Sanjūgo Naoki
Sanjūgo Naoki (直木 三十五 Naoki Sanjūgo?), pravim imenom Sōichi Uemura (植村 宗一 Uemura Sōichi?) (Osaka, 12. veljače 1891. – Tokijo, 24. veljače 1934.) je bio japanski pisac, scenarist i književni kritičar iz Taishō i Shōwa perioda.
| Sanjūgo Naoki 直木 三十五 | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | Sōichi Uemura 12. veljače 1891.  Osaka, Japan |
| Smrt | 24. veljače 1934. Tokijo, Japan |
| Počivalište | Hram Chōshō-ji Yokohama, Japan |
| Rodbina | Seiji Uemura (brat) |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | pisac, kritičar, scenarist |
| Opus | |
| Književne vrste | biografija, historijski roman |
| Jezik | japanski jezik |
| Znamenita djela | |
| |
Biografija uredi
Sōichi Uemura je rođen 1891. godine u Osaki, u distriktu Chūō-ku. Njegov brat je bio Seiji Uemura, kasnije ugledni historičar i stručnjak za historiju Istočne Azije. Unatoč očevom protivljenju, pohađao je pripremnu nastavu na Wasedi kako bi studirao englesku književnost, međutim ubrzo je morao odustati jer nije imao novca za financiranje studija. Godine 1920., zajedno s Tonom Satomijem, Masaom Kumeom i Isamuom Yoshiijem surađuje na književnom časopisu Čovjek (人間 Ningen?). Nedugo nakon velikog potresa u Kantōu 1923. godine, vratio se u rodnu Osaku. Tamo je isprva radio u kozmetičkoj firmi, ali se ubrzo vratio književnom stvaranju.
Na poziv pisca Matsutarōa Kawaguchija, Naoki je započeo rad u časopisu Užici i boli (苦楽 Kuraku?), gdje je objavio i svoje prve prozne uratke prije nego se posvetio pisanju romana. U ovom se periodu zainteresirao i za tada rastuću filmsku umjetnost te se okušao u pisanju scenarija, međutim imao je vrlo ograničenog uspjeha te nije ostavio nikakav značajniji uradak na tom polju. Tokom 1927. godine se kratko okušao i kao režiser na filmu Issun-bōshi (za kojeg je napisao i scenarij), ekranizaciji istoimenog romana Edogawe Ranpoa, i to nakon što je originalni režiser, Seika Shiba, otišao usred produkcije, tako da je Naoki dovršio drugu polovicu filma.
U razdoblju od svoje 31. do 35. godine, Naoki je nekoliko puta mijenjao svoje pseudonime kako bi reflektirao svoje stvarne godine. Tako je svoj pseudonim mijenjao četiri puta (broj 34 je preskočio jer je 4 prema japanskom praznovjerju nesretan broj), a kada je došao do broja 35 (jap. sanjūgo), odlučio ga je zadržati, ostavši tako do smrti Sanjūgo Naoki. Godine 1927. odlazi u Tokijo, vjerujući da će mu pružiti više mogućnosti. Tu se zaposlio u časopisu Bungeishunjū, gdje je stekao ugled autora pretjerano oštrkih kritika popraćenih skandaloznim tračevima o samom piscu, što je zgražavalo njegove suvremenike.
Godine 1929., započeo je sa serijskom objavom svojih historijskih romana, što mu je, a posebice zbog romana Nangoku Taiheiki, donijelo izvjesnu popularnost. Njegov roman Mito Kōmon Kaikokuki, o fiktivnom putovanju Mitsukunija Tokugawe po Japanu, donio mu je prvu od gotovo pedeset ekranizacija njegovih priča, a kasnije je poslužio i kao osnova za televizijsku seriju Mito Kōmon, koja je emitirana od 1969. do 2011. godine. Izuzev historijskih romana, Naoki je pisao i biografije (poput onih Kusunokija Masashige ili Ashikage Takaujija) i suvremenu, socijalnu prozu.
Umro je 1934. godine nakon akutne epizode japanskog encefalitisa, u dobi od 43 godine. Pokopan je u hramu Chōshō-ji u Yokohami, a eulogiju za njegov sprovod je napisao nobelovac Yasunari Kawabata, s kojim je Naoki često igrao go.[1] U njegovu čast je nazvana i Naokijeva nagrada, koja je, uz Akutagawinu, najprestižnija književna nagrada u Japanu.
Reference uredi
- ↑ Ueda, Mekoto (1976). Modern Japanese Writers: And the Nature of Literature. Stanford University Press. str. 197. ISBN 0804709041.
Vanjske poveznice uredi
- e-texts of works at Aozora Bunko (Japanese site)
- Naoki Sanjūgo Memorial Museum in Osaka Arhivirano 2007-03-13 na Wayback Machine-u (Japanese site)