Sastanak u Divcima

(Preusmjereno sa stranice Sastanak u Divcima 1941.)

Sastanak u Divcima bio je sastanak pukovnika Mihailovića, vođe četničkih odreda, sa predstavnicima nemačkog Wehrmachta o prestanku neprijateljstva i zajedničkoj borbi protiv partizana. Sastanak je održan u najvećoj tajnosti u selu Divci kod Valjeva, 11. ili 13. novembra 1941. godine.[1][2]

Pukovnik Dragoljub Mihailović

Pukovnik Dragoljub Mihailović je putem pregovora sa Nemcima pokušao da postigne više ciljeva:

  • da sklopi primirje sa Nemcima i tako obezbedi svoj opstanak i opstanak svog pokreta
  • da obezbedi Nemačku tajnu podršku u borbi protiv partizana i tako se reši rivala u borbi za vlast
  • da zaustavi nemačku ofanzivu i tako poštedi represalija srpsko stanovništvo u svojoj zoni odgovornosti.[3]

Mihailovićeve snage su 12 dana pre sastanka raskinule saradnju sa partizanima i povele opšti napad na Užičku republiku. Mihailović je na sastanku ubeđivao Nemce da im nije neprijatelj i tražio je naoružanje i municiju kako bi nastavio borbu protiv partizana. U vreme pregovora u Divcima, u obližnjem selu Slovac Nemcima je predato oko 350 partizana zarobljenih od strane četnika.

Pukovnik Mihailović se nadao da će od Nemaca dobiti oružje, ili bar municiju, i da će četničke akcije usaglasiti sa Nemcima u kombinovanoj operaciji za uništenje partizanskog pokreta.[4] Istovremeno se trudio da sve to uskladi sa svojim novozadobijenim statusom od saveznika priznatog vođe otpora u Jugoslaviji.[5] Mihailović je pažljivo skrivao pregovore sa Nemcima od jugoslovenske izbegličke vlade, kao i od Britanaca i njihovog predstavnika Hadsona.[6][7] Da bi sačuvao popularnost u narodu i održao savezničko priznanje, tražio je od Nemaca da eventualni dogovor ostane u tajnosti.

Nemci su njegove predloge kategorički odbili i zatražili bezuslovnu predaju četnika. Pošto Mihalović to nije učinio, ubrzo nakon što su se obračunali sa partizanima, pokrenuli su akciju protiv njegovog štaba. Od tada pa nadalje, Mihailović vodi bespoštedni rat protiv partizana, dok je sukobe sa Nemcima izbegavao.[8]

Priprema sastanka uredi

Mihailović je krajem oktobra 1941 shvatao da će Nemci krenuti u završnu ofanzivu i da je to najbolji način da komunistički rival bude slomljen a da on ostane u Srbiji.[9] Nemci su za gušenje ustanka u Srbiji 1941. angažovali dodatne trupe i sproveli drastične represalije nad stanovništvom, što je Mihailovića navelo da se povuče iz ustanka, napadne partizane i zatraži kontakt sa nemačkom upravom radi prekida neprijateljstva. Preko njegovog predstavnika u Beogradu, pukovnika Branislava Pantića, prvo je uspostavio vezu sa predsednikom kvislinške vlade Milanom Nedićem, koji je trebalo da ih poveže sa Nemcima.

Prema svedočenju Branislava Pantića, koje je 1958. publikovao Borivoje Karapanžić, Draža Mihailović je 27. oktobra 1941, dan nakon održanog sastanka sa partizanskim predstavnicima u Brajićima (koje je predvodio Tito), održao sastanak sa najbližim saradnicima u kući majora Aleksandra Mišića u Struganiku.Sastanku su pored Mihailovića i Mišića prisustvovali i Dragiša Vasić, potpukovnik Dragoslav Pavlović, pukovnik Branislav Pantić i kapetan Nenad Mitrović. Govoreći o unutrašnjoj situaciji i stanju u četničkom pokretu, Mihailović je istakao da četničke jedinice nemaju dovoljno oružja, ni municije, za razliku od partizana, koji svakim danom postaju sve snažniji. Mihailović je stoga saopštio da je odlučio da se obrati za pomoć Nemcima i ponudi im svoje odrede na uslugu u borbi protiv partizana, s tim da ih Nemci naoružaju i snabdeju municijom. Na kraju je naglasio da je to jedini način da se suzbije narastanje i omasovljavanje partizanskih snaga ili, čak, da se one unište. Neki od učesnika sastanka smatrali su da se, bar za neko vreme, ne bi trebalo obraćati Nemcima, već da bi oružje i municiju trebalo tražiti od Milana Nedića. Tome su se suprotstavili Mihailović i Mišić. Branislav Pantić je upamtio sledeće Mihailovićeve reči:

Kad je situacija takva da moram da pregovaram, onda ću da pregovaram sa neprijateljem. Na to me ovlašćuje i međunarodno ratno pravo. Uostalom, šta mi možemo da dobijemo od Nedića? Sve što nam treba, oružje i municija, Nedić mora tražiti od Nemaca... Zašto ići posredno kad možemo neposredno?[10]

Tehnički poslovi oko pregovora Draže Mihailovića sa Nemcima povereni su pukovniku Pantiću i kapetanu Mitroviću. Oni su sutradan, 28. oktobra 1941, krenuli za Beograd, gde su se susreli sa nemačkim kapetanom Jozefom Matlom, u njegovom stanu na Dedinju, koji ih je unapred upozorio da nema nikakvog punomoćja da vodi ovakve razgovore, ali da će obaveštenje preneti nadležnim komandama.[11] Pantić mu je izjavio da je od strane pukovnika Draže Mihailovića ovlašćen da stupi u vezu sa nadležnim instancama u nemačkom Vermahtu, kako bi se četnički odredi jugoslovenske vojske stavili na raspolaganje u cilju suzbijanja komunizma u Srbiji.[11]

Četnički odredi jugoslovenske vojske pod komandom pukovnika Draže Mihailovića stavljaju se na raspolaganje za borbu protiv komunista u saradnji sa nemačkim Vermahtom.[11]

– Dražina ponuda Nemcima iz oktobra 1941.

