Senekine tragedije

Senekine tragedije odnosi se na skupinu od deset rimskih tragedija, od kojih je vjerojatno osam napisao stoički filozof i državnik Lucije Anej Seneka (oko 4. pne. – 65. g. n.e.).

TragedijeUredi

To su sljedeće tragedije:[1]

  • Bijesni Herkul (Hercul furens). Seneka ovdje prikazuje ubojstvo na otvorenoj sceni i Herkula kako u svom ludilu gubi ljudskost, koju mu je Euripid i u najstrašnijem trenutku pomračenja uma sačuvao.
  • Medeja (Medea). Za glavni je uzor poslužila Euripidova istoimena drama, no ovdje se ubojstvo prikazuje na samoj pozornici, a Medeja od napuštene osvetoljubive žene postaje mračni ubojica i zla vračara.
  • Trojanke (Troades). Ovdje su spojeni temeljni motivi Euripidovih Trojanki i Hekabe, no Seneka se izgleda koristio i nekom danas izgubljenom Sofoklovom tragedijom.
  • Fedra (Phaedra). Ova je tragedija možda sastavljena po uzoru na izgubljenu Euripidovu tragediju o Hipolitu.
  • Agamemnon (Agamemnon). Ova drama nema podudarnih točaka s Eshilovim Agamemnonom.
  • Edip (Oedipus). Ova se tragedija uglavnom ugleda na Sofoklovog Kralja Edipa.
  • Feničanke (Phoenissae). Ovdje nema kompozicionog jedinstva, već tragedija sadrži niz scena građenih po uzoru na Euripidove Feničanke, Sofoklovu tragediju o Edipu i Eshilove Sedmorice protiv Tebe.
  • Tijest (Thyestes). Ovaj jezivi mit prije Seneke obradili su mnogi pjesnici, kao što su Sofokle i Euripid, a u rimskoj književnosti već Enije i Lucije Akcije.
  • Herkul na Eti (Hercules Oetaeus). Ova duga i monotona drama razlikuje se od Sofoklovih Trahinjanki, koje obrađuju isti mit, a zbog mnogih slabosti neki pomišljaju da djelo nije Senekino.[2]
  • Oktavija (Octavia). Ovo je jedina sačuvana preteksta, tj. tragedija s rimskom tematikom, no ne govori ništa o starijoj preteksti iz 2. stoljeća pne. Obrađuje tragičnu sudbinu Neronove žene Klaudije Oktavije, koju je Neron prognao i potom ubio. U drami se kao jedan od likova javlja i sam Seneka, koji drži dug filozofsko-politički monolog, što je vjerojatno bio glavni razlog zbog koga su izdavači Oktaviju smatrali Senekinim djelom.

Općenito se smatra da Seneka nije autor pretekste Oktavija, budući da je sastavljena nakon Senekine smrti,[2] te da vjerojatno nije napisao ni Herkula na Eti.[3]

Opća obilježjaUredi

Ispitivači danas smatraju da Senekine tragedije ne treba vrednovati u odnosu na njihove čuvene grčke uzore, budući da je jasno da Seneka nije adaptirao pojedine grčke tragdije, nego je nadahnuće crpio iz cjelokupnog tragičkog korpusa, osobito iz Euripida. Značajniji je njegov dug rimskom pjesništvu: nije osobito cijenio danas izgubljene tragedije iz razdoblja Rimske Republike, ali se vjerojatno naslanjao na metričke i dramske tehnike Varijevog Tijesta i Ovidijeve Medeje. U Medeji i Fedri očit je utjecaj Ovidijevih Legendarnih ljubavnica. Epizode nasilja i strasti iz Vergilijeve Eneide poslužile su mu za Trojanke, dok u Tijestu, za koji je možda crpio nadahnuće iz Enijeve i Varijeve tragičke obrade tog mita, nesumnjivo koristi jezik i psihologiju Ovidijevog Tereja iz VI. pjevanja Preobraženja.[4]

U strukturi svojih tragedija, Seneka se uglavnom pridržava postklasičnog kanona od pet činova, s monologom ili prologom u prvoj sceni, gdje se daje ekspozicija radnje. Činovi su podijeljeni korskim odama u anapestima, sapfičkim strofama ili asklepijadskim stihovima; u nekim se scenama koriste i lirski metri, kao što je glikonejska strofa u opisu svadbene povorke i u Medejinom bacanju čini u Medeji te anapestički monodijski stihovi u Hipolitovoj pjesmi u slavu Artemide i u Andromahinoj molitvi.[4]

Premda tragedije imaju mnoga obilježja postklasične scenske umjetnosti i mogle bi se prikazati na pozornici, ipak se zaključuje da su one bile pisane za čitanje ili recitiranje, i to na temelju toga što pokazuju znatan stupanj diskontinuiteta radnje, uključujući govore na koje se ne daje nikakav odgovor i iznenadni izlasci sa scene bez objašnjenja. To se vidi i po Senekinoj praksi da označuje kad je kor svjedok radnje ili je odsutan iz dijaloških scena, kao i da precizira njegov identitet: Agememnon i Bijesni Herkul imaju svaki po dva kora.[5]

Senekine su tragedije nazvane "retorskim" djelima i njihovo glavno obilježje svakako jest retorika puna strasti kod glavnih likova. Nazvane su i stoičkim, budući da ih prožima tema trijumfa zla koje pobuđuje nekontrolirana strast i koja se od uništenja čovjeka širi na uništenje cijelog prirodnog svijeta. Ipak, iako ove tragedije odražavaju stoičku etiku i poglede na prirodu, njihov pretežito negativni ton i prikaz života čini malo vjerojatnim pretpostavku da su trebale poslužiti kao ogledni primjeri stoičke filozofije.[4]

UtjecajUredi

Sredinom 16. stoljeća talijanski humanisti ponovno su otkrili Senekine drame i učinili ih uzorima za oživljavanje tragedije na pozornici renesanse. Dvije velike, ali vrlo različite, dramatične tradicije tog doba - francuska neoklasična tragedija i elizabetanska tragedija crpili su svoje nadahnuće iz Senekinih tragedija.

