Slučaj Topčider

Slučaj Topčider[1][2][3] je naziv koji se koristi u medijima za istragu o smrti dvojice gardista Vojske Srbije i Crne Gore Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića. Jakovljević i Milovanović su poginuli 5. oktobra 2004, dok su bili na straži u blizini vojnog podzemnog skloništa „Karaš“.[1]

Prva istraga koju je izvršila vojna komisija na čelu sa Vukom Tufegdžićem zaključila je da je Jakovljević ubio Milovanovića a potom izvršio samoubistvo, prilikom čega je ispaljeno 20 metaka.[3] Međutim, nezavisna komisija koja je formirana na inicijativu Visokog saveta odbrane SCG, na čijem čelu je bio Božidar Prelević,[3] zaključila je da je gardiste ubila treća osoba.[1], a odbacila mogućnost da je Jakovljević izvršio samoubistvo. Nalaze ove komisije potvrdila je i laboratorija FBI „Kvantiko“ u Vašingtonu, koja je nakon balističkog veštačenja takođe saopštila da je gardiste ubila treća osoba.[1] Sudsko-medicinsko veštačenje Ljubiše Dragovića iz 2008. takođe odbacuje mogućnost samopovređivanja ili samoubistva.

Smrt gardista uredi

Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović poginuli su 5. oktobra 2004. u vreme dok su bili na straži u ograđenom vojnom prostoru u blizini ulice Teodora Drajznera. Obojica su imali po dve prostrelne i jednu ustrelnu ranu od vatrenog oružja.[4] Njihova tela pronađena su 5. oktobra u 9 sati ujutro.[5]

Pored Milovanovića i Jakovljevića, toga jutra je u patroli bio i vojnik Papić. Kada je Milovanović krenuo u obilazak objekta pitao je Jakovljevića i Papića koji od njih dvojice će ići s njim. Prema izveštaju nezavisne komisije, Papić se prvi javio, ali je zatim Jakovljević rekao da će ići on, dok je Papić ostao na ulazu.[6]

Vojnici koji su bili u blizini čuli su šest pojedinačnih hitaca, i nakon pauze još dva ili tri kratka rafala.[6] Prvi koji su došli do gardista bili su stariji vodnik Marko Kovačević i vodnik Ivan Pavlović. Za to im je prema izjavi Vrhovnog vojnog tužioca Nikole Petkovića bilo potrebno pet ili šest minuta.[6]

Istraga vojnih istražnih organa uredi

Neposredno nakon smrti gardista, istragu je vodio istražni sudija Vojnog suda u Beogradu, Vuk Tufegdžić. Prema prvim rezultatima istrage, koji su objavljeni tri dana nakon smrti vojnika, utvrđeno je da su vojnici poginuli „kao posledica ranjavanja od oružja koje su dužili i da nema učešća trećeg lica“.[4]

Utvrđeno je takođe da su oba vojnika pucala, i da je iz jedne puške ispaljeno 14 a iz druge 6 metaka.[4] Takođe je utvrđeno da je zrno koje je pronađeno u telu Dražena Milovanovića ispaljeno iz „apsolutnog prislona“. Prvi rezultati istrage nisu dali odgovor o motivima pucnjave.[4]

Vojni istražni organi su na kraju zaključili da je Jakovljević ubio Milovanovića a zatim izvršio samoubistvo, iako su na početku pretpostavljali da je Milovanović ubio Jakovljevića. Kasnije se ispostavilo da je drugi slučaj teorijski nemoguć zbog prirode rana koje je imao Milovanović.[7]

Predsednik nezavisne komisije Božo Prelević kasnije je izjavio da su vojni organi imali tri verzije događaja, a da su samo dve predstavili javnosti.[8] Po prvoj verziji Jakovljević i Milovanović su se međusobno poubijali, po drugoj verziji Milovanović je ubio Jakovljevića, a zatim izvršio samoubistvo, a po trećoj verziji, Jakovljević je ubio Milovanovića a zatim izvršio samoubistvo.[9] Vrhovni vojni tužilac Nikola Petković kasnije je demantovao da su vojnoistražni organi imali tri verzije događaja, i naveo da su imali samo jednu verziju koja je objavljena.[6]

Istraga „nezavisne komisije“ uredi

„Nezavisna komisija“ za ispitivanje uzroka smrti dvojice gardista objavila je izveštaj koji se u najvažnijim zaključcima u potpunosti razlikuje od izveštaja vojnoistražnih organa. Zaključak eksperata sudske medicine koji su bili u sastavu nezavisne komisije je da Jakovljević nije izvršio samoubistvo, već da je ubijen:[10]

Ono što nam nije logično, sa iskustvom od više hiljada obdukcija, doktoriranja baš na ovoj problematici, da neko izvršava samoubistvo, a da jednostavno ne približi usta cevi telu, već da se nalazi u potpuno neprirodnom položaju, a posebno on ne može nikako, da tako čvrsto drži pušku da napravi tri paralelna kanala. To isključuje samoubistvo, to smo dokazali eksperimentima i na probnom ispaljivanju.