Ponudu Mihailovićevih predstavnika, Jozef Matl je istog dana preneo nadležnim komandama kod opunomoćenog generala, uz dopunu:

Pukovnik Pantić je po nalogu Draže Mihailovića izjavio da Mihailović jamči da će srpski prostor istočno i zapadno od Morave očistiti od komunističkih bandi. Zatim da se on ne povodi nikakvim političkim ciljem i da priznaje činjenicu da je zemlja pobeđena i da Nemci poseduju prava okupatora. Draža Mihailović očekuje da će od trenutka kada on izda odgovarajuće zapovesti svojim odredima biti obustavljene kaznene akcije protiv srpskog stanovništva i masovna streljanja na područjima na kojima se nalaze njegovi četnički odredi. Opšti cilj je da se uspostavi stanje mira i reda kakvi su u okupiranoj Srbiji bilo pre 28.6.41.[12]

Sutradan, 29. oktobra 1941, Jozef Matl je u svome stanu ponovo primio Pantića i Mitrovića i preneo i odgovor opunomoćenog komandanta, uz skretanje pažnje da sadržina odgovora "mora u potpunosti ostati tajna". U odgovoru je naznačeno da nemačka strana želi da pukovnik Mihailović lično dođe u Beograd na pregovore, pri čemu bi bila garantovana "sigurnost njegovoj ličnosti i životu pri dolasku i odlasku bez obzira na ishod razgovora".[13] Posle inicijalnih kontakata usledio je i poziv načelnika štaba nemačkog komandanta u Srbiji, upućen Mihailoviću 30. oktobra, koji je doslovno glasio:

U vezi usmenih pregovora Vaših poverenika sa mojim predstavnikom od 28. 10. i 29. 10. 41. bilo bi poželjno da Vi lično dođete u moj štab u Beograd. Bez Vašeg ličnog prisustva bespredmetni su svi dalji pregovori.[14]

Celokupna aktivnost oko uspostavljanja kontakta i organizovanja sastanka pukovnika Mihailovića i vojnog komandanta išla je preko centrale Abvera, a bez znanja Upravnog štaba. Šef Upravnog štaba general Harold Turner, koji je o pripremi pregovora doznao iz krugova kvislinške vlade, obavestio je 3. novembra 1941. oponumoćenog komandanta korpusa da je žestoko protiv. On je Mihailovića optužio za ratno lukavstvo i učešće u ustanku protiv Nemaca:

Učestali su izveštaji da se Mihailovićeva taktika sastoji u tome da pregovorima sa nama i eventualno pomoću oružja i municije koje bi dobio od Nemaca dobije vremena i mogućnosti da izgradi organizaciju koja bi u datom momentu krenula protiv nemačkih oružanih snaga. [...] Na kraju je poznato, da su se odredi pukovnika Mihailovića, i to pukovnika Misite kod Loznice i vojvode Račića na planini Cer, aktivno borili protiv nemačkih oružanih snaga i da su u prvom redu odgovorni za jake borbe u zapadnoj Srbiji i teške gubitke nemačkih oružanih snaga. Iz izveštaja zarobljenika i poverenika jasno se vidi da danas postoji jedinstven front između partizanskih odreda i odreda pukovnika Mihailovića.[15]

General Turner je zaključio da bi pregovaranje sa Mihailovićem štetilo ugledu Vermahta:

Pregovaranje sa Mihailovićem ne samo da bi štetilo ugledu Vermahta nego bi bilo neshvatljivo u krugovima dobrovoljaca i četnika koji su se do sada borili sa nama i poljuljalo bi poverenje u iskrenost nemačkih okupacionih vlasti. Pri tome treba napomenuti da je Mihailović bio spreman da pregovara samo dok prođe zima da bi dobio u vremenu da bolje organizuje svoje jedinice. Bez obzira na to što je za mene bilo neugodno da od Srba doznajem o pregovorima sa Mihailovićem, vest o tome se znatno proširila u Beogradu. U slučaju da Mihailović dođe u Beograd to bi bez saglasnosti Nedićeve vlade značilo za nju najveći politički poraz.[15]

Prema Turnerovom mišljenju, iznetom u izveštaju od 6. novembra 1941, stav Milana Nedića prema Mihailoviću podrazumevao je da se "Mihailović nalazi neposredno pred uništenjem" i da je Mihailović svestan nezavidnog položaja svojih odreda zbog čega "želi da dobije u vremenu kako bi se spasao, naročito preko zime". Turner je dodao da "Nedić smatra da nema svrhe pregovarati" sa Mihailovićem.[16]

Prema mišljenju istoričara Žarka Jovanovića, "kako bi dokazao Nemcima da je uistinu ogorčeni protivnik komunista, odnosno partizanskog pokreta, i stvorio povoljnije uslove za pregovore, Mihailović je naredio svojim odredima da izvrše napad na partizane.[17] Zbog otpočinjanja otvorenih sukoba između četnika i partizana, početkom novembra, Mihailović je, kako navodi u odgovoru nemačkim vojnim predstavnicima u Srbiji, od 3. novembra 1941, bio sprečen da lično dođe u Beograd:

