Sovjetska Republika Naissaar
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
Sovjetska Republika Naissaar (estonski: Naissaare Nõukogude Vabariik), službeno Sovjetska Republika Vojnika i Graditelja Utvrda Naissaar (ruski: Советская республика матросов и строителей),[1] bila je kratkotrajna i nepriznata sovjetska republika proglašena na otoku Naissaaru u Estoniji. Republika je službeno proglašena 17. prosinca 1917. godine, a ukinuta je nakon njemačke okupacije otoka 26. veljače 1918. godine.
Otok Naissaar imao je, unatoč maloj površini, važnu ulogu kao pomorska baza Ruskog Carstva i Estonije. Tamo je 1913. godine stigao ukrajinski anarhosindikalist Stepan Petričenko, nakon što je regrutiran u Carsku mornaricu te stacioniran na Petropavlovsk, koji je u to vrijeme bio usidren na otoku. Otok je od 1914. godine bio nenaseljen, nakon što su ga vlasti odlučile koristiti kao vojnu bazu. U vrijeme Februarske revolucije, Petričenko je zajedno s još 70-90 mornara boravio na otoku, nakon što je na njemu izgrađena nova mornarička baza.[2]
Iako je Privremena vlada u travnju 1917. godine dodijelila Estoniji određen stupanj autonomije, ta je baltička zemlja i dalje bila posjed Moskve. Situacija se, međutim, drastično promijenila nakon Oktobarske revolucije, kada su boljševički revolucionari suspendirali privremenu vladu Estonije, Maapäev. Tada dolazi do osnivanja lokalnog Vijeća zastupnika radnika i vojnika, koje je 17. prosinca 1917. godine proglasilo osnivanje Vijeće narodnih komesara, a time i osnivanje Sovjetrske Republike Naissaar. Predsjedavajući je postao Petričenko,[3] a imenovani su narodni komesari za vojne i mornaričke poslove, unutrašnje poslove, rad, financije, zdravstvo i (kasnije) obrazovanje. Vijeće je proglasilo kako Naissaar postaje "nezavisna sovjetska republika".
Dok je Vijeće radilo na ustavu, glavnim je gradom proglašeno selo Obernargen. Službena himna postala je "Internacionala", dok je službena zastava bila crveno-crna zastava anarhosindikalista. Namjera je bila da republika koristi i vlastiti novac, međutim ta ideja nije provedena u praksi kako je zamišljeno.[3] Estonski komunisti de facto su priznali sovjetsku republiku te su čak poslali određen broj zatvorenika na otok kako bi dodatno utvrdili postojeću infrastrukturu i obavljali druge radove.[1]
U tom je trenutku Privremena vlada Estonije odlučila zatražiti pomoć njemačke vojske. Sovjetari su se podjednako morali boriti i protiv boljševika i protiv Nijemaca, međutim kada su Nijemci okupirali otok 26. veljače 1918. godine, baltička je flota evakuirala većinu stanovnika, prvo prema Helsinkiju, a onda i prema Kronštatu. Bio je to kraj Sovjetske Republike Naissaar.[3] Mali broj sovjetara koji su ostali na otoku zarobljeni su, a vojne su barake uništene. Ipak, dio lokaliteta spasio je lokalni šumar koji je prerezao kablove i tako spriječio detonaciju na tim lokacijama.[1] Tjedan dana kasnije, boljševici su predali Baltik Njemačkom Carstvo sukladno odredbama Sporazuma u Brest-Litovsku. Petričenko će nastaviti svoje revolucionarno djelovanje te će 1921. godine povesti slavni Kronštatski ustanak protiv boljševika, nakon čega bježi u Finsku.[3]
Estonska je vlada u veljači 1919. godine na otoku pogubila 40 boljševičkih ratnih zarobljenika.[4] Nakon Njemačke revolucije i kapitulacije Drugog Reicha u Prvom svjetskom ratu, Nijemci su predali otok Estoniji 19. studenog 1918. godine.[5] Otok je službeno postao dio Estonije 1920. godine.
Reference uredi
- ↑ 1,0 1,1 1,2 „Naissaare kroonika” (et). Arhivirano iz originala na datum 2005-03-06. Pristupljeno 2007-10-24.: "nõukogu kuulutab saare soldatite ja kindluseehitajate sotsialistlikuks vabariigiks."
- ↑ „Jalutuskäik saladusliku Naissaare lõunarajal” (et). Eesti Loodus. Pristupljeno 2007-10-24.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 „Naissaar: The Estonian "Island of Women" Once an Independent Socialist Republic”. Pristupljeno 2018-03-18.
- ↑ Kasekamp, Andres (2000). The Radical Right in Interwar Estonia. Macmillan. ISBN 978-0-312-22598-8.
- ↑ Kortmann, C.; J. Fleuren (2004). Constitutional Law of 10 EU Member States. Kluwer. ISBN 978-90-13-03468-4.
Vanjske veze uredi
- Küllo Arjakas Eesti iseseisvuse mõtte areng ja punamadruste Naissaare Vaba Riik Postimees/Internet Archive, 17.11.2007
- Jaak Juske Külastades üht väheteada endist nõukogude vabariiki jaakjuske.blogspot.com, 6. juuli 2009
- Juku-Kalle Raid Naissaare Nõukogude Vabariik Keskus, november 2013
.svg)