Otvori glavni meni

Sargon Akadski ili Sargon Veliki (akadski: ŠAR.RU.KI.IN, Šarru-kinu — « pravi kralj », vladao 2334. pne. - 2279. pne., kratka kronologija), bio je osnivač Akadske dinastije. Nekad se naziva Sargon I. On je treći po redu kralj u pisanoj historiji koji je stvorio imperij, nakon Sumeranaca Lugal-anne-mundua i Lugal-zage-sija. On je prvi koji je pokušao osvojiti poznati svijet, što je, između ostalog, bila ambicija Aleksandra III Makedonskog. Za Sargonovo prostrano carstvo se zna da se prostiralo od Elam do Sredozemlja, te uključivalo Mezopotamiju, a možda i dijelove Anadolije. Vladao je iz nove prijestolnice Akkada, smještenog na lijevoj obali Eufrata, između Sippara i Kiša.

Sadržaj/Садржај

Porijeklo i dolazak na vlastUredi

Drevna Mezopotamija
EufratTigris
Asirologija
Gradovi / kraljevstva
Sumer: UrukUrEridu
KishLagašNippur
Akadsko Carstvo: Akkad
BabilonIsinSusa
Asirija: AssurNiniva
Dur-SharrukinNimrud
BabilonijaKaldeja
ElamAmoriti
HuritiMitanni
KasitiUrartu
Kronologija
Sumerski kraljevi
Asirski kraljevi
Babilonski kraljevi
Jezik
Klinasto pismo
SumerskiAkadski
ElamskiHurijski
Mitologija
Enûma Elish
GilgamešMarduk

Sargon je ostavio tako veliki utisak na Mezopotamija da je njegov lik postao predmetom brojnih legendi. Za sumerski spis poznat kao "legenda o Sargonu" se vjeruje da opisuje Sargonov život. Međutim, većina teksta nedostaje. Sačuvani fragmenti navode izvjesnog La'ibuma kao Sargonovog oca. Nakon lakune, tekst počinje govoriti o Ur-Zabbi, kralju Kiša, koji se probudio nakon sna. Iz nepoznatih razloga Ur-Zababa potom imenuje Sargona kao svog peharnika. Međutim, ubrzo nakon toga kralj Ur-Zababa je pozvao Sargona u svoje odaje da razgovaraju o Sargonovom snu. Sargon je sanjao kako je osvojio naklnost boginje Inanne, te da je boginja utopila Ur-Zababu. Vidno uplašen, Ur-Zababa pokušava dati Sargona od ruke Belic-tikala, glavnog kovača, ali Inanna to spriječava, zahtijevajući da Sargon strane pred vratima jer su ona "zagađena krvlju." Kada se Sargon vratio Ur-Zababi, kralj je ponovno bio uplašen, te odlučiop poslati Sargona kralju Lugal-zage-siju od Uruka s porukom na pločici kojom se traži Sargonovo ubojstvo. (Legenda na ovoj točki završava; pretpostavlja se da opisuje kako je Sargon postao kralj).

Iz Sumerskog popisa kraljeva: "U Agadeu [Akkad], Sargon, čiji je otac bio vrtlar, peharnik Ur-Zababe, postade kralj, kralj Agade, koji izgradi Agade; vladaše 56 godine." Zbrku izaziva činjenica da su Ur-Zababa i Lugal-zage-si obojica navedeni kao kraljevi, ali s nekoliko generacija razmaka - možda je Ur-Zababa živio u palači Kiša davno nakon što je izgubio kraljevstvo Sumera.

Asirski popis kraljeva ga naziva "Sargon Asirac", sin Ikunumov, i tvrdi da je jedan od osnivača Carstva. Neo-asirski tekst (7. vijek pne.) opisuje njegovo rođenje i njegovo rano djetinjstvo:

Majka mi je bila podmetnuto dijete, oca ne poznah. Braća mog oca volješe brda. Moj grad je Azupiranu, smješten na obalama Eufrata. Moja majka-podmetnuto dijete začeše me i u tajnosti me rodi. Stavila me u košaru od trske, s bitumenom zapečati poklopac. Bacila me u rijeku kojanaraste nadamnom. Rijeka me izbacila i odvela Akkiju, crtaču voda. Akki, crtač voda, uzeo me kao svog sina i odgojio me. Akki, crtač voda, imenovao me svojim vrtlarom. Kada sam bio vrtlar, Ištar mi je iskazala svoju ljubav, i za četiri i […] godina postao sam kralj. (King 1907: 87-96)

Vladavina nad Bliskim IstokomUredi

Dok se ne zna kako je točno Sargon došao na vlast, ubrzo nakon toga je napao Uruk, gdje je vladao Lugal-zage-si od Umme. Lugal-zage-si, s pedeset ensisa pod komandom, bio je poražen, zarobljen i doveden u Kiš "u carcanu" te izložen pred Enlilovim dverima. Tada je Sargon napao i slomio Ur, Lagaš i Ummu. Napravio je simboličnu gestu, opravši ruke u "donjem moru" (Perzijski zaljev), kako bi pokazao da je osvojio cijeli Sumer.