Primio sam vaše pismo uz (usmeni) izveštaj moga pregovarača. Pošto iz toga proizilazi da su bez mog ličnog prisustva isključeni svi dalji razgovori, odgovaram da sam u interesu dobrobiti moga naroda spreman da se odazovem vašem pozivu i lično dođem u Beograd. S obzirom na stvarnu situaciju u zemlji, koju već nekoliko dana karakterišu borbe većih razmera koje moje jedinice vode protiv komunističkih elemenata i koje se verovatno pretvaraju u opšti sukob, u ovom momentu je neophodno da ostanem na svom mestu dok se situacija ne raščisti.[18]

Napad na partizane uredi

Neposredno nakon što se ponudio Nemcima kao saradnik, Mihailović je preduzeo opšti napad na partizansku Užičku republiku. Napad četnika na Užice novembra 1941. predstavlja početak građanskog rata u Srbiji u uslovima okupacije.

 
Protest protiv bratoubilačke borbe u Čačku, novembar 1941.

Napad na partizane koji su preduzeli odredi pod komandom Draže Mihailovića predstavlja kršenje sporazuma koji su postigli najviši predstavnici partizanske i četničke komande, uključujići Tita i Dražu Mihailovića, na sastanku u Brajićima, 26. oktobra 1941. Već sutradan, na sastanku sa najbližim saradnicima u Struganiku, Mihailović je doneo odluku da pošalje predstavnike na pregovore sa Nemcima u Beograd. Partizanska strana se pridržavala odredbi sporazuma i isporučila je poslednjih dana oktobra 500 pušaka i 24.000 metaka četničkom štabu na Ravnoj Gori i oko 5 tona žita požeškim četnicima.[19] Ovu isporuku potvrdio je i Draža Mihailović na suđenju 1946: "Što se tiče pušaka i municije, dobio sam sve kako je Tito obećao."[20] S druge strane, četnici kapetana Vučka Ignjatovića u noći između 27. i 28. oktobra 1941. zarobili su Milana Blagojevića, komandanta Prvog šumadijskog NOP odreda na železničkoj stanici u Požegi. Blagojević je ubijen nakon nekoliko dana u obližnjem selu Glumču.[21] Komandant opsade Kraljeva major Radoslav Đurić, na suđenju Draži Mihailoviću 1946. svedočio je da su četnici Vučka Ignjatovića u Požegi, tokom poslednjih dana opsade Kraljeva, oduzimali naoružanje i municiju koja je iz Užica dopremana na front prema Kraljevu.[22]

Zahvaljujući mobilizaciji koju su četnici vršili na oslobođenoj teritoriji, tokom oktobra 1941, njihovi odredi su brojčano narasli. Na užičkom, požeškom i ivanjičkom području krajem oktobra nalazio se veći broj četničkih odreda i grupa, iako su na perifernim delovima slobodne teritorije vođene oštre borbe sa nemačkim snagama. Poslednjih dana oktobra pojačana je mobilizacija u selima užičkog, zlatiborskog i požeškog sreza. Zapaženi su i pokreti nekih četničkih odreda i grupa. Zlatiborsko-užički četnički odred pod komandom majora Manojla Koraća prebacio se sa područja Višegrada u Užice. Odatle je 31. oktobra 1941. prešao u Požegu gde se spojio sa glavninom četničkih snaga, uoči napada na Užice.[23]

Uporedo sa početkom četničkih napada na partizane u zapadnoj Srbiji, Draža Mihailović je 1. novembra 1941. uputio pismo generalu Hinhoferu, komandantu 342. nemačke divizije, u Valjevo, u kom se navodi da je "organizacija četnika u stanju da održava red na području zapadne Srbije" i da će "komunistička opasnost" prestati kada se četničkoj organizaciji omogući da nesmetano radi, uz uslov da dobije "dovoljno naoružanja". U pismu je naglašeno da "četnička akcija nije usmerena protiv nemačkih jedinica, ukoliko one ne napadaju četnike i narod".[24]

Istoričar Branko Petranović smatra da je napadom četnika na Užice, Ivanjicu, Čačak, Gornji Milanovac i druga mesta slobodne teritorije u noći između 31. oktobra i 1. novembra 1941. godine započeo građanski rat u Srbiji.[9] Izgovor četnika je bi da "ne mogu dalje gledati kako nestaju jedan po jedan srpski život u borbi za političku vlast koju žele da uzmu nekoliko ljudi", te će radi zaštite ljudi ući u Užice. U zapovesti komandanta Požeškog četničkog odreda od 1. novembra 1941. za napad na Užice se naređuje: "U radu biti odlučan, hrabar i energičan kao što to dolikuje srpskim četnicima", a potom: "U noćnim borbama najbolje je sve iznenadno i bez larme likvidirati."[25]

Napad četnika na Užice trebalo je izvesti koncentrično sa četiri kolone od kojih bi svaka imala po 800-1000 boraca. Partizani su supeli da pre planiranog opšteg četničkog napada na Užice onemoguće dejstvo tri četničke grupacije: karansko-ribaševske, zlatiborske i kremanske.[26] U odbrani grada učestvovali su i sami građani koji su se prihvatili oružja i stupili u partizanske jedinice. Posle žestokih borbi tokom dana u rejonu Trešnjice, četnici su bili razbijeni.[27]

