Wikipedija

Renesansa u Škotskoj

Renesansa u Škotskoj bila je kulturni, intelektualni i umjetnički pokret u Škotskoj, koji je trajao od kasnog petnaestog stoljeća do početka sedamnaestog stoljeća. Povezana je sa panevropskom renesansom, za koju se obično smatra da je započela u Italiji u kasnom četrnaestom stoljeću i da je prodrla do sjeverne Evrope u formi sjevernoevropske renesanse u petnaestom stoljeću. Uključila je pokušaj oživljavanja principa klasičnog doba, uključujući humanizam, duh učenjačkog istraživanja, skepticizma i koncepata ravnoteže i proporcije. Historičari od dvadesetog stoljeća dovode u pitanje jedinstvenost i jedinstvo renesanse, ali vidljivo je da je u Škotskoj došlo do značajnih promjena u obrazovanju, intelektualnom životu, književnosti, umjetnosti, muzici, nauci i politici.

Kraljevski dvor igrao je u Škotskoj središnju ulogu u pokroviteljstvu i širenju renesansnih djela i ideja. Također je bio ključan za raskošno prikazivanje političke i religijske uloge monarhije. Renesansa je dovela do prihvaćanja ideja imperijalne monarhije, potičući škotsku krunu da se pridruži novim monarhijama podvlačeći autoritet i značaj monarha. Sve veći naglasak na obrazovanje u srednjem vijeku postao je dijelom humanističkog i potom protestantskog programa za širenje i reformiranje školstva. Rezultirao je širenjem školskog sistema i osnivanjem šest univerzitetskih koledža do kraja šesnaestog stoljeća. Relativno velik broj škotskih učenjaka studirao je na evropskom kontinentu ili u Engleskoj i neki, kao što su Hector Boece, John Mair, Andrew Melville i George Buchanan, vratili su se u Škotsku, gdje su odigrali veliku ulogu u razvoju škotskog intelektualnog života. Djela na narodnom jeziku (škotskom) počela su se javljati u petnaestom stoljeću, dok je latinski ostao glavni književni jezik. Uz pokroviteljstvo Jamesa V. i Jamesa VI, u pisce su spadali William Stewart, John Bellenden, David Lyndsay, William Fowler i Alexander Montgomerie.

U šesnaestom stoljeću, škotski kraljevi – naročito James V – sagradili su palače u renesansnom stilu, počevši u Linlithgowu. Taj trend ubrzo se proširio na članove aristokracije. Slikarstvo je bilo pod snažnim utjecajem flamanske umjetnosti, sa djelima koja su se naručivala sa kontinenta i Flamancima koji su služili kao dvorski umjetnici. Dok je crkvena umjetnost ispaštala uslijed ikonoklazma i gubitka pokroviteljstva kao rezultat reformacije, kućni ukrasi i portreti postali su značajni za bogate, pri čemu se George Jamesone uzdigao kao prvi veliki imenovani umjetnik u ranom sedamnaestom stoljeću. Muzika je također upila šire evropske utjecaje iako je reformacija izazvala udaljavanje od složene polifonijske crkvene muzike prema prostijem pjevanju metričkih psalama. Zajedno sa ujedinjenjem engleske i škotske krune 1603. godine, reformacija je također uklonila škotski dvor i crkvu kao izvore pokroviteljstva, promijenivši smjer umjetničkog stvaralaštva i ograničivši njegov obim. U ranom sedamnaestom stoljeću glavni elementi renesanse počeli su ustupati mjesto stoicizmu, manirizmu i baroku.

Definicije i debate uredi

Glavni članak: Renesansa#Pojam

Renesansa je koncept koji je formulirao historičar kulture Jacob Burckhardt sredinom devetnaestog stoljeća kako bi opisao intelektualni i umjetnički pokret koji je započeo u Italiji u četrnaestom stoljeću i donio pokušaj oživljavanja principa grčkih i rimskih klasičkih svijetova. Obuhvaćao je racionalan i skeptičan stav, povratak idejama originalnih izvora i proporciji i ravnoteži u umjetnosti. Smatra se da su glavne ideje renesanse dosegle sjevernu Evropu dosta kasnije, u petnaestom stoljeću. Škotska se smatrala dijelom šire sjeverne renesanse, za koju se obično smatra da se protezala do ranog sedamnaestog stoljeća, kada su ju zamijenili grandiozniji stilovi baroka. Međutim, povezanost baroknih stilova sa kazolicizmom u pretežno protestantskoj Škotskoj obično je rezultiralo previđanjem tog trenda i period od oko 1620. do kraja sedamnaestog stoljeća ponekada se karakteriše kao kasna renesansa.[1]

