Sofron (grčki: Σώφρων, 5. vek pne.), rođen u Sirakuzi od oca Agatokla i majke Damnasilide, bio je izumitelj i glavni pisac književnog mima, jednog od brojnih varijeteta dorske komedije. Zbog toga se ponekad naziva komičkim pesnikom, što je navelo autora Sude, a i neke moderne ispitivače, da pogrešno zaključe kako su postojala dva Sofrona, jedan koji je pisao komedije i drugi koji je pisao mime.[1]

Suda dosta uopšteno kaže da je Sofron živeo "u vreme Kserksa i Euripida" (τοῖς δὲ χρόνοις ἦν κατὰ Ξέρξην και Εὐριπίδην),[2] a znamo i to da je njegov sin Ksenarh živeo na dvoru Dionisija I tokom rata s Regijem (399387. pne.). Stoga se sa sigurnošću može reći samo to da vrhunac Sofronovog stvaralaštva pada u sredinu i možda u drugu polovinu 5. veka pne., možda između 460. i 420. pne., dakle više od pola veka posle Epiharma.

Kada se kaže da je Sofron izumeo mim, kao i u slučaju sličnih tvrdnji u vezi s drugim podvrstama dorske komedije, zapravo se misli na to da je on dao književnu formu jednoj vrsti pučke lakrdije koju su Grci na Siciliji, i inače u antici poznati po vedrom duhu i smislu za humor,[3] od davnina praktikovali na javnim svetkovinama, a koja je po svojoj prirodi dosta nalikovala izvedbama spartanskih prikazivača-glumaca poznatih kao "deikelisti" (δεικηλίκται). Takve mimetičke predstave nalazimo u velikom broju dorskih polisa pod različitim imenima: tako bi spartanskim "deikelistima" odgovarali sirakuški "orhesti" (ὀρχησταί), a slične se izvedbe nazivaju i "uprizorenjima" (θαύματα), "prikazima" (θεάματα) itd. Izgleda da su sve ove zabave bile povezane s religijskim festivalima koji su se uglavnom održavali u čast Dionisa, pa je jedna vrsta tih scenskih zabava bila oponašanje (μίμησις, μῖμος) prizora iz života ovog boga, kao u zanimljivom primerku jednog "prikaza" (θέαμα) koji se sačuvao kod Ksenofonta, a koji prrikazuje venčanje Dionisa i Arijadne.[4] No u tim su zabavnim skečevima obrađivani i prizori i događaji iz svakodnevnog života, pa su se tako u stalnom repertoaru spartanskih "prikazivača" (δεικηλίκται) nalazili strani nadrilekar, kradljivac voća i proždrljivac.[5]

Nije poznato da li je mim prvobitno sadržavao i bilo kakvu vrstu oponašanja bez reči, ali je jasno da su Sofronovi mimi bili "etički", odnosno da nisu samo prikazivali događaje, nego i ljudske karaktere i običaje (ἔθος). Štaviše, kako se radilo o književnom žanru, glumci su izgovarali svoje replike, ali su one i dalje bile podređene njihovoj živoj gestikulaciji, a kako je proporcija govorenog dela sve više rasla, tako se i mim sve više približavao komediji. No Sofronovi su se mimi razlikovali od komedija i po tome što su, kako vidimo iz sačuvanih fragmenata, bili pisani prozom, i to u dorskom dijalektu (εἰσὶ δὲ καταλογάδην, διαλέκτῳ Δωρίδι),[2] te su tako nalikovali svakodnevnom govoru. No Sofronova se proza "delila na manje ritmične jedinice i odlikovala se kratkoćom i jezgrovitošću".[6] Sofronov dorski dijalekt obogaćan je nekim osobitostima sicilijskog govora, a čini se da su Sofronovi mimi privlačili pažnju antičkih gramatičara upravo kao primerci dorskoga dijalekta: Apolodor je, na primer, na Sofronove mime napisao najmanje četiri knjige komentara, od kojih su sačuvani neki fragmenti. Neretko sačuvani Sofronovi fragmenti sadrže neke anomalne oblike, koji verovatno predstavljaju imitacije narodskog govora ili neke lične osobitosti u izgovoru, ali ima i dosta složenica i sintagmi koje su skovane radi komičnog efekta. Zbog njihove tematike i stila Aristotel ipak u Poetici svrstava Sofronove mime u pesništvo, i pored odsustva versifikacije.[7]

Sofron je svoje mime podelio na muške i ženske, odnosno na "mime u vezi s muškarcima i mime u vezi sa ženama" (μίμους ἀνδρείους, μίμους γυναικείους),[8] prema likovima koji su se u njima javljali. Nekoliko naslova dočarava otprilike njihovu prirodu. Muški su mimi npr. Glasnik, Tunolovac (Θυννοθήρας), Starci, a ženski su Reduša, Švalje (Ἀκέστριαι), Tašta, Učesnice na Istamskim igrama.[9] Naslovi se nekad javljaju u obliku cele ili eliptične rečenice, npr. Žene koje kazuju da skidaju mesec ili Plašiš ljubavnike itd.[10] Od Sofronovih mima sačuvano je oko 100 fragmenata, a kakvi su oni bili može se zaključiti iz Teokrita, koji se ugledao na Sofrona, naročito iz njegove pesme Sirakužanke ili Adonisova svetkovina (Συρακόσιαι ἢ Ἀδονιαάζουσαι), koja je rađena prema Sofronovim Učesnicama na Istamskim igrama, zatim iz pesme Čarobnice (Φαρμακεύτριαι), koja je rađena prema Sofronovom mimu Žene koje koće da isteraju boginju Hekatu.

Prema vestima iz antike, Platon je s naročitim uživanjem čitao Sofronove mime i sa Sicilije ih je doneo u Atinu: "Kažu da ih je filozof Platon stalno čitao i uz njih bi povremeno zadremao".[11] Diogen Laertije na nešto drugačiji način predstavlja Platonov odnos prema Sofronu: "Platon je, čini se, prvi doneo u Atinu Sofronove mime, koji do tada bejahu zapostavljeni, i crtao je karaktere u stilu tog pisca; kažu čak da je jedna knjiga tih mima bila pronađena ispod njegovog jastuka".[12] Platonovo zanimanje za Sofronove mime u svakom slučaju govori o njihovoj umetničkoj vrednosti. Osim na Teokrita, Sofronov mim uticao je u 3. veku pne. naročito na Herondu, pisca mimijamba, književnih mima u jampskom stihu.

Reference uredi

  1. Suda, s.v. Σώφρων (Adler number: sigma,894).[mrtav link]
  2. 2,0 2,1 Suda, s.v. Σώφρων (Adler number: sigma,893).[mrtav link]
  3. "Nikad Sicilijcima nije baš tako loše da ne bi rekli i nešto šaljivo i zgodno" (Numquam tam male est Siculis, quin aliquid facete et commode dicant), Ciceron, Protiv Vera IV", 95.
  4. Ksenofont, Gozba, 9.
  5. William Smith (ur.), Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, 1870, s.v. Sophron.[mrtav link]
  6. Milivoj SironićDamir Salopek, "Grčka književnost", Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 1977, str. 121.
  7. Aristotel, Poetika, 1447b.
  8. Suda, loc. cit.[mrtav link]
  9. Miloš N. Đurić u komentaru uz: Aristotel, O pesničkoj umetnosti, Beograd, 1988, str. 183.
  10. Milivoj Sironić – Damir Salopek, loc. cit.
  11. Suda, loc. cit.[mrtav link]
  12. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, III, 18.