Nastavljajući gonjenje četničkih snaga posle njihovog neuspelog napada na Užice, partizanske snage su 3. novembra 1941. zauzele Požegu. Obostrani gubici bili su veliki. Istovremeno, još dok su se vodile borbe oko Požege, Mihailović je naredio napad na partizane u Čačku i drugim gradovima. Borbe oko Čačka okončane su 8. novembra 1941. četničkim porazom. U borbama oko Čačka partizani su, kako se obično navodi u literaturi, zarobili oko 400 četničkih boraca, koji su svi, sem oficira i žandarma, pušteni kućama. U noći između 7. i 8. novembra četnici su izvršili napad na Gornji Milanovac, gde je zarobljeno oko 150 partizanskih boraca, koji su potom sprovedeni na Ravnu goru kao zarobljenici, a uskoro zatim (13. novembra 1941) predati Nemcima.[28] U međuvremenu, četničke snage pod komandom kapetana Dragoslava Račića u noći između 7. i 8. novembra 1941. ponovo su pokušale prodor prema Užicu. Borbe su okončane 9. novembra 1941. potiskivanjem četnika u pravcu Ravne gore. Partizanske snage, pošto su odbile napad četnika na Užice i Čačak, produžile su dejstva protiv četničkih snaga koje su se povlačile ka Ravnoj gori, i stezale obruč oko štaba Draže Mihailovića. Teška pozicija u kojoj se našla glavnina četničkih snaga primorala je Dražu Mihailovića da 9. novembra zatraži pomoć od četničkih formacija iz istočne Bosne pod komandom majora Jezdimira Dangića, kome je naređeno da prebaci snage pod njegovom komandom na desnu obalu Drine, odnosno u rejon Kosjerića i Užica.[29] Međutim, Dangić nije postupio po naređenju. Draža Mihailović je ubrzo (11. novembra 1941) nastojao da popravi poziciju četničkih snaga nudeći saradnju Nemcima na sastanku u Divcima.

Održavanje sastanka uredi

Sastanak četnika i Nemaca je održan 11. novembra u jednoj kafani u selu Divci.

Učesnici sastanka uredi

Sastanku su prisustvovali sa nemačke strane:

Prisutni sa četničke strane:

Sastanak je održan bez znanja britanskog oficira za vezu, Bila Hadsona, koji je u to vreme boravio u štabu pukovnika Mihailovića.[4]

Mihailovićeva ponuda uredi

Uprkos Mihailovićevoj ponudi, na samom početku sastanka mu je rečeno da Wehrmachtu njegove usluge nisu potrebne:

Pre dve nedelje poručili ste nam preko Vaših poverenika u Beogradu da je Vaša namera 'da nećete više dozvoliti da se srpska krv beskorisno proliva i srpska imovina dalje uništava'. Istovremeno ste ponudili da se zajedno sa nemačkim Vermahtom i organima Nedićeve vlade borite protiv komunizma. Ponuda je od strane Glavne komande odbijena jer:

1) Nemački Vermaht će sam u najkraćem vremenu okončati sa komunizmom i

2) glavni komandant ne može imati poverenja prema Vama kao savezniku.

Nemci su zaključili da Draža zna za dolazak njihovih oklopnih trupa, da kao generalštabni oficir pravilno ocenjuje da će se nastavak nemačkih operacija rđavo završiti po njega, te stoga "nemački Vermaht ne može da se optereti takvim saveznicima koji mu se privremeno priključuju iz razloga oportuniteta".[30]

U daljem razgovoru Draža se pravdao nacistima za ustanak u Srbiji 1941. i oslobođenje gradova od Nemaca:

Nije moja namera da ratujem protiv okupatora, jer kao generalštabni oficir poznajem snage obeju snaga. Nemci su predali Užice a time je počela trka između mene i komunista za gradove... Komunisti su napali Gornji Milanovac, pa sam stoga i ja morao. Pošli su na Kraljevo, morao sam i ja... Loznicu su zauzeli četnici, da to ne bi uradili partizani. Nikad se ne bih upuštao u prepade... da nije došlo do komunističkih prepada i da Nemci nisu predavali gradove i sela. Nikad nisam sklapao ozbiljne sporazume sa komunistima. Nisam se stavio na stranu onih koji žele da isteraju Nemce.[30]

Mihailović je izjavljivao Nemcima lojalnost i tražio da mu daju municiju da nastavi borbu protiv partizana, u čemu je znalac:

Zahtevam da mi se omogući da nastavim borbu protiv komunizma koja je počela 31. oktobra. Mi znamo kako se vodi borba u šumi, naročito protiv elemenata koji žele da se sakriju. Neophodno je imati municiju! Računajući s tim, došao sam ovamo.[30]

Nudeći prelazak na nemačku stranu, želeo je da njegovo "delovanje na nacionalnoj osnovi" ostane potajno da ne bi prošao kao Kosta Pećanac, koji je sklopio otvoreni sporazum sa okupatorom, čime je izgubio ugled u narodu i stekao žig izdajnika. Mihailović je pri tom obrazložio: "Kosta Pećanac je zbog toga izgubio svaki ugled i uticaj. Ne znam da li ćete vi kao stranac razumeti moju izjavu, ali pomislite može li čovek da stupi otvoreno na stranu okupatora, a želi otvoreno da se bori protiv onih koji su preuzeli primamljivo ime boraca za slobodu", misleći pri tom na partizane.[30] Aleksandar Mišić se nadovezao na Dražin predlog i čak zatražio nemačke oficire za vezu kod četnika: "Mi idemo tako daleko da Vas molimo da do nas uputite oficire za vezu da biste se, uz punu garanciju, mogli uveriti u našu borbu protiv komunista."[30]

Uprkos svim njihovim predlozima, Nemci pukovniku Mihailoviću nisu ostavili drugu mogućnost do da položi oružje. U to spada predaja sveg oružja, municije i opreme, i oslobađanje nemačkih zarobljenika. Potpukovnik Kogard je bio izričit:

Ukoliko Vi, gospodine pukovniče, ne prihvatite uslove koje sam naveo, borba protiv Vaših četnika nastaviće se u istoj formi kao što je protiv komunističkih bandi već počela.[30]