U dvadesetom stoljeću, historičari su opovrgavali validnost koncepta renesanse kao jedinstvene reakcije na srednjovjekovno "mračno doba" i kao jasnog raskida s prošlošću.[1] i kao jedinstvenog pokreta.[2] Umjesto toga, naglašavali su mnoge intelektualne trendove i pokrete koji su došli prije nje, kao što je renesansa dvanaestog stoljeća, na kojoj je ona izgrađena. Nekada je također bilo često da historičari sugeriraju kako je Škotska imala malog do nikakvog sudjelovanja u renesansi. U novije doba, značajne promjene u intelektualnom i kulturnom životu tog perioda smatraju se formiranjem razmeđa u škotskoj kulturnoj historiji. Smatralo se da je to otvorilo put ka reformaciji i kasnije modernizaciji misli i društvenog života u prosvjetiteljstvu i industrijskoj revoluciji, kojima je Škotska dala značajan doprinos.[1]

Dvor i kraljevstvo uredi

Glavni članak: Uprava u srednjovjekovnoj Škotskoj
 
Palača Linlithgow, obnovljena za Jamesa V. kako bi odavala utisak renesansnog vrta na otvorenom.

Dvor je imao glavnu ulogu u pokroviteljstvu i širenju renesansnih djela i ideja. Također je bio ključan za raskošno prikazivanje političke i religijske uloge monarhije. Taj prikaz često se povezivao sa idejama viteštva, koje je u tom periodu evoluiralo iz praktičnog vojnog etosa u više ornamentalan i počasni kult. Vukao je porijeklo iz klasičnog doba, pri čemu su trojanski kraljević Hektor, Aleksandar Veliki i Julije Cezar često prikazivani kao preteče vitezova. Turniri su pružali jedan fokus prikaza, pri čemu su najpoznatiji bili Divlji vitez iz 1507. i Crna dama iz 1508. pod Jamesom IV. Također ih je sa entuzijazmom održavao James V, koji je, ponosan na svoje članstvo u međunarodnim viteškim redovima, prikazivao njihove oznake na kapiji Palače Linlithgow.[3]

Tokom svoje kratke vladavine, škotska kraljica Marija donijela je sa sobom mnoge složene dvorske aktivnosti sa kojima je odrasla na francuskom dvoru. Uvela je balove, maskenbale i proslave koje su pokazivale preporod monarhije i podržavale nacionalno jedinstvo. Najsloženiji događaj bilo je krštenje budućeg kralja Jamesa VI. u zamku Stirling 1566. godine, koje je organizirao njezin francuski sluga Bastian Pagez. Ono je uključivalo složenu ikonografiju, zajedno s klasičnim temama božice Astreje i oživljavanja klasičnog zlatnog doba, sa viteštvom Okruglog stola. Za ceremonijom uslijedio je banket, lovovi, gozbe, pjesništvo, ples i teatar, kulminirajući prikazom opsade i vatrometima.[3] Dvor se vratio kao centar kulture i učenja pod vladavinom Jamesa VI. On je održavao imidž kralja filozofa, dozivajući modele Davida, Solomona i Konstantina Velikog, što se moglo vidjeti u njegovom "radosnom ulasku" u Edinburgh 1579. godine. Najveći događaj njegove vladavine bilo je krštenje njegovog sina i nasljednika Princa Henryja 1595. godine. Za to je kraljevska kapela u zamku Stirling preuređena kako bi odražavala proporcije Solomonovog hrama. Započeta je trodnevna gozba, turnir i maskenbal sa državnim brodom čiju su posadu činili klasična božanstva i muze. Ta ceremonija, koju je isplaniran William Fowler, bila je dizajnirana tako da predoči sliku kralja i podrži njegovo pravo na englesko i irsko prijestolje.[4]

 
Novčić Jamesa V, na kome je prikazan kako nosi imperijalnu zatvorenu krunu.

