane, ugovori su redovno obnavljani.

Najteži incident dogodio se 6. aprila 1943, kad je jedna grupa pripadnika Ozrenskog četničkog odreda na svom kontrolnom punktu zaustavila patrolu iz sastava 369. legionarske divizije, i ubila 6 vojnika. Kao meru odmade, jedan puk 369. divizije sredinom aprila prokrstario je Ozrenom. Tom prilikom došlo je do višesatne borbe sa Ozrenskim odredom. Odred je izbegao opkoljavanje i uništenje, a početkom maja 1943, posredstvom advokata Branka Stakića i Đokana Šarčevića su, "uz određene uslove, u Zavidovićima, utanačili sa Nemcima primirje" i sklopili novi sporazum.[19] Počev od druge polovine 1943, a naročito 1944, oblast NDH bila je posednuta veoma jakim nemačkim snagama (snagama Druge oklopne armije). U toj fazi Nemci su se koristili četničkim jedinicama direktno, bilo za operativne, bilo za obaveštajne zadatke, i posredovanje organa i štabova NDH izgubilo je na značaju.

Jedinice 373. divizije razbijene u borbi sa partizanima u pokušaju da povrate rudnik Ljubiju. Drugi dan 202. tenkovski bataljon i jedan puk divizije, ojačan sa dva ustaško-domobranska bataljona i bataljonom četnika, prodro u Ljubiju, ali ih je neprijatelj protjerao natrag u Prijedor.[20][21]

– Nemački izveštaj od 30. oktobra 1943. godine

Smernice Draže Mihailovića uredi

 
Draža Mihailović je odobravao tajnu suradnju četnika i ustaša.

1. jula 1942. godine Draža Mihailović je depešom javio da ima puno razumevanja za "rad u Bosni":

Za rad u Bosni imam puno realno razumevanje.[22]

7. jula 1942 godine Draža Mihailović ponovo javlja svom čoveku pod šifrom "505":

Izveštavaju nas da četnici u Bosni se bratime i slikaju zajedno sa Hrvatskim vojnicima. Izvestite šta je na stvari.[22]

Par dana kasnije, Draža Mihailović je svojim ljudima objasnio da se sporazum sa Pavelićevim vlastima mora razumeti, ali je greška što je on zvaničan i javan, pa ga treba proglasiti delom neodgovornih elemenata:

Sporazum izmedu četnika u Bosni, Hrvatskoj i Lici i Pavelićevih vlasti je svakako neželjena posledica partizanskih nasrtaja na četnike i JVO (Jugoslovenska vojska u otadžbini) — kao takav mora se razumeti. Ono što se u tom sporazumu ne može odobriti, to je što su dotični četnici dopustili da bude formalan, zvaničan, javan, iskorišćen za ustašku propagandu. Zato ga treba dezavuisati, a u svakom slučaju smatrati učinjenim od neodgovornih, lokalnih ljudi i grupica...[23]

16. jula 1942. Draža Mihalović u depeši svom čoveku pod pseudonimom “Valter” pominje vezu sa Pavelićem:

Dajte podrobnije podatke o licu koje nosi Pavelićeve poruke. Da li je to Mitrović?[24]

Zajedničke bitke ustaša i četnika protiv partizana uredi

Među značajnijim bitkama protiv partizana, u kojima su ustaše i četnici nastupaju pod zajedničkom komandom, su sljedeće:

Sudbine četnika sa teritorije NDH uredi

Ovo su sudbine nekih vodečih četnika iz NDH:

  • Momčilo Đujić (komandant Dinarske divizije). Pred kraj rata Ante Pavelić mu dao slobodan prolaz preko NDH na zapad. Tako je izbjegao presude za ratne zločine koje su mu izrekli jugoslovenski sudovi u odsustvu. Osamdesetih Đujić je postavio Šešelja za četničkog vojvodu. Godine 1988. jugoslovenske vlasti pokrenule postupak za Đujićevo izručenje od SAD, ali je umro 1999. u San Diegu, Kalifornija, u 92. godini života.
  • Brana Bogunović (predvodio četničke pokolje u Bosanskom Grahovu i drugdje, onda komandant četničkog korpusa „Gavrilo Princip“, Dinarske divizije) – ranjen prilikom bitke s partizanima u Pađenima, 4. decembra 1944. godine. Ubrzo potom, 1945. godine partizani ga zarobili i ubili.
  • Pajica Omcikuš (jedan od vodja, s četničke strane, ustanka u Srbu, poslije komandant korpusa “Kralja Petra II. Dinarske divizije) – partizani ga uhvatili marta 1942. te streljali.
  • Pajo Popović (komandant korpusa “Onisin Popović”, Dinarske divizije) – ubijen od partizana 19.6.1942.
  • Rade Radić (komandant četničkog odreda "Borja"). Jugoslavenske vlasti ga uhvatile nakon rata, sudili mu i streljali ga, 1946.
  • Lazar Tešanović (komandant četničkog bataljona »Mrkonjić«). Ubijen 1946. u poteri od Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ).
  • Miloš Torbica (jedan od vodja ustanka u Srbu, s četničke strane). Partizani ga uhvatili i streljali, marta 1942.
  • Cvijetin Todić (komandant Ozrenskog četničkog odreda), upao u zamku UDB-e jula 1947. i ubijen.
  • Savo Božić (komandant Ozrenskog četničkog bataljona). Krajem Drugog svjetskog rata ubijen je od strane jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) kod Teslića 1. maja 1945. godine.
  • Uroš Drenović (komandant četničkog odreda »Kočić«). Poginuo u savezničkom bombardiranju 1944.
  • Jakša Račić – Povjerenik Draže Mihajlovića za Dalmaciju. Ubijen od partizana u Splitu, nakon talijanske kapitulacije.