Mihailović je rekao da ne može ovu odluku da donese a da ne čuje mišljenje svojih potčinjenih vođa i na tome je sastanak završen. Na rastanku, Draža im je rekao:

Nećemo se boriti protiv Nemaca, pa ni onda ako nam ova borba bude nametnuta.[30]

Predaja zarobljenih partizana uredi

Iako su pripadnici četničkog pokreta započeli streljanja i masakriranja partizanskih zarobljenika već 1. novembra 1941,[31] iako su u narednim danima intenzivirani napadi na partizansku teritoriju, uključujući Užice, Ivanjicu, Čačak, Gornji Milanovac, partizani su nakon zarobljavanja i razoružavanja puštali na slobodu najveći broj četničkih boraca.[28] Sem toga, Vrhovni štab NOPOJ izdao je naređenje 8. novembra 1941. u kome se "pod pretnjom smrtne kazne" zabranjuje odgovarati na zločine četničkih snaga činjenjem zločina nad zarobljenim četnicima i četničkim simpatizerima.

U vezi sa poslednjim događajima, u kojima su vojno-četnički odredi istupili sa oružanim snagama protiv partizanskih odreda - događaju se mnogobrojne pojave zverskog mučenja, prebijanje i ubijanje naših partizana i kurira od strane raznih okorelih zlikovaca koji se nalaze u tim odredima, upućuje se sledeće naređenje svim našim odredima:

I. Pod pretnjom smrtne kazne zabranjuje se odgovarati na te zločine postupcima koji nisu dozvoljeni u partizanskim redovima. a) maltretiranje, prebijanje ili bilo kakvo ispoljavanje lične mržnje prema zarobljenicima koji padaju u naše ruke. b) apsolutnoje nedozvoljeno maltretiranje i zlostavljanje stanovništva na onim područjima gde se vode borbe, iako ono nije naklonjeno nama.

Zarobljeni neprijateljski oficiri i vojnici imaju se stražarno sprovesti najbližim partizanskim komandama, koje će onda same preuzeti istragu protiv pojedinaca iz redova zarobljenika za koje se neophodno dokaže da su vršili bilo kakva zverstva ili nedela.[32]

Tokom pregovora sa Nemcima u selu Divci, četnici su veći broj zarobljenih partizana predali Nemcima u obližnjem selu Slovac. Tom prilikom je Štab Dragoljuba Mihailovića prosledio oko 365 zarobljenih partizana Nemcima, koji su većinu postreljali.

Partizane na prevaru zarobljeni u Gornjem Milanovcu,[33] Kosjeriću,[34] Karanu i Planinici, četnici su prikupili na Ravnoj Gori. Oko 13. novembra 1941. četnici su grupu od 365 zarobljenika odveli u Mionicu, i zatim u Slovac. Tu su prihvaćeni od Nedićevih i nemačkih snaga i prebačeni kamionima u Valjevo:

U Mionici su nas dočekali i sproveli do Markove Crkve i tu nas predali nekome vojvodi Jovi Kolubarcu. (...) On nam je rekao da nas vodi u Slovac, pošto nemamo gde da prenoćimo u Markovoj Crkvi. (...) Čim smo došli u Slovac tamo su već čekali nemački kamioni i potrpali su nas i sproveli u Valjevo.[35]

– Ninko Sakić, komandant Drugog bataljona Prvog šumadijskog partizanskog odreda

Od ove grupe zarobljenika, Nemci su 263 osobe streljali 27. novembra 1941. godine na Krušiku u Valjevu.[36][37] Ostali zarobljenici su delom streljani naknadno, delom deportovani u logore, a delom pušteni na slobodu.

Predaja zarobljenih partizana nastavila se i posle ovoga, i bila je naročito intenzivna u decembru 1941.[38][39]

Partizani razotkrivaju Mihailovića uredi

Užička "Borba" je u svom vanrednom izdanju 12. novembra 1941. godine objavila vest pod naslovom "Nedić potvrđuje da je Draža Mihailović primao pare od Nemaca", u kojoj, pored ostalog, piše:

Radio-Beograd objavio je sinoć u 9,15 sledeću izjavu Milana Nedića:

'Sinoć je Radio-London doneo vest da su nemačke vlasti pozvale Dražu Mihailovića na pregovore u cilju uspostavljanja mira u Srbiji. Ovo ne odgovara istini. Naprotiv, istina je da je Draža Mihailović slao emisare nemačkim vlastima i nudio saradnju, a nemačke vlasti su odbile svako pregovaranje s njim. Jer, kad sam nekada zvao Kostu Pećanca, zvao sam i njega, pa se i on primio, kao i Pećanac, saradnje na uništenju destruktivnih i komunističkih elemenata. Za ovaj rad on je primio od srpske vlade i velike sume novca. Ali danas je on za nemačke vlasti kao i za srpsku vladu isto što i svaki komunist, čim radi za Englesku, demokratske zemlje, London i crvenu Moskvu.'

Posle ovog saopštenja svakome je Srbinu jasno ko je Draža Mihailović. Izdajnik Nedić je samo potvrdio to što su postupci Draže Mihailovića jasno pokazivali, što je narod sam uviđao, što su partizani i pošteni rodoljubi iznosili.

Ovo saopštenje potpuno dokazuje da je Draža Mihailović obmanuo srpski narod. Draža Mihailović poziva i silom tera srpske seljake da prilaze u njegove redove, jer su dali zakletvu, a sa svoje strane tu istu zakletvu gazi na najbestidniji način, stavlja se u službu okupatora, prima od njega pare kao Juda, izdaje vladu u Londonu, vrši podlu prevaru prema savezničkoj Engleskoj, jer se stavlja u službu Dankelmana i Hitlera. [...]

