Sedmi križarski rat
Sedmi križarski rat bio je križarski rat predvođen Louisom IX od Francuske od 1248. do 1254. godine. Plaćeno je otprilike 800 000 bezanta kao otkupnina za kralja Louisa, koji je, zajedno sa hiljadama njegovih vojnika, bio pobijeđen i zarobljen od strane egipatske vojske predvođene ajubidskim sultanom Turanšahom, kojeg su podržali bahrijski mameluci predvođeni Farisom ad-Din Aktaijem, Bajbarsom, Kutuzom, Ejbakom i Kalavanom.[3][4][5]
| Sedmi križarski rat | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment Križarski ratovi | |||||||||
 Louis IX u Sedmom križarskom ratu. | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljene strane | |||||||||
| *Kraljevina Francuska | *Ajubidi | ||||||||
| Komandanti i vođe | |||||||||
Louis IX  Alfonso Karlo I Robert I † Guillaume de Sonnac † Renaud de Vichiers † |
As-Salih Ayyub Shajar al-Durr Faris ad-Din Aktai Qutuz Fakhr-ad-Din Yussuf † Ejbak Bajbars[1] | ||||||||
| Snage | |||||||||
15 000 ljudi[2]
|
Nepoznato | ||||||||
| Žrtve i gubici | |||||||||
| Uništena gotovo čitava vojska | Mali | ||||||||
Pozadina uredi
In 1244, the Horezmijanci, nedavno protjerani iz svoje zemlje napredovanjem Mongola, 1244. su zauzeli Jeruzalem na putu kako bi stupili u savez sa egipatskim mamelucima. Jeruzalem je time vraćen pod muslimansku kontrolu, ali pad Jeruzalema više nije bio događaj koji bi uzdrmao evropske kršćane, koji su u posljednja dva vijeka vidjeli taj grad preotet i stavljen pod muslimansku kontrolu bezbroj puta. Ovaj put, unatoč pozivima pape, nije bilo narodnog entuzijazma za još jedan križarski rat. U Evropi su vladali mnogi sukobi koji su onemogućavali njenim vladarima da krenu u križarski rat.
Papa Inocent IV. i Fridrik II., car Svetog rimskog carstva nastavili su sa papsko-carskom borbom. Fridrik je zarobio i utamničio sveštenike koji su išli na Prvi lionski sabor, a 1245. ga je Inocent IV. službeno svrgnuo. Papa Grgur IX. je prethodno također ponudio bratu kralja Louisa, grofu Robertu od Artoisa, njemački prijesto, ali je Louis odbio. Iz tog razloga, Sveto Rimsko Carstvo nije bilo u poziciji da ide u križarski rat. Béla IV od Mađarske ponovo je gradio svoje kraljevstvo iz pepela nakon razarajuće mongolske invazije 1241. godine. Henry III od Engleske još uvijek se suočavao sa Simonom de Montfortom i ostalim problemima u Engleskoj. Henrik i Louis nisu bili u najboljim odnosima, s obzirom da su vodili kapetsko-plantagenetsku borbu, i unatoč tome što je Louis bio na križarskom pohodu izvan zemlje, engleski kralj potpisao je primirje u kojem je obećao da neće napadati francuske zemlje. Louis IX je također pozvao kralja Hakona IV od Norveške na križarski rat, poslavši engleskog hroničara Matthewa Parisa kao ambasadora, ali je opet bio neuspješan. Jedina osoba koja je bila zainteresovana za odlazak u još jedan križarski rat bio je Louis IX, koji je obznanio svoju nakanu za odlazak na Istok 1245. godine.
Borbe uredi
Francuska je možda bila jedna od najjačih država u Evropi u to vrijeme, budući da je Katarskim križarskim ratom Provansa stavljena pod parišku kontrolu. Poitouom je vladao brat Louisa IX, Alfons od Poitiersa, koji mu se pridružio u križarskom ratu 1245. godine. Drugi brat, Karlo I Anžujski, također mu se pridružio. Iduće tri godine Louis je skupljao crkvenu desetinu (uglavnom iz crkvenih poreza), a 1248. je sa vojskom od oko 15 000 vojnika - uključujući 3000 vitezova i 5000 samostrelaca zaplovio na 36 brodova iz luka u Aigues-Mortesu, koje su sagrađene upravo radi pripreme za križarski rat i Marseilleu.[2] Finansijske pripreme Louisa IX za tu ekspediciju bile su relativno dobro organizirane i uspio je prikupiti oko 1 500 000 livres tournois. Međutim, mnogi plemići koji su se pridružili Louisu na ekspediciji posudili su novac iz kraljevske riznice, a sedmi križarski rat pokazao se vrlo skupim.
