Sekstije Niger
Sekstije Niger (latinski: Sextius Niger) bio je rimski pisac djela iz farmakologije, koji je živio za vrijeme Augustove vladavine ili nešto kasnije (1. stoljeće n.e.). Možda je identičan sa sinom filozofa Kvinta Sekstija, koji je nastavio njegovu filozofsku školu.
Život i djelo uredi
Na temelju Pedanija Dioskorida i Plinija Starijeg, koji spominju Nigerovo djelo, možemo zaključiti da je Niger svoje djelo napisao nakon što je Juba II, kralj Mauretanije, napisao svoju raspravu o euforbiji, za koju su Dioskorid i Plinije znali iz Nigera, te prije no što je Plinije napisao svoje Poznavanje prirode, dakle u razdoblje između kraja 1. stoljeća pne. i prve polovice 1. stoljeća n.e. Celije Aurelijan omogućuje nam da dodatno suzimo mogući datum, budući da ovaj pisac Sekstija Nigera spominje kao prijatelja Tulija Basa, kojeg citira Skribonije Largo: budući da je Skribonije pisao početkom i sredinom 40-ih, to bi trebalo suziti razdoblje Nigerova djelovanja na vrijeme prije 40. g. n.e.[1]
Nigerovo farmakološko djelo bilo je materia medica napisana na grčkom i, prema Erotijanu, imala je naslov περὶ ὕλης ("O materijalu", "O [medicinskim] tvarima").[2] Dioskorid ga naziva učenikom Asklepijada iz Bitinije i s omalovažavanjem govori o njemu i ostalima iz te škole zbog nedostatka brige u istraživanju lijekova koju preporučuju.[3] Unatoč tom nepoštivanju, čini se jasnim da je Niger bio glavni izvor Dioskorida kao i Plinija. Mnoge Plinijeve knjige sadrže dugačke dijelove slične Dioskoridovim odlomcima; a za sve ove knjige Plinije kao izvor navodi Nigera. Suprotno starom stajalištu da je Plinije koristio Dioskorida, Wellmann primjećuje da ponekad Plinije, a ponekad Dioskorid pruža detaljniju obradu teme i da su njih dvojica bili gotovo suvremenici.[4] Za razliku od Dioskorida, Plinije piše o Nigeru s velikim poštovanjem kao "vrlo marljivom medicinskom piscu" (diligentissimus medicinae), visoko ga je cijenio i Galen ga je također visoko cijenio.[5] Djelo je obrađivalo medicinske učinke biljaka i životinja; obrada narodnih vjerovanja može se vidjeti u Nigerovim komentarima o daždevnjaku:[6]
Sextius venerem accendi cibo earum, si detractis interaneis et pedibus et capite in melle serventur, tradit negatque restingui ignem ab iis.
Sekstije kaže da se njihovom konzumacijom povećava seksualna želja, ako se čuvaju u medu s uklonjenim crijevima i glavom i nogama, ali poriče da oni mogu gasiti vatru.
Na temelju pregleda paralelnih odjeljaka kod Dioskorida i Plinija, Wellmann zaključuje da su među Nigerovim uzorima bili botaničar Teofrast i pisac o zmijama Apolodor.[7]
Mnogi misle da je Sekstije Niger bio i filozof, sin Kvint Sekstija i njegov nasljednika na čelu filozofske škole, tzv. škole sekstijevaca, koja je nakratko procvjetala u Augustovo doba, ali je zamrla do vremena Seneke Mlađeg. Škola je imala sličnosti sa stoicizmom i pitagorejstvom i preporučivala je vegetarijanstvo; iako je stariji Sekstije pisao na grčkom, filozofija je imala rimski karakter.[8]
Reference uredi
- ↑ Wellmann (1889), 533-534; 545-546. Kad je Max Wellmann povezao Tulija Bas kod Celija Aurelijana s Basom kod Skribinija, pogrešno je mislio da je Skribonije pisao o "Juliju Basu". Od tada je otkriće novog Skribonijevog rukopisa pokazalo da ga je i Skribonije znao kao Tulija (vidi izdanje St. Sconnochia, 1983).
- ↑ Wellmann (1889), 544. Plinije nekoliko puta kaže: "Sextio Nigro, qui graece de medicina scripsit" ("Sekstiju Nigeru, koji je pisao na grčkom o medicini") te "Sextio Nigro, qui graece scripsit": navodi ga u popisu izvora te u I, 12; I, 13; I, 20; I, 21-30; I, 32-4.
- ↑ Diosc. praef. 2 Ἀσκληπιάδειοι πάντες ("svi asklepijadovci"). Cf. Wellmann (1889), 545.
- ↑ Wellmann (1889), 530-1 (o zajedničkom izvoru).
- ↑ Plinije Stariji, Poznavanje prirode, XXXII, 36; Deichgräber (1931), 972.
- ↑ Plinije Stariji, Poznavanje prirode, XXIX, 76; Deichgräber (1931), 972. O drugim autorima koji su sa skepsom pisali o moći daždevnjaka, cf. Wellmann (1889), 543.
- ↑ Wellmann (1889), 548-569.
- ↑ O ovoj školi, v. Lana (1953), posebno str. 8-9 o sinu, gdje se navodi odlomak iz djela O stanju duše (De statu animae), II, 8 (o netjelesnoj prirodi duše) Klaudija Mamertina: Romanos etiam, eosdemque philosophos testes citemus, apud quos Sextius pater, Sextius filius propenso in exercitium sapientiae studio apprime philosophati sunt ("navedimo kao svjedoke i Rimljane i one filozofe, među kojima su Sekstije otac i Sekstije sin bili vrsni filozofi s entuzijazmom za vježbanje mudrosti"). Ranije identifikacije mlađeg Sekstija sa Sekstijem Nigerom: Wellmann (1889), 546-7; Deichgräber (1931), 971.
Literatura uredi
- Deichgräber, Karl, 1931, 'Sextius Niger' RE Suppl. V 971, 34-972, 24.
- Lana, I., 1953, 'Sextiorum Nova et Romani Roboris Secta' RFIC 31, 1953, 1-26 and 209–34.
- Wellman, Max, 1889, 'Sextius Niger' Hermes 24, 530–69.