Sada je jasno zašto je Draža Mihailović naredio da se povuku četnici iz opsade Valjeva i Kraljeva, sada je jasno zašto je hteo da izazove bratoubilački rat. Učinio je to da bi se udvorio nemačkim tiranima.

Tako je raskrinkan jedan od najopasnijih izdajnika srpskog naroda, koji je ovih dana pokušavao da prospe nevinu krv srpskih seljaka u bratoubilačkom ratu.[14]

Nemački odgovor uredi

Glavni članak: Operacija Mihailović
 
Nemačka poternica za pukovnikom Dražom Mihailovićem iz decembra 1941.

Uprkos inicijalnim pregovorima nižih instanci, pritisak iz Berlina, gde su organizaciju Mihailovićevih četnika smatrali probritanskom, doveo je do prekida ovih tajnih razgovora.[4] U vreme sastanka u Divcima nemačka Vrhovna komanda nije bila ni čula za pukovnika Mihailovića, pa traži proveru o celoj stvari:

Vrhovna komanda oružanih snaga traži provjeru vijesti da je „izvjesni“ Mihailović poslao delegate Nediću, i preko njih ponudio Nijemcima pregovore. (...) Nakon savjetovanja komande Jugoistoka i njemačkog generala u Srbiji, Vrhovna komanda je telefonski obavještena o sljedećem: „Vođa bandi Miahilović je njemačkom generalu u Srbiji ponudio zajedničku borbu protiv komunista. Ponuda je odbijena sa zahtjevom za bezuslovnu kapitulaciju. Odgovor je izostao. Jučer prvi put zabilježene borbe između Miahilovićevih bandi i komunista. Ovo ne mjenja stav da se traži bezuslovna kapitulacija.“ [40]

– Izvještaj operativnog odjeljenja komande Jugostoka od 13.11.41.

Ponuda pukovnika Mihailovića da stavi svoje snage na raspolaganje za borbu protiv komunista je odbijena i zatražena je bezuslovna predaja. Mihailović je tražio da se konsultuje sa svojim komandatima. Mihailović također tražio oružje za borbu protiv komunista. Ovo je igra, borba između bandi za izvor oružja. Ipak, čini se da jedan dio Mihailovićevih bandi iskreno želi da se bori protiv komunista.[41]

– Izvještaj o djelatnosti operativnog odjeljenja komande Jugostoka 17.11.41.

Neki četnički komandanti iz zapadne Srbije, kao izaslanici Draže Mihailovića za Bosnu i Hercegovinu, u istom ovom razdoblju uspostavljaju kontakte sa italijanskim okupatorom. Istog dana kada je Mihailović pregovarao sa predstavnicima nemačkog okupatora u Divcima, major Boško Todorović sastao se u Višegradu sa italijanskim oficirima. Sastanku je prisustvovao i komandant Zlatiborskog četničkog odreda Radomir Đekić, "vojvoda zlatiborski". Tom prilikom je zaključen dogovor o međusobnom nenapadanju i saradnji u borbi protiv partizana. Višegradski četnički odred je sarađivao i sa Nemcima. O tome svedoči pismo komandanta ovog odreda poručnika Kamenka Jevtića, kojim javlja opštinskoj upravi u Rudu, 12. novembra 1941: "Naš rad odobravaju Nemci i srpska vojska."[42]

Nemci nisu prihvatili Mihailovićevo prestrojavanje. Protiv njega je 6. decembra preduzeta Operacija Mihailović, za njim je raspisana poternica i nekoliko meseci je bio u bekstvu. Uoči nemačke operacije na Ravnoj gori, Mihailović je na sastanku s četničkim starešinama 1. decembra 1941. naložio da se deo četnika legalizuje, kako bi opstali u okviru Nedićevih formacija. Četnički odredi u Srbiji delom su raspustili regrute kućama i ostali u ilegali na kadrovskom sastavu, a delom se legalizovali kao kvislinške snage Milana Nedića.

U junu 1942. Mihailović je prešao u Crnu Goru, na teritoriju koju su uz pomoć Italijana držali crnogorski četnici. U Lipovu, kod Kolašina, je neko vreme bio četnički štab.

Posleratno suđenje uredi

Glavni članak: Beogradski proces
 
Optuženi Dragoljub Mihailović na suđenju u Beogradu 1946.

Na posleratnom suđenju u Beogradu Mihailoviću je, između ostalog, stavljen na teret sastanak sa Nemcima u selu Divci i predaja zarobljenih partizana.

Mihailovićeva odbrana uredi

„U to vreme Nemci su vršili odmazdu. Mačva je bila uništena. Vatra je lizala do Lelića. Dragiša Vasić i ostali počeli su navaljivati da idem i tražim da ova odmazda prema narodu prestane. ... Pod pritiskom Dragiše Vasića i ostalih, koji su bili oko mene, ja sam se rešio i pošao sam tamo za Aleksandrom Mišićem. Poneo sam bombu, gotov da tresnem da svi odletimo ako dođe do pokušaja hvatanja. Jednoga momenta plašio sam se da Aleksandar to ne učini, jer je bio nasrtljiv a situacija je bila vrlo teška.“[43]

Dragoljub Mihailović, završna reč na suđenju

Mihailović se branio da nije slao emisare u Beograd i tražio kontakte, već su emisari došli kod njega na Ravnu goru i molili ga da se sastane sa Nemcima, da bi prestalo stradanje naroda.[44] Navodno, sastanak nije inicirao on, već njegovi obaveštajni oficiri Branislav Pantić i Nenad Mitrović koji su došli iz Beograda i usput sreli jednog gestapovca u civilu, profesora Matla, koji je tražio da se sastane sa njim.[45]

Suprotno Mihailovićevim tvrdnjama, izveštaj kapetana Matla nedvosmisleno govori da su Dražini izaslanici preko Nedića u Beogradu stupili u kontakt sa njim.[46]

Mihailović je tvrdio da je sastanak u Divcima bio u "trećoj desetici meseca novembra"[43] (nemački dokumenti pokazuju da je bio 11. novembra[30]), da je nemačka operacija Mihailović usledila posle deset dana (usledila je posle 25 dana) i da je u napadu učestvovalo "pet divizija",[47] što je takođe preterivanje (učestvovali su delovi 342. divizije).

