Rani Ničeov spis Rođenje tragedije posvećen je u velikoj mjeri, a na krajnje specifičan način i problemu muzike. Istina je da sama muzika nije bila ni povod ni podsticaj za nastanak ovog djela. Sam predgovor djela posvećen je Rihardu Vagneru, u kome ističe kako umjetnost vidi kao čovjekov najveći zadatak, kao njegovu primarnu „metafizičku djelatnost“. Što se tiče filozofije , Niče je jednako dobro poznavao i klasičnu filologiju kao i grčku filozofiju, budući da je njegov prvi obimniji rad bio posvećen izvorima koje je koristio Diogen iz Laerta za pisanje svog spisa o antičkim filozofima. Njemu pripada jedna trajna i ne tako mala zasluga za jedno sasvim novo viđenje ranih grčkih mislilaca, a time i za jedno novo shvatanje čitave filozofije; kako njenog pojma tako isto i njene cjelokupne tradicije. Samoj istoriji filozofije Niče se obratio isto tako na jedan specifičan način , zahvatajući iz nje samo on što je smatrao da je od velikog značajaza rješavanje osnovnog problema koji je sebi postavio, a i sve to u svjetlu Šopenhauerove filozofije, koja je na neki način uticala na njegovo stvaralaštvo. Kako sam ističe u predgovoru-posveti Vagneru, Šopenhauerova ontologija i njegovo tumačenje muzike bili su od prethodnog značaja za formiranje njegovog pogleda. Niče ni ovde nije bio vođen nekim estetičkim problemima, i ako bi se moglo reći na prvi pogled da je sve to zasnovano na estetičkim principima; pošto se riječ estetika nalazi na samom početku njegovog djela.

  • Estetika će imati veliku korist...* smatrao je, ako se dođe do zaključka da je dalji razvoj umjetnosti vezan za promišljanje dualizma apolonskog i dionisovskog načela.
                                Niče o Vagneru; „Vagner u muziku unosi optimizam."

Njemačka muzika o kojoj on govori a koje kako kaže; „lažljivci i licemjeri treba da se čuvaju“, ima za zadatak da izrazi više puta isticani njemači duh i izvršioc tog zadatka, po mišljenju Ničea, trebao je da bude Vagner, iz čije muzike izrasta ono demonsko što svoje porijeklo ima u neiscrpnim dubinama. Smatrao je da; jedino njemačka muzika posjeduje čisti i katarzički vatreni duh dok sve ostale „kulture“, sve ono što se naziva kultura, obrazovanje i civilizacija, moraće jednog dana da izađe pred nepogrešivog sudiju Dionisa. Ta njemačka muzika, po mišljenju Ničea, ima analogijuu nemačkoj filozofiji koja je, delima Kanta i Šopenhauera,uspela da utvrdi granice Sokratovske dijalektike i njoj suprotstavi stvar po sebi, odnosno samu volju.

Kako nas ovde prvenstveno interesuje Ničeov stav u odnosu na muziku, treba imati u vidu i dva njegova djela: (1888) „Slučaj Vagner“, i „ Niče contra Vagner“. Ta dva dijela ukazuju na naknadni odnos Ničea prema Vagneru, tako i njegov odnost prema muzici. Sam Niče ističe kako je svoj odnos prema Vagneru promjenio već negdje oko 1876.godine. Vagner, po njegovim riječima, ne spada u istoriju muzike. U pomenuta dva pozna djela Niče je, suprotstavljajući se sad Vagneru čiju je muzičku dramu on na početku svog filozofiranja video kao drugi lik antičke tragedije, isticao da se u muzic i mora tražiti supstancija, da ona mora biti "vesela i duboka, kao popodne u oktobru". Vagner je po njegovom mišljenju „oborio fiziološku pretpostavku dotadašnje muzike“, i zato se ona na neki način ne može izliječiti od toga da bude moderna. Ono što je Vagneru nedostajalo jeste upravo to što on nije dramatičar, i njegova teza da Vagneru: „Muzika ne znači samo muziku“; na taj način ona ostaje uvijek samo sredstvo i stoga je Vagneru i potrebna literatura „da ubedi svijet da njegovu muziku shvati ozbiljno, duboko, jer ona, navodno znači beskraj.“ Rekao je; „Ne dozvolimo da muzika služi za odmor!“, smatrajući da je Vagner u muziku unjeo optimizam, da iako je volio riječ „drama“ on nije bio dramatičar i da ono ponorno , ono duboko, za njega je bilo nedostižno. Ničeovo shvatanje muzike izloženo u njegovim ranijim djelima, nije se promjenio; ustvari se promjenio njegov odnos prema Vagneru. (samim tim i njegovoj muzici). Uostalom, ukazujući na Vagnera i sebe kao antipode, on ističe kako je njegovu muziku "sebi tumačio kao izraz dionisovske snage duše, verovao je da unjoj čuje zemljotres, uz čiju pomoć na vazduh izlazi od starina nagomilana prasnaga života". Međutim, muzika je postala moderna; izgubila je svoj igrački i tragički duh, on je postala zabava. Smatrao je da ne sluteći dionisovsku dubinu muzike, pretvaraju muziku u razumljivu, slovnu i zvučnu retoriku strasti. Sve to lagano postaje lažna slika i mišljenje o umetničkom procesu, idilično vjerovanje da je svaki osjetljiv čovek umetnik. Muzikom Niče hoće da liječi, i obrazuje ali ne dušu pojedinca već nemački duh kome je to neophodno; samo tako biće moguće da se racionalno opravda ono varvarsko u nemačkom duhu kao dionisovsko i titansko. Postoji u njegovim djelima još jedno mjesto koje nam danas postaje sve aktuelnije; Niče piše: "i tek pošto duh nauke bude doveden do njegovih granica i njegovo pozivanje na opštu važnost bude uništeno dokazivanjem tih granica, mogla bi se pojaviti nada u ponovno rođenje tragedije“...

Što se tiče Vagnera , Niče primećuje da je publiku Vagner osvojio ne muzikom već "idejom": "Vagnerova je genijalnost u pravljenju oblaka, njegovo dohvatanje, lutanje, tumaranje kroz vazduh, njegovo svuda i nigde.“