Soline (Dobrinj)
Soline su mjesto i uvala na istočnoj obali kvarnerskog otoka Krka u sastavu općine Dobrinj u Primorsko goranskoj županiji.
.jpg)
Soline
| |
|---|---|
  Soline Soline na karti Hrvatske | |
| Županija | Primorsko-goranska županija |
| Općina/Grad | Dobrinj |
| Mikroregija | otok Krk |
| Najbliži (veći) grad | Krk |
| Nadmorska visina | 25 m |
| Geografske koordinate | |
| - z. š. | 45.1520 N |
| - z. d. | 14.6035 E |
| Stanovništvo - - - - - - -(2001 / 2011 / 2021) | |
| - Ukupno | 43 |
| - Broj domaćinstava | 18 |
| Pošta | 51514 Dobrinj |
| Pozivni broj | +385 (0)51 |
| Autooznaka | RI |
Smještaj uredi
Soline se nalaze na južnoj obali uvale Soline, na istočnoj strani otoka Krka. Smještene su podno srednjovjekovnog kaštela Dobrinj, danas općinskog središta.
Prvi spomen uredi
Soline spadaju u najstarija sela Dobrinjštine; spominju se već 30. XII. 1230. godine u glagoljskoj listini kojom neki Juraj Pariježić daruje crkvu sv. Jurja na Vrhu kod Krasa ( „i po putu ki gre na Solini“ ).
Porijeklo naziva uredi
Mjesto je ime dobilo po tome što se na tom području još u davnini, najvjerojatnije još u rimsko doba, a sigurno u srednjem vijeku, bile solane tj. proizvodila se morska sol.
Povijest uredi
Na području mjesta Soline pronađeni su nalazi još iz rimskog doba: opeke i rimski novac. S obzirom da tu postoje prirodni uvjeti vrlo pogodni za proizvodnju soli, a što se kroz mnogo stoljeća i činilo, postoji velika vjerojatnost da je u ovom kraju još u rimsko doba bilo privredne aktivnosti. U prilog tome ide i postojanje dva važna rimska grada na otoku Krku – Krka ( Veglie ) i Fulfinuma, a potonji se nalazio u Omišlju. Krk i kanal između otoka i kopna bili su i strateški važni. Osim toga, sol je u to vrijeme bila vrlo cijenjena te je malo vjerojatno da Rimljani nisu koristili područje u kojem priroda praktički sama proizvodi velike količine soli. Naime, uvala Soline je vrlo plitka, naročito u dijelu u kojem se najviše uvukla u kopno - na lokalitetu Meline koji se nalazi neposredno do Solina. To je veliki, pretežno ravan pješčanik pa more prilikom plime prodire duboko u kopno, preplavljujući velike površine, a koje se zatim, prilikom oseke pretvaraju u lokve koje isušuju te naposlijetku pješčanik ostaje prekriven solju.
U srednjem vijeku ovdje su solanu imali krčki feudalci – Frankopani. Osim ove, postojala je još jedna solana na otoku Krku, u Puntarskoj dragi, na području Kanajt, ali je ova, zbog količine i kvalitete proizvedene soli, bila posebno značajna. Iz tog doba vjerojatno potječe i naziv lokaliteta „Magazin“ na kojem su, pretpostavlja se, Frankopani držali skladišta za proizvedenu sol. Kada je, sredinom XV. st. Ivan VII Frankapan na otok u Omišalj doselio nekoliko porodica Morlaka s Velebita, pretpostavka za koju nema dokaza je da je dio naselio i na područje oko solane, u sela Sužan, Čižići, Šugare i Soline kao radnu snagu u solani. Ugarski kralj Sigismund potvrdio je, uz ostala imanja, 1. XI. 1412. godine, Nikoli Frankapanu i solane. Prema važnom piscu i izvrsnom poznavatelju otoka Krka, mlečaninu Antoniu Vinciguerri, koji je bio prvi venecijanski upravitelj otoka, solana proizvodi izvanrednu sol („saline excellentissime“ ). O solani piše i Augustin Valerije u svom izvještaju iz 1527. g. Osim za potrebe otoka Krka, sol se proizvodila i za izvoz.
O važnosti solane svjedoči i činjenica da su u srednjem vijeku Soline, Sužan i Šugare činile posebnu administrativnu jedinicu s posebnim sucem. Nakon što je otok Krk došao pod vlast Mletačke Republike 1480. godine, solana je zatvorena kako ne bi bila konkurentna venecijanskim solanama na Rabu, Pagu i drugdje.
