Sjevernolaponski jezik
Sjevernolaponski jezik (ISO 639-3: sme[2]) ili Sami, kog vlastiti govornici zovu davvisámegiella ili sámegiella je najrašireniji jezik iz skupine Laponskih jezika, kojim se govori po sjeveru Skandinavskog poluotoka.[1]
| Sjevernolaponski jezik | |
|---|---|
| davvisámegiella | |
| Države |  Norveška Švedska Finska |
| Regije | Laponija |
| Broj govornika | 25,700[1] |
| Jezična porodica | Uralski jezici
|
| Pismo | ćirilica, latinica |
| Službeni status | |
| Službeni | Laponiji |
| Jezični kodovi | |
| ISO 639-1 | se |
| ISO 639-2 | sme |
| ISO 639-3 | sme |
 | |
KarakteristikeUredi
Sjevernolaponski ima tri dijalekta; torne, morski laponski i ruija, 2 / 3 govornika govori ovaj posljednji.
Sjevernolaponski ima sedam padeža: nominativ, genitiv, akuzativ, lokativ, ilativ, komitativ i esiv.
Ima tri broja: jedninu, dvojinu (dual) i množinu, ali ne poznaje rodove.
RaširenostUredi
Sjevernolaponski govori oko 20,000 ljudi u norveškim okruzima Finnmark, Troms, Nordland i Ofoten.[1] Od 1987 ima status službenog po tim okruzima.[1]
U Finskoj ga govori oko 1700 ljudi u Regiji Lapland u kom ima od 2003. status službenog u općinama Utsjoki, Sodankylä, Inari i Enontekiö.[1]
U Švedskoj sjevernolaponski dijalekt torne govori oko 4,000 ljudi u Grofoviji Norrbotten po općinama Kiruna, Gällivare, Jokkmokk, Arjeplog, Arvidsjaur i selima Karesuando i Jukkasjärvi.[1]
Od 2009. ima status oficijalnog manjinskog jezika po grofovijama; Dalarna, Jämtland, Norrbotten i Västerbotten.[1]