Spartanska hegemonija

Spartanska hegemonija je period u istoriji antičke Grčke koji je trajao od kraja peloponeskog rata 404. pne. do bitke kod Leuktre 371. pne.

Grčka početkom 4. veka pne. uredi

Peloponeskim ratom bila je strahovito opustošena cela Grčka, kojoj su nanete teške materijalne štete. Rat je zahvatio celu Grčku, ali je posebno jako stradalo seosko stanovništvo Atike, i to zbog Arhidamovih pohoda, a zatim i sistematskog razaranja cele njene seoske teritorije koje su po zaposedanju Dekeleje sprovodili Spartanci tokom skoro punih deset godina. Posečeni su svi njeni nasadi maslinovog drveća, propali su vinogradi, popaljeno je mnoštvo imanja i sela, uništena je ili je umrla od gladi sva stoka saterana u opsednuti grad. Najveći deo nekadašnjih zemljoradnika nije se više vraćao na svoje opustošene posede, pošto nije imao sredstava za obnavljanje svoga gazdinstva. Tim upropašćenim i osiromašenim priključilo se još mnoštvo kleruha, proteranih sa njima dodeljenih klerosa, što je počeo sprovoditi još Lisandar, a zatim i povratnici iz izgnanstva (na primer, sa ostrva Lezbosa, iz Hersoneza tračkog i dr.). Broj siromašnih stanovnika u Atini 4. veka pne. izgleda da je iznosio najmanje 60 odsto ukupnog broja stanovništva.

Smanjenje kupovne moći stanovništva, narušavanje trgovačkih veza te stoga smanjenje obima spoljne trgovine, razvoj lokalne zanatske proizvodnje u kolonijama – sve je to dovelo do naglog opadanja potražnje zanatskih proizvoda u nekedašnjim proizvodnim centrima kopnene Grčke. Takođe, rad slobodnih zanatlija sve je više pogađala konkurencija krupnih robovlasničkih preduzeća; ona su, izgleda, nastajala u vezi sa mnoštvom kvalifikovanih robova–Grka iz redova stanovništva gradova koje je, kao što je bio slučaj sa Potidejom, Platejom, Delosom i drugim, celo bilo prodato u ropstvo. Čak su i države široko koristile robovski rad. Kako se može zaključiti na osnovu građevinskih natpisa od 38 imena danas poznatih zidara koji su radili na podizanju Erehtejona u Atini (građevinski radovi su bili završeni 406. pne.), petnaest su nesumnjivo imena robova. Imena robova nalazimo i u sačuvanim računima koji se odnose na izgradnju hramova Demetre i Persefone u Eleusini i na druge gradnje tog doba. Potražnja slobodnih radnika i zanatlija toliko je bila smanjena da se pojavila kategorija episitija – radnika koji su radili samo za hranu. Zato su mnogi bili prisiljeni da napuštaju svoja radna mesta i sele se u tuđinu – u kolonije Velike Grčke, u gradove crnomorskog primorja, čak i na teritorije pod vlašću persijskog cara. Drugi su se morali prihvatiti opasnog zanimanja – službe vojnika-najamnika; njih su nazivali "nesrećenicima od 4 obola", jer im je nadnica iznosila 4 obola, tj. bila je znatno manja od nadnice običnog nekvalifikovanog radnika, koji je zarađivao 6 obola dnevno. Zbog masovne emigracije broj odraslih građana u Atini opao je na 30.000, čak i bez obzira na povratak kleruha.

Istovremeno se u Grčkoj posle peloponeskog rata opaža dotada još neviđena koncentracija bogatstva u rukama malog broja ljudi. Ogromne količine dragocenih metala koje su za vreme rata bile puštene u opticaj preplavile su Grčku. Persijska novčana pomoć, koju su dobili Alkibijad, Lisandar i vladajući krugovi Sparte, bila je tako velika da su zlatni darici postali uobičajena moneta u opticaju širom Grčke. U Spartu su njeni nauarsi i harmosti doneli ogroman plen u vidu zlatnog i srebrnog novca, grumenja zlata i srebra, skupocenih predmeta. Atina je, osim redovnog forosa od saveznika (blizu 1.000 talenata), pustila u promet sve blago boginje Atene (blizu 6.000 talenata), zlatno ritualno posuđe Partenona, a 406. pne. istopila je čak i zlatne votivne statute boginje Nike, koje su se čuvale u tom hramu. Takvim merama uzimanja imovine hramova pristupilo se u čitavoj Grčkoj i po kolonijama: Dionisije Stariji opljačkao je sirakuške hramove da bi mogao da ratuje protiv Kartagine; Arkađani osvajaju Olimpiju i blagom iz Zevsovog hrama plaćaju svoje vojnike; Fokiđani naoružavaju moćnu najamničku vojsku novcem opljačkanim iz Delfa. Sve je to uticalo na promenu odnosa vrednosti zlata i srebra. Od 1:13 na početku 4. veka pne. taj odnos spušta se na 1:10 u 370. pne. Ta ogromna količina skupocenog metala pretežno se koncentrisala u rukama raznih liferanata, preduzimača i tzv. poslovnih ljudi, vlasnika radionica za izradu oružja, brodovlasnika i sličnih, a u Sparti još i u rukama ljudi na uglednim položajima (kraljeva, efora, geronata, nauarha, harmosta).

