Rimski magistrati

Magistrati je izraz koji se koristi za sve izabrane funkcionare starorimske države. U doba Kraljevstva najviši magistrat s izvršnim ovlastima je bio rimski kralj. Njegova vlast je, s druge strane, bila apsolutna. Bio je na čelu izvršne vlasti, bio jedini zakodonavac, glavni sudac, svećenik i vrhovni komandant vojske. Nakon kraljeve smrti vlast je privremeno prelazila na Rimski Senat, koji bi izabrao Interrexa da provede izbor novog kralja.

Drevni Rim
Članak je dio serije: Politika i uprava Drevnog Rima
Periodi
Rimsko Kraljevstvo 753. pne. – 510. pne. Rimska Republika 510. pne. – 27. pne. Rimsko Carstvo 27. pne. – 476. n.e./1453 Principat Zapadno Carstvo Dominat Istočno Carstvo
Redovni magistrati
Konzul Pretor Kvestor Promagistrat Edil Tribun Cenzor Guverner
Izvanredni magistrati
Diktator Magister Equitum Konzularni tribun Rex Triumviri Decemviri
Titule
Imperator Legatus Dux Officium Praefectus Vicarius Vigintisexviri Lictor Magister Militum Imperator Princeps senatus Pontifex Maximus Augustus Caesar Tetrarh
Institucije i pravo
Rimski Ustav Rimski Senat Cursus honorum Rimske skupštine Kolegijalnost Rimsko pravo Rimsko državljanstvo Auctoritas Imperium
Druge države

Kada je monarhiju zamijenila republika, ustavna ravnoteža vlasti se promijenila tako da je većinu ovlasti preuzeo Senat. Godine 509. pne. na čelo izvršne vlasti su došla dva konzula koja su se birala svake godine. Magistrate Republike je birao rimski narod, a svaki od njih je imao posebne, odnosno "velike ovlasti" (maior potestas). Najviše ovlasti su imali diktatori - više nego ijedan drugi magistrat, a ispod njih je bio cenzor, pa konzul, potom pretor, kurulski edil i, na najnižoj razini, kvestor. Svaki magisrat je uz pomoć opstrukcije ("veto") mogao zaustaviti svaki čin ili odluku magistrata koji je imao isti ili niži rang od njegovog. Iste su ovlasti imali i plebejski tribuni i plebejski edili, iako nisu bili magistrati u najužem smislu riječi s obzirom da su ih birali jedino plebejci, te su kao takvi bili nezavisni od svih drugih magistrata.

Kada je Republiku zamijenilo Carstvo, ravnoteža se ponovno pomjerila u korist izvršne vlasti utjelovljene u caru. Senat je, teoretski, mogao birati novog cara ali je odluke o tome obično donosila vojska. Ovlasti cara (njegov imperium) se sastojao od tzv. "tribunicijskih" i "prokonzularnih ovlasti". Tribunicijske ovlasti, koje su teoretski odgovarale plebejskim tribunima iz doba Republike, caru su dali vlast nad rimskim civilnim poslovima, a prokonzularne ovlasti, slične prokonzulu, su dale ovlasti nad vojskom. Te razlike su bile koliko-toliko jasne u prvim godinama i decenijama Carstva, da bi se kasnije skroz izgubile. Tradicionalni magistrati koji su preživjeli slom Republike bili su konzul, pretor, plebejski tribun, edil, kvestor i vojni tribun. Marko Antonije je kao konzul godine 44. pne. ukinuo funkcije diktatora i komandanta konjice, a nedugo potom su ukinute funkcije interrexa i cenzora.

Reference

• Abbott, Frank Frost (1901). A History and Description of Roman Political Institutions. Elibron Classics (ISBN 0-543-92749-0).
• Byrd, Robert (1995). The Senate of the Roman Republic. U.S. Government Printing Office, Senate Document 103-23.
• Cicero, Marcus Tullius (1841). The Political Works of Marcus Tullius Cicero: Comprising his Treatise on the Commonwealth; and his Treatise on the Laws. Translated from the original, with Dissertations and Notes in Two Volumes. By Francis Barham, Esq. London: Edmund Spettigue. Vol. 1.
• Lintott, Andrew (1999). The Constitution of the Roman Republic. Oxford University Press (ISBN 0-19-926108-3).

• Polybius (1823). The General History of Polybius: Translated from the Greek. By Mr. Hampton. Oxford: Printed by W. Baxter. Fifth Edition, Vol 2.
• Taylor, Lily Ross (1966). Roman Voting Assemblies: From the Hannibalic War to the Dictatorship of Caesar. The University of Michigan Press (ISBN 0-472-08125-X).

Literatura

• Ihne, Wilhelm. Researches Into the History of the Roman Constitution. William Pickering. 1853.
• Johnston, Harold Whetstone. Orations and Letters of Cicero: With Historical Introduction, An Outline of the Roman Constitution, Notes, Vocabulary and Index. Scott, Foresman and Company. 1891.
• Mommsen, Theodor. Roman Constitutional Law. 1871-1888
• Tighe, Ambrose. The Development of the Roman Constitution. D. Apple & Co. 1886.
• Von Fritz, Kurt. The Theory of the Mixed Constitution in Antiquity. Columbia University Press, New York. 1975.
• The Histories by Polybius
• Cambridge Ancient History, Volumes 9–13.
• A. Cameron, The Later Roman Empire, (Fontana Press, 1993).
• M. Crawford, The Roman Republic, (Fontana Press, 1978).
• E. S. Gruen, "The Last Generation of the Roman Republic" (U California Press, 1974)
• F. Millar, The Emperor in the Roman World, (Duckworth, 1977, 1992).
• A. Lintott, "The Constitution of the Roman Republic" (Oxford University Press, 1999)

Primarni izvori

• Cicero's De Re Publica, Book Two
• Rome at the End of the Punic Wars: An Analysis of the Roman Government; by Polybius Arhivirano 2007-02-05 na Wayback Machine-u

Sekundarni izvori

• Considerations on the Causes of the Greatness of the Romans and their Decline, by Montesquieu Arhivirano 2010-08-06 na Wayback Machine-u
• The Roman Constitution to the Time of Cicero Arhivirano 2008-08-29 na Wayback Machine-u
• What a Terrorist Incident in Ancient Rome Can Teach Us