Ispitivanje svedoka uredi

Na sudu je, između ostalih, kao svedok saslušana i Darinka Marić-Popović, ugostiteljka, vlasnica kafane u Divcima. Ona je izjavila da su 13 novembra oko osam sati uveče Nemci zauzeli njenu kafanu radi sporazuma sa Mihailovićevim četnicima. Prema njenim rečima, od četnika je bio Aca Mišić i još dva četnika, koje nije mogla poznati. Oni su ostali do pola noći, a napolju je bila straža.[35]

Pretsednik: Ja li bilo kakvog obezbeđenja oko kafane?
Svedokinja: Bili su Nemci skroz osigurali. Jedan automobil bio je pred štabom, a automobil sa kojim su došli stajao je na kafanskim vratima. Nemaca je bilo mnogo. Niko nije mogao da uđe ni da izađe. U mojoj avliji bilo je mnogo automobila.
Pretsednik: Gde se održao sastanak?
Svedokinja: U kafani za dugačkim stolom, čim se uđe sa vrata.

Svedokinja Marić-Popović je takođe izjavila da je iste noći videla kamione kojima prevoze partizanske zarobljenike:

Tužilac: Vi ste malopre pomenuli neke kamione koji su naišli.
Svedokinja: To je bio kamion kojim su bili prebačeni partizani koje je Jova Škava dobio na čuvanje.
Tužilac: Iste noći?
Svedokinja: Iste noći.[35]

Presuda uredi

Mihailović je osuđen kao saradnik okupatora, a u njegovoj presudi se između ostalog pominje i sastanak u selu Divci:

Za vreme opšteg napada na partizane, 13. novembra 1941. godine u noć, Mihailović se u selu Divci, nedaleko od Valjeva, sastao sa predstavnicima nemačkog vojnog zapovednika za Srbiju, a te iste noći njegovi četnici predali su Nemcima u selu Slovcu, blizu sela Divaca, 360 partizana, koje su četnici Mihailovića zarobili i sa Ravne Gore sproveli u Slovac.[2]

Sudsko veće je pritom utvrdilo da je sastanak u Divcima bio tesno povezan sa predajom zarobljenih partizana Nemcima:

Mihailović je u noći između 13. i 14. novembra 1941. godine, iste noći kada se sastao sa kapetanom Matlom, naredio svom komandantu Daki Tešmanoviću da oko 365 zarobljenih partizana preda Srpskoj državnoj straži u selu Slovac, iako je znao da će ih oni postreljati ili predati Nemcima. To je učinjeno tako da ih je Tešmanović predao Jovanu Škavi a ovaj Nemcima. Nemci su od ovih predatih partizana streljali oko 270, a ostale oterali u logore.[2]