Ove nove pojave u ekonomskom životu Grčke bile su praćene sve oštrijom imovinskom diferencijacijom između bogatih i siromašnih slojeva. Pojavljuju se i veliki zemljišni posedi, mada oni nigde sasvim ne postiskuju srednje i male posede. Promene u zemljoposedništvu poprimile su naročito oštru formu u onim oblastima Grčke u kojima je još preovlađivalo seosko gazdinstvo: u Tesaliji, Beotiji i Lakedemonu. U Tesaliji plemenska aristokratija, na čijem su čelu bili Skopadi i Alevadi, povlači se pred novim bogatim zemljoposednicima. U Beotiji ranije vladajuća oligarhija zemljoposednika – "vitezova" – takođe je ustupila mesto novim slojevima iz redova sitnih zemljoposednika, koji su počeli da uvodi intenzivnije poljoprivredne kulture. Ti novi zemljoposednici bili su vezani zajedničkim interesima sa trgovačko-zanatlijskim slojevima betoskih gradova, koje je bilo u porastu i koje je sada nastojalo da izađe na more i dobije sopstvenu flotu. U oblasti zemljoposeda do naročito velikih promena došlo je u Sparti. Ogromna bogatstva koja su nenadano ispunila ovu zemljoradničku zemlju mogla su se ovde iskoristiti jedino ulaganjem u zemljišni posed, otkupljivanjem klerova od osiromašenih spartanskih porodica. Stoga je oko 400. pne. efor Epitadej, pod vidom dozvola za "nasleđivanje i darivanje" klerosa, sproveo zakon koji je faktički legalizovao njihovu prodaju. Kupovina zemlje od tog se doba odvijala tolikom brzinom da je već u prvoj polovini 4. veka pne. broj punopravnih Spartijata pao na 1.500, a u drugoj polovini 4. veka pne. čak na 1.000. Već 395. pne. na glavnom trgu Sparte u gomili od 4.000 ljudi moglo se naći samo 40 punopravnih (Ksenofont), tj. zemljoposedom obezbeđenih Spartijata: ogromna većina nekadašnjih Spartijata već se pala na položaj "prostih" – hipomejona.

Socijalna kriza početkom 4. veka pne. proizvela je svojevrsne parole iza kojih se ponekad kriju čitavi programi za reorganizaciju ekonomskog života na novim, pravednim načelima; mašta se o opštoj ponovnoj podeli zemlje (ges anadasmos), o ukidanju dužničkih obaveza, o davanju političkih prava ženama i njihovoj emancipaciji, o olakšanju u vaspitanju dece itd. Takva su priželjkivanja, naravno, bila daleko od stvarnog života. Pa ipak se u nekim socijalnim pokretima tog doba mogu ponekad primetiti tragovi uticaja raznih "utopističkih teorija".

U tom je smislu zanimljivo Ksenofontovo obaveštenje o Kinadonovoj zaveri u Sparti 397. pne. Ta zavera otkrivena je i likvidirana na svirep način po dostavi jednod od njenih učesnika. Po tom obaveštenju, Kinadon je bio "mladuć snažna tela i duha, ali nije pripadao grupi jednakih". Sve punopravne Spartijate on je smatrao neprijateljima koje treba uništiti, što nije teško učiniti, jer "na svim posedima Spartijata ima samo jedan neprijatelj – gospodar, a saveznika je mnogo". "Zaverenici su znali da se njihove želje podudaraju sa željama svih helota, neodamoda, hipomejona i perijeka". Što se tiče naoružanja, Kinadon je odveo dostavljača u gvožđare, gde mu je pokazao mnogo noževa, mačeva, sekira i srpova. Agitacija zaverenika imala je toliko uspeh da je efore "snašao užas" i nisu se usudili da uhapse Kinadona u samom gradu, već su ga poslali iz grada s nekim poverljivim nalogom i tu je bio uhvaćen. Kinadon je izdao svoje saučesnike, posle čega je zajedno s njima pogubljen.

