Otvori glavni meni
Plakat koji proziva: "Dolje s religioznim blagdanima!"

Komunistička propaganda u Sovjetskom Savezu se opširno temeljila na ideologiji marksizma-lenjinizma kako bi promovirala komunističku partiju SSSR-a. U društvima sa teškom cenzurom, propaganda je bila sveprisutna i vrlo učinkovita. Ušla je čak i u društvene i prirodne znanosti zbog čega su iznikle razne pseudo-znanstvene teorije kao što je Lisenkoizam, dok su s druge strane područja pravog znanja, kao što su genetika, kibernetika i komparativne lingvistike, osuđena i zabranjena pod optužbom da su "buržujska pseudoznanost". Sa "potisnutom istinom, falsifikacije su na svakom polju neprekidno stavljene u tisku, beskrajnim sastancima, u školama, pri masovnim demonstracijama, i na radiju."[1]

Glavno sovjetsko cenzorsko tijelo, Glavlit, je imalo zadaću ne samo ukloniti neželjene tiskane materijale, već i "osigurati da se korektni ideološki spin stavi u svaki objavljeni medij". Govoriti bilo što protiv partije značilo je izložiti se kazni zatvora ili kaznenoj psihijatriji. "Danas čovjek može jedino slobodno govoriti svojoj ženi - noću, sa dekom koja mu prekriva glavu", rekao je pisac Isaac Babel privatno vjernom prijatelju.[1]

Primjeri propagandeUredi

 
Sovjetska propaganda je širila falsifikate da je SAD izumio virus AIDSa
  • Prema sovjetskoj i azerbejdžanskoj dokumentaciji, stanoviti Ahmedije Džebrajilov je prvo služio u Crvenoj armiji, potom se priključio Francuskom pokretu otpora i ratovao protiv nacista u Drugom svjetskom ratu.[2] Prema službenim sovjetskim dokumentima, ranjen je navodno tokom operacije spašavanja 500 djece deportirane u radne logore, nakon čega je obukao njemačku vojnu uniformu i bio odveden u njemačku bolnicu na liječenje.[2] Poslije ozdravljenja bio je, navodno, imenovan zamjenikom njemačkog komandanta u gradu Albiju, a tu poziciju iskoristio je za oslobađanje stotina zarobljenika iz njemačkih logora.[2] Nakon razotkrivanja i bijega Nijemci su ponudili 10.000 reichsmaraka za njegovu glavu, no uspješno se skrivao i nastavio ratovati sve do svršetka rata.[2] Sredinom 2010-ih godina članak o "proslavljenom azerbejdžanskom heroju" s opisom njegovih podviga i odlikovanja postavljen je na francusku, rusku i njemačku Wikipediju, gdje je ubrzo izražena sumnja u točnost podataka s obzirom da o dotičnoj ličnosti nisu postojali nikakvi vjerodostojni izvori, osim tvrdnji iz stare sovjetske i službene azerbejdžanske dokumentacije. Korisnici su potom kontaktirali državni arhiv francuskog ministarstva obrane iz kojeg je priopćeno da nemaju evidenciju o ikakvom Ahmediji Džebrajilovu. Službena biografija proglašena je obmanom i članci su u konačnici pobrisani s francuske i ruske Wikipedije.[3][4][5][6][7]

Propaganda usmjerena protiv SAD-a, prema navodima sadržanim u Mitrohinovoj arhivi, uključivala je sljedeće tvrdnje:[8]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 Robert Conquest Reflections on a Ravaged Century (2000) ISBN 0-393-04818-7, str. 101-111
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 ((ru)) Dienko, A. (2002). "Джабраилов Ахмедия Микаилович (Армед Мишель)". «Разведка и контразведка в лицах» — Энциклопедический словарь российских спецслужб. Moskva: Russkii mir. http://rusrazvedka.narod.ru/base/htm/dje.html. 
  3. ((ru)) Джебраилов, друг де Голля Пользователи «Википедии» развенчали миф о советском герое французского Сопротивления // Meduza, 1. 11. 2015.
  4. ((ru)) Википедия удалила страницу о "человеке-легенде" Ахмедие Джебраилове // КП, 1. 11. 2015.
  5. ((ru)) «Википедия» признала выдумкой историю о советском герое Джебраилове // Крым. Реалии // Radio Free Europe/Radio Liberty
  6. ((ru)) Как большой друг армян Вадим Гомоз победил героя войны, друга Шарля де Голля Ахмедию Джабраилова // 1News (Azerbaijan), 1. 11. 2015.
  7. ((az)) “Vikipediya” azərbaycanlı döyüşçülərə qarşı: Əhmədiyyə Cəbrayılovun adı niyə silinib? // Novator.az, 3. 11. 2015.
  8. Mitrokhin, Vasili, Christopher Andrew (2000). The Mitrokhin Archive: The KGB in Europe and the West. Gardners Books. ISBN 0-14-028487-7.
  9. Operation INFEKTION - Soviet Bloc Intelligence and Its AIDS Disinformation Campaign. Thomas Boghardt. 2009

Eksterni linkoviUredi