Prvo su doplovili do Kipra i proveli zimu na tom ostrvu, pregovarajući sa raznim drugim snagama na istoku; Latinsko Carstvo, uspostavljeno nakon Četvrtog križarskog rata, zamolilo je za pomoć protiv bizantskog Nikejskog Carstva, a Kneževina Antiohija i templari tražili su njegovu pomoć u Siriji, gdje su muslimani nedavno zarobili Sidon.
Bez obzira na to, Egipat je bio meta Sedmog križarskog rata, te je Louis 1249. uplovio u Damiettu na Nilu. Egipat bi, prema Louisovom mišljenju, pružio uporište iz kojeg bi napao Jeruzalem, a njegovo bogatstvo i opskrba žitaricama održali bi križare uhranjenima i opremljenima.
Damietta je zauzeta 6. juna sa slabim otporom Egipćana, koji su se povukli dalje uz Nil. Međutim, plavljenje Nila nije uzeto u obzir, te je ubrzo Louis sa čitavom vojskom ostao zaglavljen u Damietti šest mjeseci, pri čemu su vitezovi uživali u ratnom plijenu. Louis je ignorirao dogovor iz Petog križarskog rata, prema kojem bi se Damietta trebala dati Jeruzalemskom Kraljevstvu, sada krnjoj državi u Akri, ali je postavio nadbiskupiju (pod upravom latinskog patrijarha Jeruzalema) i koristio je grad kao uporište pri usmjeravanju vojnih operacija protiv muslimana u Siriji. Muslimanski historičar iz petnaestog vijeka, al-Maqrizi, piše da je Louis IX as-Salihu Ayyubu poslao pismo u kojem je pisalo :
| “ | Kao što Vi znate da sam ja vladar kršćanske nacije, ja znam da ste Vi vladar muhamedovske nacije. Narod Al-Andalusa mi je dao novac i poklone dok ih mi vozimo kao stoku. Ubijamo njihove muškarce i od njihovih žena pravimo udovice. Uzimamo njihove dječake i djevojčice kao taoce i praznimo im kuće. Rekao sam Vam dovoljno i savjetovao sam Vas do kraja, pa ako sada meni prisegnete najsnažniju zakletvu i ako odete kršćanskim sveštenicima i monasima i ako donesete plamenove pred moje oči kao znak povinovanja križu, sve to me neće odvratiti od toga da Vas dosegnem i ubijem u Vašem najmračnijem mjestu na zemlji. Ako će zemlja biti moja, onda je ona poklon meni. Ako će zemlja biti Vaša i pobijediteme, onda ćete imati prednost. Rekao sam Vam i upozorio Vas o svojim vojnicima koji me slušaju. Oni mogu ispuniti otvorena polja i planine, mnogobrojni kao šljunak. Bit će poslani Vama sa mačevima uništenja.[6] | ” |
Louis je u novembru krenuo prema Kairu, a gotovo je u isto vrijeme umro ajubidski sultan Egipta, as-Salih Ayyub. Grupa predvođena Robertom od Artoisa i templarima napala je egipatski kamp u Gideliji i nastavila ka Al Mansuri, gdje je pobijeđena u Bici kod Al Mansure, a Robert ubijen. U međuvremenu, Louisov glavni dio vojske napali su mameluk Bajbars, zapobjednik vojske i budući sultan. Louis je također pobijeđen, ali se mjesecima nije povukao u Damiettu for months, već je vršio opsadu Mansure, koja je završila izgladnjivanjem i smrću križara, a ne muslimana. Izražavajući potpunu patnju, jedan templar je žalio :
| “ | Bijes i žalost usađeni su u mojem srcu...tako čvrsto da se jedva usudim ostati živ. Čini se da Bog želi podržati Turke, na naš gubitak...ah, gospode Bože...avaj, oblast Istoka je toliko toga izguila da se nikada više neće moći uspraviti. Napravit će džamiju od samostana Svete Majke, a budući da ta krađa godi njenom Sinu, koji bi trebao plakati na ovo, prisiljeni smo da se također povinujemo...Ko god se želi boriti protiv Turaka je lud, jer se Isus Hrist više ne bori protiv njih. Osvojili su, osvajat će. Jer svaki dan nas unazađuju, znajući da Bog, koji je bio budan, sada spava, a Muhamed raste u snazi.[7] | ” |
U martu 1250. Louis se konačno pokušao vratiti u Diamettu, ali je zarobljen u Bici kod Fariskura, kojoj je njegova vojska sravnjena sa zemljom. Louis je obolio od dizenterije, a izliječio ga je arapski ljekar. U maju je otkupljen za 800 000 bezanta, od čega je pola plaćeno prije nego što je kralj napustio Egipat; Damietta je također predata kao dio dogovora. Nakon toga je odmah napustio Egipat i krenuo prema Akri, jednom od nekolicine preostalih križarskih posjeda u Siriji.[8][9]
Posljedice uredi
Louis je sklopio savez sa mamelucima, koji su tada bili suparnici sultana Damaska, i iz svog novog uporišta u Akri počeo je obnavljati ostale križarske gradove, prije svega Jafu i Sidon.[10] Iako je Kraljevina Kipar tu imala vlast, Louis je bio de facto vladar. Louisu je 1254. nestalo novca, a njegovo prisustvo je bilo neophodno u Francuskoj, gdje je njegova majka i regent, Blanka od Kastilje, nedavno umrla. Prije svog odlaska osnovao je stajaći francuski garnizon u Akri, glavnom gradu Jeruzalemskog Kraljevstva nakon gubitka Jeruzalema, na račun francuske krune; garnizon je tu ostao do pada Akre 1291. godine.[11] Njegov križarski rat bio je neuspjeh, ali su ga mnogi bez obzira na to smatrali svecem, a njegova slava dala mu je i veći autoritet u Evropi od cara Svetog rimskog carstva. On je 1270. krenuo u još jedan križarski rat, koji je također završio neuspjehom.