Nove ideje također su utjecale na poglede vlade, opisane kao nove ili renesansne monarhije, koja je naglašavala status i značaj monarha. Princip rimskog prava da je "kralj car u vlastitom kraljevstvu" može se vidjeti u Škotskoj od sredine petnaestog stoljeća. Parlament je 1469. proveo čin kojim je proglašeno da James III posjeduje "punu jurisdikciju i carevanje unutar svoje kraljevine". Od 1480-ih kraljeva slika na njegovim srebrnim novčićima prikazivala ga je sa zatvorenom, povijenom imperijalnom krunom, umjesto otvorene dijademe srednjovjekovnih kraljeva, što je vjerojatno prva slika na kovanici ove vrste izvan Italije. Ubrzo se počela pojavljivati u heraldici, na kraljevskim pečatima, rukopisima, skulpturama i kao krunski zvonik na crkvama povezanim sa kraljem, kao što je katedrala sv. Gilesa u Edinburgh.[5] Prvi škotski monarh koji je nosio takvu krunu bio je James V, čija je dijadema perađena kako bi sadržavala i lukove 1532. godine. Uključeni su kada je rekonstruirana 1540. godine, a opstali su u škotskoj kruni. Ideja imperijalne monarhije naglašavala je dostojanstvo krune i uključivala njezinu ulogu kao ujedinjujuće nacionalne snage, koja brani državne granice i interese, kraljevsku nadmoć nad zakonom i istaknutu državnu crkvu unutar katoličke pričesti.[5] Nova monarhija također se može vidjeti u oslanjanju krune na "nove ljude" umjesto veleposjednika, upotrebu sveštenstva kao oblika državne službe, razvoj stajaćih oružanih snaga i mornarice.[6] Uvećanje monarhije doseglo je svoj najveći uspon u razvoju koncepta imperijalne vladavine u božansko pravo pod vladavinom Jamesa VI.[4]

Obrazovanje uredi

Glavni članak: Historija obrazovanja u Škotskoj

Škole uredi

Glavni članak: Historija škola u Škotskoj
 
William Elphinstone, biskup Aberdeena, osnivač Univerziteta u Aberdeenu i vjerojatno tvorac Zakona o obrazovanju iz 1496.

U ranom srednjem vijeku, formalno obrazovanje bilo je ograničeno na samostane, ali od dvanaestog stoljeća počeli su se razvijati novi izvori obrazovanja, sa glazbenim školama i gimnazijama ili "gramatičkim školama". One su obično bile povezane sa katedralama ili kolegijalnim crkvama i bile su najčešće u gradovima u razvoju. Do kraja srednjeg vijeka gramatičke škole mogle su se naći u svim glavnim gradovima i nekim manjim naseljima.[7] Također su postojale male škole, češće u ruralnim područjima, koje su pružale osnovno obrazovanje.[8] One su bile gotovo isključivo usmjerene na dječake, ali do kraja petnaestog stoljeća u Edinburghu su također postojale škole za djevojčice. One su nekada opisivane kao "škole šivanja" i vjerojatno su podučavale žene laike ili kaluđerice.[7][8] Također je došlo do razvoja privatnog podučavanja u porodicama lordova i bogatih građana.[7] Rastući naglasak na obrazovanje u kasnom srednjem vijeku kulminirao je prihvatanjem Zakona o obrazovanju 1496. godine, kojim je određeno da svi sinovi barona i imućnih slobodnih posjednika treba da pohađaju gramatičke škole i koji je podržavao humanistički interes za učenje "savršenog latinskog". Sve je to rezultiralo povećanjem pismenosti, iako je naglasak većinom bio na muškarce i bogatu elitu,[7] sa možda 60 procenata pismenog plemstva do kraja petnaestog stoljeća.[9]

