Otvori glavni meni
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima štiti slobodu vjeroispovijesti

Sloboda religije ili religijska sloboda (odnosno sloboda vjere, sloboda vjeroispovijesti) je princip koji podržava pravo svakog pojedinca da sam ili u zajednici sa drugim, privatno ili javno manifestira svoju religiju ili uvjerenje kroz podučavanje, štovanje, običaje i obrede, kao i pravo promjene vlastite religije, odnosno pravo da se ne prakticira nikakva religija. [1] Pravo na "napuštanje" ili prestanak članstva u vlastitoj religijskoj zajednici, tj. apostaza, također se smatra jednim od temelja religijske slobode.

Religijska sloboda je pravo ne samo da se vjeruje, nego i pravo da se ne vjeruje. Suvremeno shvaćanje religijskih sloboda i prava znači da građanin ima pravo da učestvujete u nekom vjerskom obredu, ali i pravo da ne učestvuje u njemu. Dakle, suvremeni koncept religijskih sloboda podrazumijeva slobodu religije, ali i slobodu od religije.[2]

Sloboda religije se u velikom dijelu današnjeg svijeta smatra jednim od temeljnih ljudskih prava, a kao takvo je kodificirano i u čl. 18 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Još je 1791. godine u prvom amandmanu na Ustav SAD formulirano da Kongres neće donositi nikakav zakon kojim se ustanovljava neka religija ili zabranjuje njeno slobodno izražavanje.

Primjena načela slobode religije u praksi, međutim, varira u različitim zemljama. Koncept slobode religije, na primjer, nije međusobno isključiv sa konceptom državne religije; u svom užem značenju se prvenstveno odnosi izostanak bilo kakvog religijskog progona od strane državne vlasti.

Često se previđa onaj aspekt religijske slobode prema kojemu osoba ne mora učestvovati u religijskim aktivnostima. Djeca, na primjer, ne moraju da budu prisutna na času religijske nastave ili tokom vršenja određene religijske službe u školama.[2]

PovezanoUredi / Уреди

IzvoriUredi / Уреди

Eksterni linkoviUredi / Уреди