Literatura uredi

Reference uredi

  1. NAW, T314, Roll 566, frame 000357: Dopis štaba Komandanta njemačkih trupa u Hrvatskoj - „Veza sa neprijateljski orijentisanim krugovima u Srbiji“ (18. novembar 1942.)
  2. NOB u Dalmaciji, 2, 1090.
  3. Basil Davidson: PARTISAN PICTURE "The chetniks of Ozren had become famous for their battles with the Ustashe. But then corruption had crept in, partly through laziness, partly through the influence of local pops (Serbian Orthodox priests), partly caught from the prevailing mood of compromise in Serbia; and first they had stopped fighting, and then, after Tosha had left them for Kosta, they had turned on the partisans. And now the few that were left (for Tosha, knowing the men and the country, had liquidated the main body of them) were a sort of home guard in the pay of the enemy. They were afraid of Tosha; and they restricted their activities to spying for the Germans and sniping at our wounded."
  4. Sarajevo u revoluciji (ur. Albahari i dr.), str. 398-399
  5. https://www.znaci.org/00001/4_14_1_123.htm
  6. https://www.znaci.org/00001/4_14_1_89.htm
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.
  8. ZAPISNIK O SPORAZUMU PREDSTAVNIKA ČETNIČKOG ODREDA »KOČIĆ« I NDH OD 27. APRILA 1942. O PRIZNAVANjU VLASTI NDH I SARADNjI U BORBI PROTIV NOP-a, Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV (četnički dokumenti), knjiga 1 (1941. i 1942. godina), Vojnoizdavački zavod, Beograd - dokument broj 74
  9. PREDLOG ŠTABA OZRENSKOG ČETNIČKOG ODREDA OD 10. MAJA 1942. KOMANDANTU 4. DOMOBRANSKE DIVIZIJE ZA SASTANAK RADI SKLAPANjA SPORAZUMA O SARADNjI U BORBI PROTIV NOP, Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV (četnički dokumenti), knjiga 1 (1941. i 1942. godina), Vojnoizdavački zavod, Beograd - dokument broj 82
  10. ZAPISNIK O SPORAZUMU IZMEĐU PREDSTAVNIKA OZRENSKOG, TREBAVSKOG I ODREDA »KRALj PETAR II« I NDH OD 28. MAJA 1942. O SARADNjI U BORBI PROTIV NOP-a U ISTOČNOJ BOSNI, Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV (četnički dokumenti), knjiga 1 (1941. i 1942. godina), Vojnoizdavački zavod, Beograd - dokument broj 89
  11. DODATAK ZAPISNIKU O SPORAZUMU IZMEĐU OZRENSKOG I TREBAVSKOG ČETNIČKOG ODREDA I PREDSTAVNIKA NDH OD 28. MAJA 1942. SAČINjEN 9. JULA 1942. GODINE, Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV (četnički dokumenti), knjiga 1 (1941. i 1942. godina), Vojnoizdavački zavod, Beograd - dokument broj 117
  12. ZAPISNIK O PREGOVORIMA PREDSTAVNIKA MAJEVIČKE ČETNIČKE GRUPE I KOMANDANTA 3. DOMOBRANSKE DIVIZIJE OD 30. MAJA 1942. O PRIZNAVANjU NDH I SARADNjI SA VLASTIMA NDH, Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV (četnički dokumenti), knjiga 1 (1941. i 1942. godina), Vojnoizdavački zavod, Beograd - dokument broj 91
  13. ZAPISNIK O SPORAZUMU IZMEĐU PREDSTAVNIKA ČETNIČKOG ODREDA »BORJE« I NDH OD 9. JUNA 1942. O PRIZNAVANjU SUVERENITETA NDH I O SARADNjI U BORBI PROTIV NOP-a, Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV (četnički dokumenti), knjiga 1 (1941. i 1942. godina), Vojnoizdavački zavod, Beograd - dokument broj 103
  14. Zb. NOR, XIV/2,1055-1056
  15. Nacionalni arhiv SAD, mikrofilm publikacija T–316, rolna 566, snimci 725–726, 15. brdski armijski korpus (XV. Gebirgs-Armeekorps) (4. februar 1943. godine)
  16. NARA, T314, Roll 566, frames no. 000709–000710: Lista sporazuma potpisanih između pripadnika bosanskih četnika i predstavnika vlasti NDH u periodu između 28. maja 1942. i 16. januara 1943. godine
  17. Zapisnik o sporazumu Medačkog četničkog odreda i predstavnika vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske sklopljenom u Gospiću 6. marta 1943, Zbornik dokumenata i podataka NOR-a, tom XIV (dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića), knjiga 2, januar - septembar 1943, dokument 76
  18. https://www.znaci.org/00001/4_14_2_30.htm IZVEŠTAJ ČLANA ŠTABA MOTAJIČKOG ODREDA OD 9. FEBRUARA 1943. NAČELNIKU ŠTABA KOMANDE BOSANSKIH ČETNIČKIH ODREDA O EFEKTU PAKTA IZMEĐU ČETNIČKIH ODREDA I USTAŠKO-DOMOBRANSKIH JEDINICA
  19. Milenko Maksimović: Besmrtnici Ozrena, Trebave i Posavine, Doboj, Novinsko - izdavačka kuća Štampa, 2002, strana 179
  20. AVII, NAV-N-T-313, Roll. 484/463
  21. https://www.znaci.org/00001/158_6.htm
  22. 22,0 22,1 https://www.znaci.org/00001/4_14_1_134.htm
  23. https://www.znaci.org/00001/11_22.htm
  24. https://www.znaci.org/00001/4_14_1_134.htm Izvod iz knjige poslatih telegrama Štaba Draže Mihailovica od 29. juna do 5. avgusta 1942. godine

Vidi još uredi