Prema mišljenju eksperata komisije, ako se radi o samoubistvu, onda se kod pojedinačne paljbe pada već nakon prvog hica i nisu moguće druge povrede, dok kod rafalne paljbe paralelni kanali (vrsta rana kod Jakovljevića) nisu mogući. Komisija je takođe utvrdila da je Jakovljević prvi ubijen.[10]

Vojni istražni sudija Vuk Tufegdžić kritikovao je nalaze komisije, ocenivši da njen nalaz da je u pucnjavi očestvovalo treće lice nije utvrđen nijednim tragom ili dokazom. On je takođe izneo i niz zamerki na stručnost eksperata koji su bili u sastavu komisije.[10]

Veštačenje laboratorije „Kvantiko“ uredi

Dana 14. marta 2005, istražni sudija Dragan Lazarević obavio je novi uviđaj u kasarni, a po tužbi protiv nepoznatih osoba zbog ubistva.[11] S obzirom na suprotstavljene nalaze vojne i nezavisne komisije, 28. decembra 2005. izdata je naredba za veštačenje treće strane. Svi nalazi veštaka su ustupljeni laboratoriji FBI „Kvantiko“ koja je trebalo da izvrši superveštačenje. Nalazi su u laboratoriju stigli tek 16. novembra 2006. Laboratorija je u oktobru 2007. godine poslala balistički nalaz, bez mišljenja i sudsko-medicinskog veštačenja.[12] Ovaj nalaz je u aprilu 2008, putem video-linka dopunio i obrazložio veštak iz laboratorije „Kvantiko“ Stiv Kaster. Prema ovom nalazu nijedan od gardista nije izvršio samoubistvo, već ih je ubila treća osoba. Dragan Jakovljević je prema ovom nalazu, ubijen sa razdaljine od 3,3 metra.[11]

Prema balističkom nalazu iz laboratorije „Kvantiko“, svi hici osim jednog su na vojnike ispaljeni sa rastojanja od 3,35 metara.[13] Laboratorija nije bila u mogućnosti da obavi sudsko-medicinsko veštačenje, već samo balističko.[13]

Veštačenje Ljubiše Dragovića uredi

S obzirom da laboratorija „Kvantiko“ nije bila u mogućnosti da obavi sudsko-medicinsko veštačenje, već samo balističko, predmet je po naredbi sudije Okružnog suda u Beogradu dostavljen na veštačenje Ljubiši Dragoviću, stručnjaku neuropatologije i forenzičke patologije koji je tada bio na čelu Odeljenja za forenzičku patologiju i medicinska istraživanja Okruga Mičigen.[13] Njemu je predmet na veštačenje dostavljen u maju 2008. godine, a njegov nalaz i mišljenje sudu su dostavljeni u novembru iste godine.[13]

Prema nalazima ovog veštačenja, gardiste je ubila treća osoba. Dragović je kasnije izjavio da je njegovo veštačenje uzelo u obzir sve dokaze koji su prikupljeni od početka istrage, i da na osnovu toga „nema govora o teorijama koje uključuju samopovređivanje ili samoubistvo“.[14]

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 „Slučaj Topčider: Šest godina bez istine”. Večernje novosti. 4. 10. 2010.. Pristupljeno 1. 10. 2011. 
  2. „Slučaj Topčider: Gardisti ipak ubijeni”. Slobodna Evropa. 21. 4. 2008.. Pristupljeno 1. 10. 2011. 
  3. 3,0 3,1 3,2 „Slučaj Topčider ponovo pred sudom”. RTS. 8. 6. 2009.. Pristupljeno 1. 10. 2011. 
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 „Gardijska misterija”. Vreme. 21. 10. 2004.. Pristupljeno 1. 10. 2011. 
  5. Kriza institucija u Srbiji, Vinko Đurić, Srpska politička misao br. 1-4 2004. pp. 217–228
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 „Ni Ubice, ni samoubice”. Novosti. 15. 12. 2004.. Pristupljeno 1. 10. 2011. 
  7. „Jedna istina, a dve verzije”. Glas Javnosti. 12. 12. 2004.. Pristupljeno 1. 10. 2011. 
  8. „Afera „Topčider” naručena?”. Politika. 15. 11. 2008.. Pristupljeno 1. 10. 2011. 
  9. „Treba naći ubice gardista, pa otkriti pomagače u pravosuđu”. Blic. 1. 10. 2011.. Pristupljeno 1. 10. 2011. 
  10. 10,0 10,1 10,2 „Vojska utvrdila istinu”. Večernje novosti. 16. 12. 2004.. Pristupljeno 1. 10. 2011. 
  11. 11,0 11,1 „FBI: Gardisti ubijeni!”. Večernje Novosti. 18. 4. 2008.. Pristupljeno 1. 10. 2011. 
  12. „FBI bez pravih odgovora”. Glas Javnosti. 26. 10. 2007.. Pristupljeno 1. 10. 2011. 
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 „Dostavljeno veštačenje o smrti gardista”. RTS. 10. 11. 2008.. Pristupljeno 2. 10. 2011. 
  14. „Prva veštačenja o ubistvu gardista rađena bez potpunih dokaza”. Blic. 23. 05. 2010.. Pristupljeno 2. 10. 2011. 

Spoljašnje veze uredi