Mnoge Senekine tragedije koriste iste grčke mitove kao i tragedije Sofokla, Eshila i Euripida; ali filolozi obično ne smatraju Senekina djela izravnim prilagodbama tih grčkih djela, jer se Senekin pristup razlikuje, pri čemu koristi teme koje obrađuje i u svojim filozofskim djelima.[6] Moguće je da je na njegov stil na izravniji način utjecala književnost Augustova doba.[7]

Senekine tragedije vjerojatno su napisane za recitiranje na skupovima na kojima su se okupljani učeni ljudi iz viših društvenih slojeva, kako se zaključuje po njihovim opsežnim narativnim izvještajima o akcijama, po zadržavanju na opisima jezovitih djela i prizora užasa (ubojstva i samoubojstva, opisi podzemlja, dozivanje mrtvih, magički rituali), kao i po korištenju dugih monologa, u kojima prevladava retoričko-deklamatorska analiza vlastitih osjećaja. Radnja im je jednolika i bez unutarnje dinamike, a likovi ostaju jednobojni; efektni prizori, bogati patetikom, izmjenjuju se s kratkim stiliziranim dijalozima; korske pjesme dane su u raznovrsnim metrima i uglavnom obrađuju moralne teme.[8] Obično se Senekina tragedija usredotočuje na natprirodne elemente. Bogovi se rijetko pojavljuju, ali duhova i vještica ima na pretek.[9]

Francuska neoklasična dramska tradicija, koja je svoj najviši izraz dosegla u tragedijama Pierrea Corneillea i Jeana Racinea u 17. stoljeću, uzimala je Seneku kao uzor za formu i veličinu stila. Ti su neoklasičari prihvatili Senekinu inovaciju lika povjerljivog čovjeka (obično sluge), njegovu zamjenu govora akcijom i njegovo detaljno moraliziranje.

Elizabetanski dramatičari smatrali su da je Senekina teme krvožedne osvete prikladnija engleskom ukusu nego oblik njegovih komada. Prva engleska tragedija, Gorboduc (1561) Thomasa Sackvillea i Thomasa Nortona, prikazuje lančani niz pokolja i osvete i napisana je u izravnom podražavanju Seneke. (Zapravo, drama Gorboduc slijedi i oblik i temu Senekinih tragedija, ali u tome nije imala mnogo nastavljača: jedna od njih je engleska drama Arthurove nesreće). Senekin je utjecaj očit je i u Španjolskoj tragediji Thomasa Kyda i u Shakespeareovom Titu Androniku i Hamletu. Sve tri drame obrađuju temu osvete, vrhunac radnje im je zasut leševima, a Španjolska tragedija i Hamlet izvode na scenu i duhove. Svi se ti elementi mogu naći u Senekinim tragedijama. Shakespeareovu tragediju za Seneku vezuju fatalizam, sentencioznost, krvave scene i duhovi, čega u tom jezovitom obliku i patetičnom izričaju nije bilo u grčkoj tragediji.[10]

Vidi jošUredi

ReferenceUredi

  1. Budimir & Flašar 1991, str. 461-462.
  2. 2,0 2,1 Budimir & Flašar 1991, str. 462.
  3. The Oxford Companion to Classical Literature s.v. Seneca the Younger.
  4. 4,0 4,1 4,2 Reynolds, Griffin & Fantham 2003, s.v. Annaeus Seneca (2), Lucius.
  5. R. J. Tarrant, "Senecan drama and its antecedents", Harvard Studies in Classical Philology, Vol. 82 (1978), str. 213-263.
  6. Buckley, Emma; Dinter, Martin, ur. (2013). A Companion to the Neronian Age. Blackwell Publishing. 
  7. Tarrant, R. J. (1978). „Senecan Drama and Its Antecedents”. Harvard Studies in Classical Philology 82: 213–263. DOI:10.2307/311033. JSTOR 311033. 
  8. Vratović 1977, str. 268.
  9. Budimir & Flašar 1991, str. 461.
  10. Budimir & Flašar 1991, str. 466.

LiteraturaUredi

  • Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 
  • Howatson, M.C. (1997). The Oxford Companion to Classical Literature. Second edition. Oxford & New York. 
  • Reynolds, Leighton Durham; Griffin; Fantham, Elaine (2003), Simon Hornblower & Andrew Spawforth (eds.), ur., Oxford Classical Dictionary (3. rev. izd.), Oxford, ISBN 9780198661726 
  • Vratović, Vladimir (1977). "Rimska književnost", Povijest svjetske književnosti, knj. 2. Zagreb.