Iako je obnova solane bila moguća uz male troškove, ona nikada nije obnovljena. Ivan Feretić u svom djelu „Povijest grada i otoka Krka“ iz 1819. godine, piše kako je nakon dolaska otoka pod vlast Austrije koncem XVIII. st., postojala namjera obnoviti solanu te kako je već sve bilo pripremljeno, ali je zbog dolaska Francuza početkom XIX. st. sve propalo.
Stanovništvo uredi
Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine, u Solinama su živjela 43 stanovnika.
Kretanje broja stanovnika Solina bitno se razlikuje od većine drugih mjesta u općini Dobrinj. Većina ih bilježi maksimum početkom 20. st., između 1900. i 1930. godine. U to vrijeme Soline su imale tek trećinu svog nekadašnjeg broja stanovnika, oko 70-80. Soline su bile najnaseljenije skoro 100 godina prije, sredinom 19. st. Tako je prema popisu iz 1869. godine tu je živjelo 214 stanovnika.
Osim toga, za kretanje broja stanovnika Solina nije karakterističan niti velik pad sredinom 20. st., a koje je prisutno u gotovo svim ostalim mjestima Dobrinjštine. Naime, već 80-ak godina broj stanovnika Solina stagnira ili bilježi mali pad, odnosno mali porast. Za očekivati je blagi porast u idućem razdoblju prvenstveno zbog razvoja turističkih smještajnih kapaciteta u Solinama i drugim mjestima u uvali.
Privreda uredi
U srednjem vijeku je glavna privredna djelatnost u Solinama bila proizvodnja soli. Međutim, nakon zatvaranja solane odlukom Venecije, krajem XV. st., najvažnija privredna djelatnost postaje stočarstvo te u manjoj mjeri maslinarstvo i ribarstvo.
Važnu djelatnost predstavljalo je i iskopavanje i prijevoz pijeska uzimanog s Melina. Još početkom XX. st. bracere i trabakuli ( vrste tradicionalnih plovila nazvani 'sablonjere') prevozili su pijesak za gradnju zgrada i vila u Crikvenici, Rijeci i Opatiji.
Sredinom XIX. st. na Melinama je radila i tvornica crijepova („Opukarija“), ali, iako je proizvodila kvalitetne crijepove, zbog nesloge suvlasnika, loših uvjeta rada te zbog loše povezanosti s odredištima, propala.
Područje Melina, ali i cijela uvala Soline, glavni je turistički resurs ovog dijela otoka, ali još potpuno neiskorišten. U uvali postoji ljekovito crno blato poput onog u Lokvunju u Pagu i na Sabunikama u Ninskom zaljevu.
Zbog toga, danas, većina mještana radi izvan Solina. Poljoprivreda predstavlja tek dodatni izvor prihoda.
Apartmanizacija uredi
U novije vrijeme u Solinama je izgrađen velik broj apartmana. Iako oni predstavljaju pojavu turizma u ovom mjestu, radi se zapravo samo o smještajnim kapacitetima bez ikakave turističko – ugostiteljske ponude tako da ne pružaju mogućnost značajnijeg zapošljavanja mještana u turističkoj djelatnosti. Osim toga, apartmani nisu građeni u autohtonom, primorskom stilu već svojim oblikom, veličinom i bojama fasade bitno mijenjaju mediteransku vizuru Solina.
Znamenitosti uredi
- Crkva ss. Filipa i Jakova – spominje se već 20. XI 1382. godine, a o njoj je brinula istoimena bratovština. Odlukom austrijske vlade 1823., crkva je prepuštena mještanima Solina te su ju oni i popravili. Ponovno je obnovljena 1926. godine.
- Nekada su postojale i dvije vrlo stare crkve: sv. Helene, kojoj danas nema ni traga, ali se zadražao naziv za lokalitet „Pod Svetu Jelenu“, te sv. Petra čije su ruševine još uvijek vidljive na lokalitetu „Sveti Petor“. Prva se spominje u XVI. st., a potonja već u XIV. st. te još nekoliko puta kroz povijest.
Izvori uredi
- Bolonić, Mihovil, Žic Rokov, Ivan: Otok Krk kroz vijekove, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.