Sima Milutinović Sarajlija

(Preusmjereno sa stranice Simo Milutinović Sarajlija)

Sima Milutinović Sarajlija (Sarajevo 3.8. 1791. — Beograd 30.12. 1847), srpski pesnik i Njegošev učitelj. U društvu beogradskih književnih ljudi u početku druge polovine XIX veka Sima je bio pretpostavljan Gunduliću dok je Gete o njemu napisao dve stranice pohvala.

Sima Milutinović Sarajlija

Životopis uredi

Rođen je u trgovačkoj porodici u Sarajevu, kuda su mu roditelji došli iz Srbije. Otac Simin, rodom je iz sela Rožanstva, u užičkom okrugu, pa je zbog čume prebegao u Sarajevo, gde se oženio Anđelijom Srdanovićevom, čuvenom sarajevskom lepoticom, o čijoj krasoti narodni pevači sačuvaše spomen za punu stotinu godina. Kad Milutina i po drugi put pogodi čuma, mali Sima ne imađaše ni dve godine. Begunci tražiše skloništa na dva mesta u Bosni, pa onda odoše u Brod, za tim u Zemun. U Zemunu, on je počeo učiti, ali nije završio ništa od toga. Nemirna i nesređena duha, Sima je prošao kroz mnoga zanimanja, a obišao je i mnoge krajeve od Vidina do Lajpciga, od Besarabije do Crne Gore. Sima je bio pisar u Pravitelstvujuščem sovjetu, u manastiru Blagoveštenju i kod ustaničkih vojvoda. Učestvuje u ustanku protiv Turaka u četi „golaća“. Odlazi u Besarabiju da vidi izbegle roditelje, a potom u Nemačku, gde sluša filozofiju, čini poznanstva sa uglednim nemačkim književnicima, s Geteom nz primer, i tom prilikom štampa svoj ep Serbijanku. Po povratku postaje vaspitač Njegošev na Cetinju, a docnije carinik, policajac, sekretar ministarstva i član apelacije. Bavio se pisanjem stihova, politikom, istoriografijom, lingvistikom, osnivanjem pivare i „vodolečilišta“.

Umro je u Beogradu. Sahranjen je na groblju kod današnje Crkve svetog Marka, grob mu je bio brzo zaboravljen. Mnogo godina kasnije na osnovu nekih skica i položaja njegovog groba u odnosu na Vozarovićev koji je imao nadgrobni spomenik do 1927. kada je staro beogradsko groblje prekopano, pronađeno je telo Sime Milutinovića i položeno u porodičnu grobnicu Milutinovića na Novom groblju. Njegove kosti su nedvosmisleno raspoznate na osnovu telesnih osobenosti (visina, oblik donje vilice) ali i predmeta koji su uz njegovo telo bili položeni (ikona svetog Srđa koju je doneo iz Moskve i koja mu je po njegovoj želji metnuta na grudi).[1] Njegov sin je Dragutin Dragiša Milutinović, inženjer, arhitekt i istoričar srpske umetnosti.

Delo uredi

Najbolje i najveće njegovo delo je epski spev Serbijanka. Druga važnija dela su: Trojebratstvo i Trojesestarstvo, epske pesme; Dika crnogorska, drama iz istorije Crne Gore, tragedija Obilić, jedna zbirka lirskih pesama i dva istorijska spisa: Istorija Srbije, koja obuhvata samo vreme od 18131815, i Istorija Crne Gore od davnih do novijeg vremena.

Kao obožavatelj grčke kulture i Homera, a uz to i odličan poznavalac narodne poezije, Milutinović je hteo da svojom „Serbijankom“ napiše Ilijadu Prvog i Drugog srpskog ustanka. On je lično učestvovao u oba ustanka, poznavao skoro sve narodne vođe i kasnije u Besarabiji mnogo štošta beležio po kazivanju izbeglica više hroničarski i bez neke logičke veze. Celu tu građu on je prelio u veliki niz epskih pesama o važnijim događajima i ljudima iz oba ustanka.

Njegove kraće pesme većinom su političke i prigodne: ustavo-braniteljske pesme, dinastičke ode i stihovane brošure, koje su mogle zadovoljiti potrebe svoga doba, ali koje nemaju naročite književne vrednosti. Tragedija „Obilić“ je jedan od najranijih pokušaja da se dramatizuje kosovska tragedija, a „Dika crnogorska“ je niz dramatisanih epizoda iz Crna crnogorske istorije od Kosova do vladike Danila. Za složenu dramsku kompoziciju imao je manje smisla nego za ep, a uz to nije imao uzora u našoj književnosti, niti je poznavao dovoljno stranu dramu. Kao istoričar, Sima Milutinović nije strogo naučan i kritički duh, već piše na osnovi predanja, narodne pesme i ličnog iskustva.

Milutinović je najplodniji i najraznovrsniji srpski pisac svoje generacije, potstrekač Njegoševa talenta i posle Vuka najbolji poznavalac naše narodne poezije. On je bio snažan i intuitivan duh. Sam Njegoš mu je priznao „silni polet“. U njegovim delima ima, mestimično, snažnog i iskrenog lirizma, smelih i uzvišenih misli, ali ima i nameštenog patosa, nastranih i nerazumljivih ideja. U doba književnog diletantizma, kada je srpska književnost tek pošla za velikim klasičnim uzorima i kada se književni jezik tek počeo da uobličava, Milutinović pokušava da piše istorijski ep i dramu i daje nekoliko dobrih istorijskih dela. Ali on je bio nesređen duh i sujetan talent, jedan od onih „divljih genija“ koji nemaju upornosti i vedrine da u mučnoj borbi za izraz dođu do jasnosti i jednostavnosti. Za tako veliki pothvat: da kroz najveće ličnosti našeg naroda, Obilića i Karađorđa, pesnički uobliči čežnje i ideale nacije, njegov talent nije bio u svemu dorastao, niti je izražaj bio savladan. Svojim velikim rodoljubljem, snažnim temperamentom i originalnošću, Milutinović je svojim savremenicima davao iluziju „bogom datog pesnika“. On nije zaslužio pohvale koje su mu romantičari činili, ali nije zaslužio ni odveć oštro potcenjivanje od strane realističke škole, koja je o njemu pisala sa potcenjivanjem.

Sarajlija je po Evropi sretao znamenite ljude i pesnike, a zna se da se u Nemačkoj upoznao sa Krugom, Gerhardom, Jakovom Grimom, Ulandom, čak i sa Geteom. I Gete, osetivši da se pojavljuje jedna drukčija književnost i jedan zaboravljen narod napisao je čitave dve stranice pohvala Simi Milutinoviću-Sarajliji, malom pesniku iz velike narodne poezije i ne manje bune. A to znači mnogo: Sarajlija kao Njegošev učitelj okreće mu pogled i u svetsku poeziju i svetsku misao.

Reference uredi

  1. Jovan Pejčić: Zasnovi Gligorija Vozarovića, 158 str, izd. Dental, Beograd 1995, ISBN 86-82491-08-7 v. fusnotu 166. na str. 118-120.

Literatura uredi

  • Andra Gavrilović, Istorija srpske i hrvatske književnosti. Beograd, 1910.
  • Tanja Popović, Poslednje Sarajlijino delo - o Tragediji Vožda Karađorđa, Beograd, 1992.