Savjet umoljenih
Savjet umoljenih (venecijanski: Consejo dei Pregadi[1], talijanski: Consiglio dei Pregadi) bio je jedan od najvažnijih organa ustavnog poretka Mletačke Republike.[2]
| Savjet umoljenih Consejo dei Pregadi | |
|---|---|
 | |
| Država |  Mletačka Republika
|
Karakteristike uredi
On se rodio iz prakse apeninskih srednjovjekovnih komuna, po kome je aristokratska skupština (u Veneciji - Veliki savjet) bila nosioc suvereniteta.[2] Iz njenih su se redova birali članovi za sve ostale organe republike, na koji je skupština samo prenijela (delegirala) svoje ovlasti.[2]
Historija uredi
Korijeni mletačkog Savjeta umoljenih još i danas nisu potpuno razjašnjeni. Eksperti za venecijansku historiju, uz poneke rezerve među novijim istraživačima, uglavnom se slažu da je Savjet umoljenih osnovan negdje oko 1229., u vrijeme dužda Jacopa Tiepola[1], i da je bio sastavljen od šezdeset izabranih članova.[2] Vremenom je njihov broj rastao, kako su u njega uključivani članovi drugih magistrata republike. U prvoj polovici 15. vijeka u Savjet umoljenih uključena je Quarantia (Savjet za sigurnost, koji se kasnije zvao Quarantia al criminale kad su osnovane Quarantie civili), to je bilo vodeće političko i pravosudno tijelo drevnog porijekla, sastavljeno od 40 izabranih članova. Quarantia je uvijek zadržala svoju potpunu autonomiju, zbog svoje sudske aktivnosti, a uključivala se u rad Savjeta umoljenih samo u vezi političkih pitanja. Kako je rastla važnost i autoritet, Savjeta umoljenih povećavao se i broj njegovih članova, ispočetka za 20, zatim 40, a na kraju 60.[2]
Negdje oko 1500, u punom cvatu humanizma, počeo se nazivati po uzoru na antički Rim - senat, iako je imao malo zajedničkog sa njim.[1][2]
Ovlasti Savjeta umoljenih, vremenom su rasle, kao i broj njegovih članova (u njega su ušli i Savjet desetorice i Prokuratori Bazilike sv. Marka) - pa je to nakraju ispala velika skupština Mletačke republike, s velikim zakonskim i sudskim ovlastima. Formalno je podpadao, kao i svi drugi organi republike - Signoriji (koju je formirao dužd sa svojim savjetnicima), birajući njene članove među redovima venecijanske aristokracije.[2]