Posle svrgavanja tridesetorice tirana u Atini je obnovljen demokratski režim, do čega je došlo 403. pne. za vreme arhonta Euklida. Prostor na Pniksu gde se održavala skupština bio je proširen i ograđen, a sama eklesija sastajala se mnogo češće. U porotu helijeje sada su prema vlastitoj želji upisivani svi građani koji su napunili 30 godina: oni su raspoređivani u deset sekcija i svaki je dobijao bronzanu pločicu sa svojim imenom i brojem–slovom svoje sekcije (od A do K). Bilo je moguće i upisivanje u nekoliko sekcija i na taj način češće učestvovanje u poroti, sa ciljem dobijanja plate koja je sada povećana na 3 obola. Bez obzira na istrošenost državne blagajne (prihodi atinske države pali su početkom 4. veka pne. na 100 talenata sa 1.000 talenata, koliko su iznosili pred početak peloponeskog rata), sistem davanja raznovrsnih plata i pomoći građanima ne samo što je obnovljen u punoj meri, već je i znatno proširen. Osim theorikona, koji se sada delio naročito često i u čiju su blagajnu sada ulazili na prvom mestu svi državni prihodi, 392. st. e., na predlog Argireja, popularnog atinskog stručnjaka za finansije, uvedens u plate za posećivanje zasedanja narodne skupštine, prvo u visini od jednog, a uskoro u visini od dva obola (diobelija).

Politika Sparte u Grčkoj uredi

Posle sloma atinske pomorske države vodećom snagom u Grčkoj postala je pobednica – Sparta. Ona je vrlo brzo napustila parole s kojima je krenula u peloponeski rat: "prestanak atinske tiranije nad saveznicima", "autonomija podjarmljenih gradova", "sloboda Helade" itd. Lisandar je, zapravo, posle bitke kog Egospotama stvorio na Egejskom moru novu vojno-oligarhijsku državu, sa lakonofilskim oligarhijskim dekarhijama umesto demokratskih skupština i veća, i sa harmostima (vojnim komandantima) i spartanskim garnizonima umesto likvidiranih atinskih episkopa i kleruhija. Nekadašnji atinski saveznici stvarno su ostali u istoj situaciji podanika (hupekooi), s tom razlikom što su promenili vladara. Danak koji su oni plaćali Sparti potpuno je odgovarao atinskom forosu i takođe iznosio oko 1.000 talenata godišnje. Sve je bilo isto, ali je sprovođenje bilo grublje i primitivnije. Najmanji pokušaj osamostaljivanja nemilosredno je kažnjavan. Heterije su se svuda obračunavale sa demosom. Sparta se čak i prema svojim starim saveznicima počela ponašati tako nadmeno da su se osetili povređenima i njeni najlojalniji saveznici – Korint i Teba. Tamo su premoć zadobijale snage neprijateljski raspoložene prema Sparti i sad su odbijale da daju svoju vojsku u nove pohode Peloponeskog saveza pod vođstvom Sparte, koji su poprimili karakter kaznenih ekspedicija.

Jedan od takvih pohoda u cilju umirivanja, zapravo surovo obračunavanje s demokratskom Elidom preduzeto 401–400. pne. opisuju Ksenofont, Diodor Sicilijski i Pausanija. Prema Ksenofontu, efori i spartanska apela "odlučili su da očitaju Eliđanima dobru lekciju" za stare uvrede i da od njih zahtevaju raspuštanje Elidskog saveza. Eliđani su zahtev odbili izjavljujući da "Lakedemonjani očigledno hoće da porobe sve Helene" (Diodor). Spartanci tada protiv Elide podignu veliku vojsku Peloponeskog saveza, nateravši u ovaj pohod čak i Atinjane. Eliđani-demokrati hrabro su se borili tokom dve godine i osujetili su pokušaj Sparte da obori demokratiju u samom gradu i silom uspostavi oligarhiju. Ipak su se Eliđani morali pokoriti, raspustiti svoj savez i stupiti u savez sa Lakedemonjanima da bi makar izbegli gubitak upravljanja olimpijskim hramom i rukovođenja olimpijskim svečanostima, što im je došlo u pitanje.

