Sottomarina je pješčani otok u Venecijanskoj laguni i frazione grada Chioggie, poznata turistička destinacija u Venetu.

Sottomarina
Sottomarina na mapi Veneta
Sottomarina
Sottomarina
Koordinate: 45°12′53″N 12°17′41″E / 45.21472°N 12.29472°E / 45.21472; 12.29472
Država Italija
Regija Veneto
Površina
 • Ukupno1,5 km²
Stanovništvo
20.000
 • Gustina13.333/km²

Geografija uredi

Sottomarina je zadnji pješčani otok na jugu, u produžetku Pellestrine koja zatvara Venecijansku lagunu. Otok ima trokutasti oblik, dug je 5,5 km, a širok prosječno 300 m. Od Venecije je udaljen 22 km.[1] Veći dio Sottomarine su duge pješčane plaže smješene na istočnoj, jadranskoj obali otoka. Naselje je podignuto na obali okrenutoj prema laguni i Chioggi, s kojom je povezana brojnim mostovima poput Venecije. Današnja Sottomarina je ladanjsko naselje s više od 60 hotela i 17 kampova, te brojnim objektima namjenjenim kupačima. Na južnoj strani otoka nalazi se parkovna zona koju zatvara rijeka Brenta koja tu utječe u Jadransko more. U staroj jezgri ima nekoliko srednjovjekovnih crkava.

Historija uredi

 
Pogled na Sottomarinu iz zraka

Sottomarina je naselje još i rimskih vremena, u 7. vijeku zvala se Clodia minor (Chioggia se zvala Clodia major), a naseljem je upravljao tribun. S Chioggiom je tvorila jednu komunu i bila je povezana kamenim mostom, a imala je i brojne crkve, bolnicu i kaštel s tornjem. Naselje je razoreno 1379. za vrijeme Rata za Chioggiu, između Republike Genove i Mletačke Republike. Nakon toga otok je napušten i teren je postao močvaran zbog stalnih poplava Jadrana i Brente.

Ponovno je naseljena u 17. vijeku, a stanje se još više poboljšalo u 18. vijeku izgradnjom Murazza kojim je istočna (jadranska) obala otoka ojačana valobranom zidanim od velikih kamenih blokova (to je napravljeno i na susjednom otoku Pellestrini). Veliko poboljšanje napravljeno je krajem 19. vijeka kada je premješteno korito rijeke Brente i 1930. izgradnjom brane južno od luke u Chioggi (San Felice), tako da je se otok počeo povećavati za oko 3,0 metara godišnje.[1]

Izvori uredi

Vanjske veze uredi