Otvori glavni meni

Rudolf Lubinski (rođen: Rudolf Loewy) (Zagreb, 31. 10. 1873 - Zagreb, 27. 3. 1935) austrougarski i jugoslavenski arhitekt, jedan je od najvećih arhitekata secesije u Hrvatskoj.

Rudolf Lubinski
Arhitekt / Graditelj
Rudolf Lubinski
Nacionalnost Kraljevina Jugoslavija
Rođenje 31. oktobar 1873. (1873-10-31)[1]
Zagreb, Austro-Ugarska Monarhija
Smrt 27. mart 1935. (dob: 61)[1]
Zagreb, Kraljevina Jugoslavija
Stvaralaštvo
Stil/razdoblje secesija
Najznačajnija djela Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
Zgrada osiguranja, Mihanovićeva ul., Zagreb

Sadržaj/Садржај

BiografijaUredi

Arhitekt Rudolf Lubinski je rođen 31. 10. 1873 u imućnoj zagrebačkoj zemljoposjedničkoj židovskoj[2][3][4] porodici Loewy.[5] Nakon završene klasične gimnazije, 1896, Lubinski je otišao na studije u njemački Karlsruhe, gdje je upisao Visoku tehničku školu kod uglednog historicističkog arhitekta prof. dr. Josefa Durma.[5][6] Nakon završena petog semestra Lubinski, koji se tada potpisivao i kao Loewy, je prekinuo studij i počeo raditi kao suradnik u Durmovu atelijeru. Jedini objekt za koji se pouzdano zna da je Lubinski radio s Durmom iz tog vremena je Sveučilišna knjižnica u Heidelbergu,[5] te objekti u Kölnu, Freiburgu i drugim gradovima tadašnjeg Njemačkog Carstva.[6] 1905, u potrazi za novim poslom, sa suprugom Hildom se preselio iz Karlsruhea u Zurich.[5]

1907 godine Lubinski se vratio u Zagrebu,[6] gdje je s građevnim poduzetnikom i industrijalcem Adolfom Müllerom pokreće "Građevno poduzetništvo Müller i Lubinski arhitekt". Do Prvoga svjetskog rata Lubinski je u Zagrebu izveo niz višestambenih najamnih kuća, uglavnom za Hipotekarnu banku, te nekoliko obiteljskih vila i kuća, no projekt koji će ga učiniti slavnim nekadašnja je Kraljevska i sveučilišna knjižnica na Marulićevu trgu u Zagrebu.[5] Projektirao je stambene kuće u: Nazorovoj, Petrinjskoj i Masarykovoj ulici. Njegovi značajniji projekti su bili: Evangelički centar u Gundulićevoj ulici 1909 godine, Svećenički dom u Palmotićevoj ulici 1910 godine, Zgrada osiguravajućeg zavoda u Mihanovićevoj ulici 1928 godine.[5] Također je radio na objektima u Bjelovaru i Novoj Gradišci.[6] Od 1911 do 1913 radio je na svom najvećem projektu zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevu trgu u Zagrebu. Lubinski je prijavio projekt pod motom "Proprio Marte". Od devet pristiglih radova ocjenjivački sud, kome je predsjedao bečki arhitekt Karl Mayreder, odlučio je da prvu nagradu podjele Lubinski i Dionis Sunko, dok je treća nagrada pripala Svetomiru Šimuncu-Volčanšeku, tada još studentu arhitekture u Minhenu. Sama izvedba je povjerena Lubinskom, koji se 1910 obrazlažući svoj projekt pozivao upravo na svoja iskustva stečena kod Josefa Durma pri gradnji sveučilišne knjižnice u Heidelbergu. Potreba za takvim objektom postojala je u Zagrebu otprije, a osobito nakon osnutka Sveučilišta 1874, te nakon rušenja renesansnih utvrda, Bakačeve kule i zgrade Metropolitanske knjižnice pred katedralom potkraj 1906 godine. Taj objekt je bio ono što se danas zove total dizajn. Lubinski je projektirao sve na tom objektu i tako ostvario jedinstvo arhitekture, dekora i opreme.[5]

Godinu nakon dovršenja Kraljevske i sveučilišne knjižnice započeo je Prvi svjetski rat. Lubinski je čitav rat proveo na frontu. 1918 godine, po završetku rata, obolio je od španjolske gripe i vratio se u Zagreb. Između Prvog i Drugog svjetskog rata atelijer Rudolfa Lubinskog je prerasto u veliki projektni biro u kome su surađivali arhitekti koji su nakon pionirskoga protomodernističkog razdoblja bili protagonisti klasičnog modernizma 1930-ih. Neki od njih su: Stjepan Planić, Stjepan Gomboš, Lavoslav Horvat, Juraj Neidhardt, Hinko Bauer, Marijan Haberle, Bograd Petrović i mnogi drugi. Atelijer Lubinski bio je kreativno rasadište u kojem su nadolazeći naraštaj vodećih arhitekata stjecali svoja prva praktična iskustva.[5] Od 1926 do 1930 radio je na Sefardskoj sinagogi u Sarajevu "Il Kal grandi".[7]

Jedno od najfascinantnijih ostvarenja Rudolfa Lubinskog iz kasne modernističke faze poslovna je zgrada braće Marić tj. palača Shell u Gajevoj 5 iz 1931/32. Ta zgrada je njegovo posljednje ostvarenje u kome, nakon niza postsecesijskih realizacija iz 1920-ih, Lubinski svoj životni opus zaključuje predstavljanjem tada najavangardnijih arhitektonskih načela.[5]

Arhitekt Rudolf Lubinski je preminuo 27. 3. 1935 u Zagrebu, te je pokopan u porodičnoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju zajedno sa suprugom Hildom.[8]

Povezani članciUredi

ReferenceUredi

  1. 1,0 1,1 Na današnji dan. Hrvatska radiotelevizija. Preuzeto 14. 9. 2015
  2. Snješka Knežević, 2011, str. 177, 178
  3. Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Aleksander Laslo, Nataša Maksimović Subašić; Graditelji novog Zagreba; stranica 22; broj 108, siječanj / veljača 2009.
  4. Robert Bajruši; Marina Biluš, Viktor Zahtila (15. 2. 2005). Židovi koji su izgradili moderni Zagreb. Nacional. Arhivirano iz originala na 4. 7. 2012. Preuzeto 13. 9. 2015
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 5,8 Krešimir Galović. Secesijsko remek-djelo. Matica hrvatska. Preuzeto 14. 9. 2015
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 ((de)) Lubinski, Rudolf. Österreichisches Biographisches Lexikon und biographische Dokumentation Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften. Preuzeto 13. 9. 2015
  7. Nekada Jevrejski hram, danas Bosanski kulturni centar: Sarajevski Templ. Radiosarajevo (20. 4. 2014). Preuzeto 14. 9. 2015
  8. Gradska groblja Zagreb: Rudolf Lubinski, Mirogoj EVG-1-II/I-67

LiteraturaUredi

  • Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8

Vanjske povezniceUredi