O drugom, još surovijem obračunu sa stanovnicima Herakleje Trahinske (u Ftiotidi) i Eteje, koji su izvršili Spartanci 399. pne., takođe pod izgovorom osvete za stare uvrede, priča Diodor. Kada je u Herakleji došlo do demokratske bune, Spartanci pošalju tamo Heripida "da bi doveo u red državne poslove Heraklejana". Stigavši u Herakleju, Heripid je pobio oko 500 ljudi umešanih u prevrat, a zatim je poveo rat protiv mesta okupljenih oko Eteje, koja su se osamostalila od Lakedemonjana. Pošto ih je doveo u vrlo teško situaciju, oni su napustili svoju oblast: najveći deo otišao je u Tesaliju, i tek posle pet godina mogao se vratiti natrag, zahvaljujući pomoći Beoćana.

Sukob Sparte i Persije uredi

Pod istim izgovorom "uspostavljanja reda", "oslobođenja" i "autonomije" Sparta je nastojala da proširi svoju novu državu i na gradove na obalama Male Azije. I tu su uspostavljanje oligarhije u tolikoj meri podređene Sparti, da je čak i Ksenofont priznavao fiktivnost njihove samostalnosti. Međutim, ovde se Sparta sukobila sa interesima persijske države, jer je tokom peloponeskog rata Sparta sama žrtvovala slobodu maloazijskih Grka, saglasivši se da kao naknadu za persijsku pomoć prizna nad njima vlast Persijanaca (ugovori 412. pne. i 411. pne.).

Kao preludij otvorenom sukobu između Sparte i Persije pslužio je tzv. pohod deset hiljada, tj. velikog odreda grčkih najamnika u sastavu armije persijskog princa Kira protiv njegovog brata, persijskog cara Artakserksa II. Kir je u funkciji satrapa Lidije širokogrudo pomagao Spartu tokom peloponeskog rata i sada je računao na njenu saradnju u ostvarenju svojih planova. Ali njegov glavni saradnik i lični prijatelj Lisandar već je bio u nemilosti kod spartanske oligarhije koja se pribojavala njegovih namera: on je nastojao da slabu monarhiju u Sparti zameni vladavinom "najdostojnijeg među Heraklidima", tj. da se sam stavi na čelo države. Zapovednikom udruženih najamničkih Kirovih odreda postao je ugledni Spartanac Klearh, bivši harmost Bizanta. Kirov pohod završio se neuspehom: Kir je bio suviše spor i oprezan i pružio protivniku vremena da skupi protiv njega velike snage. Kir je i sam poginuo u odlučnoj bici kod Kunakse, na obali Eufrata (25 km od Babilona), 401. pne.

Kirov pohod i pomoć koju mu je pružila Sparta doveli su do raskida između Sparte i Persije. Tisafern, koji je bio upućen u Malu Aziju sa širokim ovlašćenjima, odmah je otpočeo represalije protiv lakonofilskih oligarhija u maloazijskim gradovima i uvođenje demokratske uprave u njima. Preplašeni oligarsi odmah su uputili u Spartu svoju delegaciju s tužbama i molbama za pomoć. Da ne bi izgubili svoj prestiž, Spartanci su 400. pne. uputili u Joniju jedan manji odred vojske na čelu sa harmostom Tibronom, koji pokupivši vojsku po jonskim gradovima i primivši u službu ostatke "deset hiljada" pod vođstvom Ksenofonta, započe "oslobađanje" Eolije i osvoji grad Pergam. Pošto su se "oslobodioci" najviše bavili pljačkom, žalbe oštećenih naterale su spartanske vlasti da umesto Tibrona pošalju drugog harmosta – Derkilida, koji je operacijama dao širi i pristojniji karakter. Ipak je on još više delovao diplomatskim putem pokušavajući da zavadi persijske satrape Tisaferna i Farnabaza. Rat se zapravo još uvek ograničavao na manje napade na pojedine gradove Troade i obale Propontide (na primer, Lampsak) koji se nisu pokorili Sparti i na manje sukobe s odredima maloazijskih satrapa. Glavna persijska vojska bila je angažovana u Egiptu, koji se stalno odupirao najezdi Persijanaca. Ipak je persijski car polako u Kariji pripremao veliku i snažnu flotu čija je organizacija bila poverena bivšem atinskom strategu Kononu, zakletom neprijatelju Sparte, koji je sada stupio u službu Persije.