Izvori uredi

  1. Nemački izveštaj navodi 11.11. dok je u presudi Dragoljubu Mihailoviću naveden 13.11.
  2. 2,0 2,1 2,2 Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima
  3. https://www.znaci.org/00001/4_14_1_238.htm "Draža Mihailović očekuje da će od trenutka kada on izda odgovarajuće zapovesti svojim odredima biti obustavljene kaznene akcije protiv srpskog stanovništva i masovna streljanja na područjima na kojima se nalaze njegovi četnički odredi."
  4. 4,0 4,1 4,2 https://www.znaci.org/00001/5_3.htm
  5. „F. V. D. Dikin: BOJOVNA PLANINA, Nolit, Beograd 1973, drugi deo”. Znaci.net. Pristupljeno 11. 1. 2013. 
  6. Milazzo 1975: str. 38
  7. Tomasevich 1975: str. 150
  8. Na primer, procena komandanta Jugoistoka od 2. marta 1943. kaže: On (Mihailović) izbegava svaki konflikt sa okupatorskim trupama (nem. Er vermeidet jeden Konflikt mit dem Besatzungsmächten) - Nacionalna arhiva Vašington, T78, rolna 332, frejm 6289915: https://www.znaci.org/00002/T78_332/357_666.htm[mrtav link] Procena komandanta Jugoistoka od 2. marta 1943, strana 20], Pristupljeno 9. 4. 2013.
  9. 9,0 9,1 Branko Petranović: Srpski narod u ustanku
  10. Jovan Marjanović, Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knj. I, Britanski štićenik, Zagreb-Beograd, 1979, str. 138.
  11. 11,0 11,1 11,2 Извештај капетана Матла претпостављенима од 30. октобра 1941. о разговорима са представницима Драже Михаиловића
  12. Zbornik NOR-a, XIV/1, str. 857.
  13. Zbornik NOR-a, XIV/1, str. 857.
  14. 14,0 14,1 https://www.znaci.org/00001/11_10.htm
  15. 15,0 15,1 Zbornik NOR-a, XIV/1, str. 865-866.
  16. Zbornik NOR-a, XIV/1, str. 867-870.
  17. Žarko Jovanović, "Draža Mihailović i Nemci u Srbiji 1941. godine", Jugoslovenski istorijski časopis, 2/1997, Beograd, 1997, str. 90.
  18. Zbornik NOR-a, XIV/1, str. 862.
  19. Venceslav Glišić, Užička republika, str. 204.
  20. Дража Михаиловић, Рат и мир ђенерала. Изабрани ратни списи, I-II, (пр. Милан Весовић, Коста Николић, Бојан Б. Димитријевић), Београд, 1998, стр. II/386.
  21. Јован Радовановић, Пожега у НОР и револуцији, 1941-1945, Пожега, 1986, стр. 130.
  22. Миодраг Зечевић, Документa са суђења равногорском покрету, Београд, 2001, str. II/1407.
  23. Живота Марковић, Партизанско-четнички односи и привремена сарадња у Србији 1941. године, Ужице, 2010, стр. 363-367.
  24. Zbornik NOR-a, XIV/1, str. 861.
  25. https://www.znaci.org/00001/4_14_1_18.htm
  26. Opširnije o tome, vidi dok. br. 14—17, Zbornik NOR-a, tom I, knj. 1, dok. br. 60 i 72; Oslobodilački rat, knj. 1, str. 122; Nikola Ljubičić, Jevrem Popović, Milivoje Kovačević, Milivoje Radovanović Farbin, Užice 1941, Ustanak u užičkom kraju, Vojno delo, Beograd, 1961 (dalje N. Ljubičić i dr., n.d.), str. 199—210, Јован Радовановић, Пожега у НОР и револуцији 1941-1945, Пожега, 1986, стр. 132-154, Живота Марковић, Партизанско-четнички односи и привремена сарадња у Србији 1941. године, Ужице, 2010, стр. 368-372.
  27. Opširnije, vidi Zbornik NOR-a, tom I, kni. 1, dok. br. 70 i 72; Oslobodilački rat, knj. 1, str. 122; V. Dedijer, Dnevnik I, str. 52; N. Ljubičić i dr., n.d., str. 214—222; Јован Радовановић, Пожега у НОР и револуцији 1941-1945, Пожега, 1986, стр. 134-137
  28. 28,0 28,1 Живота Марковић, н.д, стр. 375.
  29. https://www.znaci.org/00001/4_14_1_27.htm
  30. 30,0 30,1 30,2 30,3 30,4 30,5 30,6 30,7 Zapisnik sa sastanka Mihailovića sa nemačkim predstavnicima u selu Divci 11.11.1941.
  31. Раде Познановић, Милун Раонић, Милорад Радојчић, Трагом издаје: Сведочења о издаји четника и стрељању на Крушику у Ваљеву 1941., стр. 60-67.
  32. Zbornik NOR-a, I/2, str. 223-224.
  33. Relacija Takovskog četničkog odreda od 17. juna 1942, Zbornik NOR-a, tom XIV (četnički dokumenti), knjiga 3, dokument 110
  34. Užička republika, Zapisi i sećanja, Narodni muzej, Užice 1981
  35. 35,0 35,1 35,2 Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Ispitivanje svedoka i čitanje dokumenata
  36. Radoslav S. Nedović, Pantelija Vasović: ZATAMNjENA ISTINA, Čačak 2006: Streljanja na Krušiku u Valjevu
  37. Radoslav S. Nedović: ČAČANSKI KRAJ I NOB - SLOBODARI NA STRATIŠTIMA, Čačak 2009: Krušik, Valjevo streljanje po grupama
  38. Radoslav S. Nedović, Pantelija Vasović: ZATAMNjENA ISTINA, Čačak 2006: Decembarski pokolj
  39. Radoslav S. Nedović: ČAČANSKI KRAJ I NOB - SLOBODARI NA STRATIŠTIMA, Čačak 2009
  40. NAW, T-311, Roll 175, 000119: Izvještaj o djelatnosti operativnog odjeljenja komande Jugostoka od 13.11.41.
  41. NAW, T-311, Roll 175, 000121-2: Izvještaj o djelatnosti operativnog odjeljenja komande Jugostoka
  42. Žarko Jovanović, "Draža Mihailović i Nemci u Srbiji 1941. godine", Jugoslovenski istorijski časopis, 2/1997, Beograd, 1997, str. 98.
  43. 43,0 43,1 Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Završna reč optuženog Dragoljuba Mihailovića
  44. Saslušanje optuženih: "Ja nisam ni mislio na to, ali došao je Branislav Pantić, koji je bio određen stvarno za Homolje. On je bio više u Beogradu nego u Homolju i vršio je obaveštajnu službu. S njim su došli Nenad Mitrović i jedan profesor univerziteta. Kad su oni došli na Ravnu Goru, u prisustvu Vasića, Ostojića, možda, Branislava Pantića, Nenada Mitrovića, navalili su na mene, pošto je strah u narodu zbog paljenja i odvođenja sveta, da se žrtvujem i da naredim da se spreči, da ne dozvolimo dalje uništavanje naroda, koji nije kriv i koji stvarno strada zbog nas. Na kraju ja sam pristao."
  45. Završna reč optuženog Dragoljuba Mihailovića: "Povod za ovaj sastanak bio je u tome što su iz Beograda došli obaveštajni oficiri Branislav Pantić i Nenad Mitrović i kazali su mi da su na putu sreli jednog Nemca u civilu i kaže da bi bilo vrlo važno da ima jedan sastanak sa mnom. Taj Nemac bio je profesor Matl. On je bio kapetan i gestapovac."
  46. Izveštaj kapetana Matla pretpostavljenima od 30. oktobra 1941. o razgovorima sa predstavnicima Draže Mihailovića
  47. Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih

Vidi još uredi

Vanjske veze uredi