Historiju Sedmog križarskog rata napisao je Jean de Joinville, koji je također sudjelovao u njoj, Matthew Paris i mnogi muslimanski historičari.
Reakcija u književnosti uredi
Neuspjeh sedmog križarskog rata izazvao je nekoliko pjesničkih odgovora od strane oksitanskih trubadura. Austorc d'Aorlhac, komponujući kratko poslije križarskog rata, bio je iznenađen da je Bog dozvolio da Louis IX bude pobijeđen, ali nije ga iznenadilo to što su neki kršćani stoga prešli na islam.
U pjesmi napisanoj malo kasnije, D'un sirventes m'es gran voluntatz preza, Bernart de Rovenac napada i Jakoba I Aragonskog i Henrika III od Engleske za zanemarivanje odbrane "svojih feudalnih dobara" koje je rei que conquer Suria ("kralj koji je osvojio Siriju") posjedovao. "Kralj koji je osvojio Siriju" je podrugljiva referenca na Louisa, koji je još uvijek bio u Siriji (1254) kada je Bernart pisao, vjerojatno u nadi da će engleski i aragonski kraljevi iskoristiti priliku u odsustvu francuskog monarha.
Bertran d'Alamanon je kritizirao Karla I Anžujskog za zapostavljanje Provanse u korist križarskog pohoda. Napisao je jedno od svojih posljednjih djela, koje oplakuje pad kršćanstva u prekomorskim zemljama, između sedmog i osmog križarskog rata (1260–1265).
Povezano uredi
Reference uredi
- ↑ Hinson, str.393
- ↑ 2,0 2,1 J. Riley-Smith, The Crusades: A History, 193
- ↑ Abu al-Fida
- ↑ Al-Maqrizi
- ↑ Ibn Taghri
- ↑ Al-Maqrizi, str. 436/svezak 1
- ↑ Howarth, str.223
- ↑ Watterson, Barbara. The Egyptians. Blackwell Publishing, 1998. strana 261
- ↑ Al-Maqrizi
- ↑ Joinville and Villehardouin: Chronicles of the Crusades, preveo M.R.B. Shaw, str. 295-316, Penguin Classics: New York, 1963
- ↑ Keen, str. 94
Primarni izvori uredi
- Abu al-Fida, The Concise History of Humanity.
- Al-Maqrizi, Al Selouk Leme'refatt Dewall al-Melouk, Dar al-kotob, 1997. In English: Bohn, Henry G., The Road to Knowledge of the Return of Kings, Chronicles of the Crusades, AMS Press, 1969
- Ibn Taghri, al-Nujum al-Zahirah Fi Milook Misr wa al-Qahirah, al-Hay'ah al-Misreyah 1968
- Jean de Joinville, Histoire de Saint Louis, 1309
Sekundarni izvori uredi
- Keen, Maurice (editor). Medieval Warfare. Oxford University Press, 1999. ISBN 0-19-820639-9
- Konstam, Angus (2002). Historical Atlas of The Crusades. Thalamus Publishing.
Vanjske poveznice uredi
- Memoari Jeana de Joinvillea, iz Univerziteta u Virginiji
- Pjesničke aluzije na križarske ratove i Svetu zemlju Arhivirano 2014-10-06 na Wayback Machine-u
- Iskaz iz prve ruke o Bici kod Al Mansure, 1250
- Pismo Louisa IX sultanu Egipta, Al-Salihu Ayyubu Arhivirano 2011-07-11 na Wayback Machine-u, iz History Avenue
- Historija Sedmog križarskog rata Arhivirano 2011-07-11 na Wayback Machine-u