Tek 396, pošto je likvidirala Kinadonovu zaveru, Sparta je u Malu Aziju uputila nešto veću vojsku, koju je predvodio sam kralj Agesilaj. Iz Efesa kao svoje baze Agesilaj je tokom dve godine pravio pohode u dubinu zemlje, pustošeći Lidiju i Frigiju. Nedaleko od Sarda on je u jednoj bici potukao Tisafernovu vojsku, zbog čega je Artakserks II naredio da se odseče glava doskora svemoćnom satrapu. Međutim, oba satrapa Male Azije – i Tifraust, koji je zamenio ubijenog Tisaferna, i njemu podređeni satrap Frigije Farnabaz – preduzeli su diplomatske korake sa ciljem da zaustave dalje Agesilajeve uspehe. Postigavši primirje od osam meseci, oni su prišli još bržem spremanju flote u Kariji, kuda Agesilaj nije imao smelosti da dođe, bez obzira na nastojanje spartanske vlade da to učini, jer je ona već uočila opasan karakter priprema. S druge strane, oni su na razne načine pomagali pokret otpora protiv spartanske hegemonije u samoj Grčkoj, koji se sve više širio. U nekim državama oni su podmićivali demagoge, a u nekima demokratskim grupacijama davali novac za nabavku oružja. "Što se tiče Atinjana, oni su i bez podmićivanja jedva čekali rat, smatrajući nepravdom da drugi vladaju nad njima" (Ksenofont). I u Tebu je persijski novac došao u vreme kad je tamo već sam po sebi počeo antispartanski pokret (395. pne.).

Sukob Sparte i Tebe uredi

Od svih ranijih saveznika Sparte Teba je porazom Atine dobila više nego drugi. Sam grad povećao se dva puta, jer su se u njega preselili stanovnici mnogih drugih beotskih gradova koji nisu imali utvrđenja, a nalazili su se pod udarom Atinjana (Eretrija, Skafa, Skol, Aulida, Potnija i mnogi drugi). Naročito je ojačao Beotski savez pod hegemonijom Tebe. U tebanskoj tvrđavi – Kadmeji zasedalo je i svesavezno veće gradova Beotije, koje je vodilo poslove celog saveza. To je veće bilo izabrano u 11 okruga na koje se delila čitava oblast (po 60 poslanika iz svakog okruga). U tim je okruzima birano i 11 beotarha, koji su bili glavni vojno-izvršni organ, pa su rukovodili i opštebeotskom vojskom (svaki je okrug davao po 1.000 hoplita i 100 konjanika). Međutim, politička prava uživali su samo veliki i mali zemljoposednici, dok malobrojnim trgovcima i zanatlijama nije bilo dozvoljeno učešće u upravljanju državom. Stoga je u Beotiji dugo vladala oligarhija bogatih "vitezova", koji su se čvrsto pridržavali spartanske orijentacije, bili u neprijateljstvu s Atinom i pružali Sparti značajnu podršku tokom peloponeskog rata. Međutim, ubrzo po završetku peloponeskog rata u Beotiji je došlo do državnog prevrata i vlast je prešla u ruke srednjih i sitnih zemljoposednika; ta je grupacija bila izrazito antispartanska, a na njenom čelu bili su Ismenija i Androklid.

Ismenija i njegove pritalice počeli su sa velikom antispartanskom agitacijom, nastojeći da obore vlast Lakedemonjana, u čemu su računali na persijsku novčanu podšku i na pomoć Korinćana, Argivljana i Atinjana. Početkom leta 395. pne., zbog napada Tebanaca na Fokidu, koja je ostala verna Sparti, odnosi su postali tako zategnuti da su Spartanci odlučili da krenu u obračun s Beotskim savezom. U jesen 395. pne. kralj Pausanija ne čelu lakedemonske vojske i svih građanskih vojski Peloponeskog saveza (s izuzetkom Korinćana) krene u Beotiju, a Lisandar u Beotiju s jednim odredom i nalogom da Pausaniji dovede vojsku Fokiđana i Orhomena, koji je otpao od Tebe.

Međutim, na predlog vođe atinske demokratije Trasibula, atinska eklesija donese odluku o sklapanju "večnog saveza" sa Tebom. Provalivši suviše brzo u srce Beotije, Lisandar bude opkoljen tebanskom vojskom pod bedemima jako utvrđenog grada Halijarta; sam Lisandar pogine u ovoj bici, a odred mu se rasturi. Kad je do Halijarta sa zakašnjenjem stigao Pausanija, zapretila mu je ista sudbina: našao je pred Halijartom celu armiju Beotskog saveza, a s leđa ga je već zaobilazila atinska vojska pod vođstvom Trasibula. Pausanija je ponudio primirje i povukao se iz Beotije, zbog čega je u Sparti odmah bio izveden pred sud i osuđen na smrt; umro je u tegejskom hramu Atene Aleje, u kome je potražio utočište.

Korintski rat uredi

Carski mir uredi

Od Carskog mira do opadanja Sparte uredi