Slobodna Država Rijeka

Slobodna Država Rijeka
Stato libero di Fiume
Reggenza Italiana del Carnaro.jpg
1920. – 1924. Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Glavni grad Rijeka (Fiume)
Jezik/ci talijanski, hrvatski, mađarski, fiumanski
Vlada Republika
Predsjednik
 - 1921. - 1922. Riccardo Zanella
 - 1922. Giovanni Giuriati
Vojni guverner
 - 1923. - 1924. Gaetano Giardino
Historija Međuratni period
 - Rapallski ugovor 12. studenoga 1920.
 - Uspostavljena uprava 30. prosinca 1920.
 - Coup d'etat 22. ožujka 1922.
 - Anektirala ju Italija 3. ožujka 1924.
 - Dio SFRJ 12. studenoga 1947.

Slobodna Država Rijeka - Stato Libero di Fiume), država osnovana 1920. godine temeljem Rapallskog sporazuma Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, podržana od velikih sila i većine stanovnika grada koji je uživao autonomiju u odnosu na okolne države još od 1779. godine. Država je postojala de facto oko godinu, a de iure do 1924. godine kada ju je anektirala Italija. Čin aneksije je do danas ostao sporan budući nije međunarodno pravno priznat, a potpisan je jedino od strane Italije i Kraljevine SHS (Rimski sporazum).

Povijesne okolnostiUredi

Grad Rijeka (tal. Fiume) je prvi puta dobio dobio autonomiju 1719. kada je proglašena slobodnom lukom odlukom cara Karla VI.. Godine 1779. za vrijeme Marije Terezije izdvaja se iz sastava Austrije i dobiva status Corpus separatuma. Od tada pa do 1924. godine Rijeka postoji kao samostalni entitet s više ili manje elemenata autonomije i državnosti. Grad kratkotrajno gubi autonomiju 1848. nakon što ga je okupirao ban Jelačić ali ju ponovno stiče 1868. kada ulazi u Ugarsku krunu kao izdvojeno tijelo ili 'Corpus separatum Hungaricum'.

U gradu žive Talijani, Hrvati, Slovenci, Mađari, Srbi te druge nacionalnosti. Nacionalna pripadnost se mijenja od popisa do popisa stanovništva budući da se u to vrijeme pod nacionalnošću smatrao jezik kojim se osoba služila. Poseban status grada između nekoliko država vremenom stvara pojavu fiumanstva kao kulturološko-nacionalnog opredjeljenja većine stanovnika. Službeni su jezici mađarski i njemački, poslovna komunikacija obavlja se na talijanskom, u obiteljima se većinom govori fiumanski s nešto posuđenica iz čakavskog, a oko grada čakavski je najrasprostranjenije narječje.

Uspostava SDR-SLFUredi

 
Granice Slobodne Države Rijeka, narančasto povijesno područje Corpus separatuma, žuto pridodano područje Costabelle SDR po Rapalskom ugovoru 1920.

Nakon 1. svjetskog rata i raspada Austrougarske, pitanje statusa grada Rijeke postaje veliki međunarodni problem - Riječko pitanje. U jeku spora između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, međunarodne sile zagovaraju uspostavu nezavisne tampon države. Američki predsjednik Woodrow Wilson postaje arbitar u jugoslavensko-talijanskom sporu oko grada. Predlaže da se grad Rijeka uredi kao samostalna država i potencijalno sjedište Lige naroda.

U samom gradu vlast preuima Talijansko nacionalno vijeće nakon neuspješnog proglasa Hrvatskog narodnog viječa o preuzimanju vlasti i o aneksiji Hrvatskoj da bi se na kraju 16. XI. 1918. savezničke anglo-francuske i talijanske trupe iskrcale s ratnog broda i uspostavile vojnu upravu nad Rijekom i Sušakom. Takvu konfuznu situaciju koristi talijanski pjesnik Gabriele D'Annunzio koji sa svojim protofašističkim pokretom 1919. godine zaposjeda grad i proglašava aneksiju Italiji, a nakon odbijanja talijanske vlade sredinom 1920. proglašava svoju paradržavu Talijansku regenciju Kvarnera.

 
Constituente fiumana, marka Slobodne Države Rijeka povodom Konstituirajuće skupštine 1921.

Dana 12. XI 1920., Kraljevina Italija i Kraljevina SHS potpisuju Rapallski ugovor kojim obje strane priznaju 'potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeka i obavezuju se da će to vječno poštivati'. Tim aktom stvorena je Slobodna Država Rijeka koja će de facto postojati jednu, a de iure četiri godine. Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile uključujući SAD, Francusku i Veliku Britaniju. D'Annunzio ne priznaje sporazum te je akcijom talijanske regularne vojske istjeran iz grada ('Krvavi Božić' 24 - 29. XI.).

 
Rijeka 1920-ih

U januaru 1921. uspostavljena je privremena vlast sa zadatkom da pripreme konstituciju Slobodne Države. 24. IV. 1921. održavaju se prvi parlamentarni izbori na kojima se suprostavljaju autonomaši i nacionalni pro-talijanski blok ('Unione Nazionale'). Autonomna stranka dobija 6558 (65%), a nacionalistički blok (fašistička, liberalna i demokratska stranka) 3443 glasova. Predsjednik Vlade postaje šef Autonomne stranke Riccardo Zanella.

Državni udarUredi

Nacionalisti, fašisti i dannunzijevci ne odustaju i stvaraju Komitet nacionalne obrane (Comitato di Difesa Nazionale) s ciljem izbacivanja demokratski iabrane vlasti. Naslje i zastrašivanje kulminira 3 marta 1922, kada fašisti i dannuncijevci napadaju Guvernerovu palaču i prisiljavaju Zanellu da potpiše vlastitu ostavku.