Guverneri odabrani od Sargona za upravljanje glavnim gradovima-državama Sumera bili su Akađani, ne Sumerci. Semitski akadski postao je lingua franca, službeni jezik natpisa po cijeloj Mezopotamije, te utjecajan van njenih granica.

Bivše vjerske institucije Sumera, odranije dobro poznate i kopirane od Semita, nastavile su se štovati; njegova kći Enheduanna, autorica nekoliko akadskih himni, bila je svećenica Nanne mjesečeve boginje Ura. Također je sebe nazivao "pomazanim svećenikom Anua" i "velikim ensijem Enlila".

Ratovi na istokuUredi

Sargon je porazio četiri vođe Elama, na čelu s kraljem Awana. Njihovi gradovi su bili opljačkani; guverneri, potkraljevi i kraljevi Suse, Barhashea i susjednih oblasi postali su vazali Akađana a akadski jezik je postao službeni. Time je, u stvari, svjesno ili nesvjesno, počela semitizacija Sumera koja će na kraju dovesti do nestanka Sumeraca, barem kao jasno određenog političkog i etničkog entiteta.

Ratovi na zapaduUredi

Sargon je osvojoo Mari, Yarmuti i Eblu te prodro sve do Cedrove šume(Amanus) i srebrnih planina (Taurusa). Trgovačke rute su osigurane, te su tovari drva i dragocjenih metala bili sigurno i slobodno prenošeni Eufratom do Akkada.

Tekst poznat kao "Ep o kralju bitke" opisuje Sargona kao prodire duboko u srce Male Azije kako bi zaštitio trgovce od plaćanja danka kralju Burushandi (Purshahanda). Također se spominje da je Sargon prešao Zapadno (Sredozemno more) i završio na Cipru. Drevni pisci su Sargona vidjeli kao kralja koji je rekao:

Sada, kojeg god kralja koji sebe želi nazivati meni ravnim, gdjegod krenuo, puštam. (Nougayrol: 169)

Kasni periodUredi

Kasna babilonska kronika govori:

U starosti su se sve zemlje digle protiv njega i opsjele Akkad. Ali Sargon je izašao da se bori i porazio ih; potukao ih je i uništio njihovu veliku vojsku. Kasnije, Subartu sa svom svojom moći su napali, ali ih je Sargon svojim oružjem pokorio, naselio njihova naselja i teško ih kaznio. (King 1907: 3)

Sargona su naslijedili sinovi Rimush i Manishtushu.

V. takođerUredi

Vanjski linkoviUredi

LiteraturaUredi

  • A. Deimel, Die Inschriften von Fara, Leipzig, 1922-24;
  • R. Jestin, Tablettes sumériennes de Shuruppak, Paris, 1937;
  • R. D. Biggs, Inscriptions from Tell Abu Salabikh, Chicago, 1974;
  • M. Alotte De La Fuye, Documents présargoniques, Paris, 1908-20;
  • E. Solllberger, Corpus des inscriptions royales présargoniques de Lagash, Paris, 1956,
  • H. Frankfort, 'Town planning in ancient Mesopotamia', Town Planning Review, 21 (1950), s. 104;
  • Igor Diakonov, 'On the area and population of the Sumerian city-State', VDI (1950), 2, s. 77-93;
  • A. Parrot, Mari, capitale fabuleuse, Paris, 1974;
  • A. Parrot, Le Temple d'Ishtar, Paris, 1956;
  • A. Parrot, Les Temples d'Ishtarat et de Ninni-zaza, Paris, 1967;
  • G. Roux, Ancient Iraq, London, 1980;
  • S. Noah Kramer, The Sumerians: Their History, Culture and Character, Chicago, 1963;
  • L. W. King, Chronicles Concerning Early Babylonian Kings, II, London, 1907, s.3ff; 87-96;
  • J. Nougayrol, Revue Archéologique, XLV (1951), s. 169 ff.