Satire (Horacije)

Satire (lat. Satirae) je naziv za dve knjige od ukupno osamnaest heksametarskih pesama rimskoga književnika Kvinta Horacija Flaka. Ove pesme naziva pesnik čas Satire (Satirae, npr. u Sat. II, 1, 1), čas Razgovori (Sermones, npr. u Sat. II, 3, 4), ali se danas uglavnom imenuju prvim nazivom.

Horacije je na Satirama radio istovremeno kada i na Epodama, tj. tokom tridesetih godina 1. veka pne. Prva knjiga sadrži deset satira, a druga osam. Prvi događaj opisan u Satirama koji se sa sigurnošću može datirati jeste pesnikov put u Brundizij zajedno s Mecenatom i drugim njegovim prijateljima, koji pada u 38. pne. ili 37. pne., a koji je opisan u Satiri I, 5. Najkasniji spomenuti događaj u Satirama jeste naseljavanje veterana na italsko zemljište 30. pne. nakon završetka građanskog rata između Antonija i Oktavijana (Sat. II, 6, 55 i d.). Premda su neke pesme možda bile napisane i pre 38. pne., nema nikakvih dokaza da je bilo koja od satira napisana nakon 30. pne.

U prvoj knjizi Satira Horacije čitaocu predstavlja vlastitu ličnost izlažući svoje poglede na različita pitanja, kao što su etički problemi i književna kritika, te jednostavno dajući autobiografske detalje, uključujući i dirljivu pohvalu svoga pokojnoga oca. Od osam satira u drugoj knjizi, njih sedam imaju dijaloški oblik. Opšti Horacijev uzor u pisanju Satira bio je Gaj Lucilije, ali Horacije piše uz mnogo više pažnje i brižljivosti prema pesničkoj formi i stilizaciji. Horacijeve su Satire namerno pisane lagodnim i opuštenim tonom i jezikom, tako da njegovi heksametri odaju utisak kolokvijalnog, ali urbanog latiniteta. Još jedna važna razlika u odnosu na Lucilija jeste i to što u Horacijevim Satirama gotovo da nema agresivnih invektiva uperenih protiv pojedinaca: dok se ratoborni pesnik iz 2. veka pne. politički svrstava i u svojim satirama oštro istupa protiv svojih protivnika, Horacije za svoje satire odabira čisto privatne teme.

U Satirama I, 4 i II, 1 Horacije priznaje da lični napadi predstavljaju osnovni element satire kao književne vrste, ali objavljuje da on sam ne napada bilo koju savremenu javnu ličnost. Kada on imenuje pojedince kao nosioce određenih mana ili slabosti, ti ljudi su, kao i u Epodama, ili nepoznati ili već pokojni, pa je jasno da oni više predstavljaju tipove nego pojedinačne mete kritike. On kritikuje ljudske mane ne toliko radi kritike same koliko da bi pokazao put ka ispravnom životu putem priznavanja pogreške. U takvim stihovima Horacije se pokazuje kao blizak doktrinama i argumentima popularne filozofske dijatribe, i pored toga što odbacuje ponekada pretenciozni ton lutajućih kiničkih i stoičkih propovednika. Horacijev je cilj da "kroz smeh govori istinu" (ridentem dicere verum) i ne samo da drugima pokaže ispravan put, nego i da poboljša samoga sebe i svoj odnos sa drugim ljudima (Sat. I, 4, 133–138). Ono po čemu su Horacijeve satire bliske Lucilijevim jesu brojni autiobiografski detalji koji se u njima javljaju. Kao i Lucilije, i Horacije od vlastitoga života pravi književnu temu svoje poezije, posebno u Satirama I, 4, I, 6, I, 9 i II, 6, u kojima pesnikova lična životna situacija predstavlja središnju temu.

Obe knjige Satira raspoređene su prema tematici. U prvoj knjizi povezane pesme su grupisane zajedno u grupama od po tri: satire 1–3 su dijatribe, 4–6 su autobiografskoga karaktera, 7–9 anegdotskoga, dok u poslednjoj satiri ove knjige pesnik daje retrospektivu svoga satiričkoga stvaralaštva. Za razliku od prve knjige, pesme u drugoj knjizi uglavnom imaju dijaloški oblik i raspoređene su tako da pesme u drugom delu knjige tematski korespondiraju pesmama u prvom delu: u dijalozima 1. i 5. satire neki stručnjak se pita za savet, satire II i VI obrađuju vrednosti jednostavnoga života na selu, satire 3 i 7 opisuju pesnikov mučan susret s nekim predstavnicima popularne filozofije koji mu stanu pričati duge govore, dok je tematika 4. i 8. satire raskošnost savremene rimske gozbe.

Među Horacijevim Satirama ističu se sledeće:

  • I, 5 – "Put u Brundizij", koji odgovara Lucilijevom "Putu na Siciliju", i gde se opisuje pesnikov put zajedno s Mecenatom, Vergilijem i tragičkim pesnikom Varijem Rufom;
  • I, 6 – zanimljiva satira jer pruža dosta autiobiografskih detalja, uključujući prikaz pesnikova oca i vlastitoga upoznavanja s Mecenatom;
  • I, 8 – ova je satira najmanje lična i priča o nekim vešticama koje su se dale u beg kada je odjednom pukao drveni kip Prijapa.
  • I, 9 – ova satira počinje rečima ibam forte via Sacra (= Šetah tako Svetim putem) i predstavlja zabavan opis pesnikova susreta s nekim dosadnjakovićem i pesnikove pokušaje da ga se otarasi;
  • II, 5 – parodija epske poezije u kojoj Odisej – u nastavku epizode iz XI knjige Odiseje koja opisuje junakovu posetu Hadu – pita Tiresiju za savet oko svog izgubljenog bogatstva, a kao odgovor dobija priču o savremenom rimskom običaju o lovu na tuđe nasledstvo;
  • II, 6 – poznata satira o životu u gradu i na selu, ilustrovana basnom o jednom gradskom i jednom seoskom mišu.