U slijedu današnjih događaja, 3. marta 1922. kojima me se prisililo da se predam revolucionarnim snagama, predajem vlast u ruke Komiteta obrane koji je ovo izazvao. - Riccardo Zanella

Dok je vlada Zanelle i Konstituirajuća skupština bila prisiljena na egzil (sklanjaju se u Kraljevicu), 17 marta fašisti-danuncijevci imanuju za šefa vlade postavljaju iredentistu Attilija Depolija.

Okupacija SDR-SLFUredi

Nakon raznih mijena novouspostavljeni fašistički režim u Italiji odlučuje u Rijeku poslati vojsku na ćelu s generalom Gaetanom Giardinom koji je od 17. IX. 1923. vojni guverner sa zadatkom da "zaštiti javni red", a sve to uz prešutno odobrenje vlasti Kraljevine SHS, garanta samostalnosti Slobodne Države Rijeke.

Aneksije teritorija SLF-SDRUredi
 
Simbolika aneksije: marka Riječke države preko koje je 1924. preštampano 'Kraljevina Italija'

S Rimskim sporazumom potpisanim 27. I. 1924, sancionirana je aneksija SDR-SLF fašističkoj Italiji te već 16. marta kralj Vittorio Emanuele III stiže u grad. Tim izdajničkim sporazumom se dijeli teritorij Rijeke, veći dio je došao pod Italiju, a područje sjeverno od Drenove, Zamet i Delta (Porto Baroš do desne obale Mrtvog kanala-Fiumare) anektirani su Kraljevini SHS. Pojedini dijelovi Sporazuma su regulirani klauzulama mješovite komisije i potvrđene Konvenciji u Nettunu 20. VII. 1925.

Vlada SDR-SLF u egziluUredi
 
Riječka luka 1923. godine

Vlada SDR-SLF taj čin smatra međunarodno pravno ništavnim te nastavlja djelovati u izgnanstvu budući da aneksije SDR-SLF nikad nisu međunarodno priznate.

 
Rijeka nakon aneksije Italiji: Trg kraljice Elene, kako je nazvan današnji Jadranski trg nakon posjete Rijeci Vittorija Emanuela III

Vlast SDR-SLF:Uredi

  • Antonio Grossich, iredentistički političar. Predsjednik Privremene vlade postavljen od Gradskog vijeća nakon protjerivanja (ostavke) d'Annunzija. Na vlasti sve do izbora 27 aprila 1921.
  • Salvatore Bellasich, talijanski iredentista i organizator d'Annunzijeve okupacije Rijeke, je izvanredni komesar od povlačenja Grossicha, od 28. IV. do 13. VI 1921.
  • Antonio Foschini i Luigi Amantea bili su Visoki povjerenici Kraljevine Italije pozvani da "održe red" nakon post-izbornih incidenata.
  • Riccardo Zanella, političar autonomaš. Jedini Predsjednik Slobodne Države Rijeke koji je demokratskii izabran, vlada od 5. X. 1921. do 3. III. 1922. Maknut je državnim udarom fašista, nacionalista i bivših d'Annunzijevih legionara.
  • Attilio Depoli, irredentistički političar. Privremeni šef Capo SDR-SLF koga postavljaju pučisti od 17. III. 1922. do 17. IX. 1923
  • Gaetano Giardino, general talijanske vojske koga poziva Depoli kako bi isforsirao aneksiju, bio je vojni upravitelj Rijeke od 17.IX. 1923 do 22. II. 1924

Riječko pitanje 40-ih godinaUredi

 
Riječka riva 1945. - posljedice bombardiranja RAF-a

Kapitulacijom Italije Riječko pitanje ponovno postaje aktualno te grupa građana 1944. godine objavljuje 'Liburnijski memorandum' kojim se predlaže konfederalna država s tri kantona Rijekom, Sušakom i Bistricom. Otoci Krk, Cres i Lošinj ušli bi u zajednički kondominij. Predsjednik riječke Vlade u egzilu Riccardo Zanella traži ponovnu uspostavu Slobodne Države Rijeke budući talijanske aneksija 1924. godine nije bila međunarodno priznata.

NOVJ 3. maja 1945. godine oslobađa grad od njemačke okupacije s ciljem aneksije čitave Julije (Rijeka je u sastavu Okupacione zone B) pa se usprotivila obnovi samostalne države ili bilo kakvom vidu autonomije iako je sam Tito priznavao Zanelli, u kratkoj međusobnoj prepisci, status predsjednika SDR-SLF, a Titovoj namjeri da se od pripojene Julijske pokrajine formira 7. republika u jugoslavenskoj federaciji oštro se suprostavlja nacionalistička struja oko Kardelja i Bakarića koja inzistira na aneksiji Hrvatskoj i Sloveniji s nikakvim pravom na bilo kakav oblik autonomije. Iako su u prvim proklamacijama nove vlasti na veliko govorilo o autonomiji grada, upravo su autonomaši, aktivisti Autonomaškog pokreta-Movimento autonomista postali pre žrtve progona. Na prvim izborima za gradske odbore autonomaške liste su dobile veliku podršku što je nagnalo vlasti na dvojako djelovanje. S jedne strane na veliko provode čistke radnih mjesta; a s druge razbijaju sve organizirane grupe s hapšenjima raznog tipa.

Mirovnim ugovorom u Parizu 1947. g, Rijeka je uz dio Istre i de iure (službeno) anektirana Hrvatskoj i Jugoslaviji što dovodi do egzodusa preko 45.000 prisilno anektiranih Riječana.

IzvoriUredi

  • Pino Rauti-Rutilio Sermonti, ''Storia del Fascismo, verso il Governo'', Centro Editoriale Nazionale, Roma