Republika Italija (1802–1805)

Republika Italija
Repubblica Italiana
Sestrinska republika Prve Francuske Republike
Banner of the Holy Roman Emperor with haloes (1400-1806).svg
1802. – 1805. Flag of the Napoleonic Kingdom of Italy.svg
 
Flag of the Repubblica Cisalpina.svg
 
Flag of France (1794–1815, 1830–1974, 2020–present).svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija
Karta Napoleonske Republike Italije iz 1803.
Glavni grad Milano
Religija Katoličanstvo
Vlada Ustavna Republika
Predsjednik
 - 1802. - 1805. Napoleon Bonaparte
Potpredsjednik
 - 1802. - 1805. Francesco Melzi d'Eril
Legislatura Parlament
Historija Napoleonski ratovi
 - Lunévilleski mir 9. februar 1801.
 - Proglašenje monarhije 17. mart 1805.
Danas dio Italije

Napoleonska Republika Italija (talijanski: Repubblica Italiana) bila je kratkotrajna Republika, koja je egzistirala od 1802. do 1805.[1]

HistorijaUredi

Napoleonova Talijanska Republika bila je nasljednica Cisalpinske Republike, koja je morala promijenila svoj Ustav kako bi omogućila Francuskom prvom konzulu Napoleonu da postane njen predsjednik.[2]

Napoleonov pouzdani savjetnik za talijanska pitanja u Parizu bio je milanski aristokrat Francesco Melzi d’Eril. On ga je savjetovao da novu Republiku ne proglase Francuzi, već Talijani na konstituanti u francuskom Lyonu u januaru 1802.[1] Napoleon je izabran za predsjednika nove Talijanske Republike, iako ne bez protivljenja.[1]

Dok je po Ustavu Republika imala nešto suvereniteta, u praksi je to imao samo Napoleon, koji je kontrolirao sve.[1]

Suverenitet Republike se svodio na tri izborna kolegija smještena u Milanu, Bologni i Brescii, u kojima se birala komisija zvana Cenzura, sa sjedištem u Cremoni od 21 člana. Ona je nominalno trebala kontrolirati vlast, dok je stvarni šef države bio je predsjednik Republike Napoleon Bonaparte, izabran na mandat od 10 godina.[1] On je u svojim rukama imao svu izvršnu vlast, od tog da sam bira potpredsjednika, državnog sekretara, ministre, ambasadore, načelnike vojske, administratore javnih službi, sve do ovlaštenja da priprema budžet i samostalno provodi zakonadavne i diplomatske inicijative.[2]

Potpredsjednik Francesco Melzi d’Eril je vršio dužnost predsjednika za vrijeme njegove Napoleonove odsutnosti.

Zakonodavna vlast bila je u rukama komisije od najmanje 10 članova koje je birao predsjednik na tri godine. Vlada se sastojala od sedam ministarstava. Za razliku od tog Republički parlament bio je zakonodavno tijelo sa vrlo ograničenim ovlaštenjima, jer je sazivan po nalogu predsjednika, koji je imao pravo da odobri ili odbaci svaki prijedlog zakona.[2]

Za svoje kratke egzistencije vlada Republike radila je na formiranju talijanske vojske, i donekle je uspjela razviti patriotizam u vojničkim redovima.[1]

IzvoriUredi

Vanjske vezeUredi