Humanistički interes za širenje obrazovanja dijelili su protestantski reformatori, sa željom za bogobojaznim narodom umjesto obrazovanim građanima. Prva disciplinska knjiga uspostavila je 1560. plan za školu u svakoj parohiji, ali se on pokazao financijski nemogućim.[10] U gradovima stare su škole održavane, sa glazbenim školama i više novih zadužbina, koje su postale reformirane gramatičke škole ili obične parohijske škole. Škole je izdržavala kombinacija crkvenih fondova, doprinosa od lokalnih zemljoosjednika ili gradskih vijeća, te od roditelja koji su to mogli platiti. Inspekcije su vršene na zasjedanjima crkvenih odbora, koji su provjeravali kvalitetu podučavanja i čistoću doktrine. Također je postojao velik broj nereguliranih "avanturističkih škola", koje su ponekada ispunjavale lokalnu potrebu, a ponekada odvlačile učenike od službenih škola. Izvan osnovanih gradskih škola, učitelj je često kombinirao to zaduženje s ostalim zaposlenjima, naročito nižim pozicijama unutar crkve, poput zapisničara.[11] Nastavni plan i program je u najboljem slučaju uključivao katekizam, latinski, francuski, klasičnu književnost i sport.[12] Tek je u kasnom sedamnaestom stoljeću stvorena većinom gotova mreža parohijskih škola u škotskom Nizozemlju, dok je u škotskom Visočju osnovno obrazovanje u mnogim područjima nedostajalo sve do vremena kada je donesen Zakon o obrazovanju 1696. godine, koji je formirao osnovu za upravljanje tim sistemom sve do 1873. godine.[13]

Univerziteti uredi

Glavni članak: Drevni škotski univertiteti

Renesansa dvanaestog stoljeća rezultirala je pojavom nekih od glavnih intelektualnih ličnosti iz Škotske. Vjerojatno najznačajniji bio je John Duns Scotus (c. 1265–1308), sa velikim utjecajem na kasnu srednjovjekovnu religijsku misao.[14] Nakon izbijanja ratova za nezavisnost 1296. godine, engleski univerziteti bili su većinom zatvoreni za Škote, pa su kontinentalni univerziteti postali značajniji.[15] Indentificirano je samo preko tisuću Škota kao polaznika kontinentalnih univerziteta između dvanaestog stoljeća i 1410. godine.[15] Neki škotski učenjaci postali su učitelji na kontinentalnim univerzitetima, kao što su Walter Wardlaw (umro 1387.) i Laurence de Lindores (1372?–1437).[15] Tu situaciju promijenilo je osnivanje Univerziteta u St Andrewsu 1413. godine, Univerziteta u Glasgowu 1450. i Univerziteta u Aberdeenu 1495. godine.[7] Prvobitno, te institucije bile su stvorene za školovanje sveštenika, ali su ih sve više koristili i laici koji su počeli izazivati svećenički monopol na administrativne pozicije u vladi i sudstvu.[15] U tom periodu škotski univerziteti nisu podučavali grčki, već su se fokusirali na metafiziku i polagali veliko, gotovo bespogovorno povjerenje u Aristotelova djela.[16] Oni koji su htjeli imati drugostepeno obrazovanje morali su ići drugdje. Škotski učenjaci nastavili su studirati na kontinentalnim i engleskim univerzitetima koji su ponovo otvoreni za Škote u kasnom petnaestom stoljeću.[15]

 
Hector Boece (1465–1536), velika ličnost evropskog humanizma, koji se vratio u Škostku i postao prviravnatelj Univerziteta u Aberdeenu.

Već 1495. neki Škoti bili su u kontaktu s vodećom ličnošću sjevernoevropskog humanističkog pokreta, Nizozemce, Erazmom Roterdamskim (1466–1536). Također su bili u dodiru s francuskim humanistom i učenjakom Jacquesom Lefèvreom d'Étaplesom (c. 1455 –1536). Erazmo je bio učitelj vanbračnog sina Jamesa VI. i nadbiskupa sv. Andrewsa, Alexandera Stewarta (c. 1493–1513).[17] Ti međunarodni kontakti pomogli su integraciji Škotske u širi evropski akademski svijet i bili su neki od najvažnijih načina na koje su nove ideje humanista donesene u škotski intelektualni život.[9] Do 1497. humanista i historičar Hector Boece, koji je rođen u Dundeeju i koji je studirao u Parizu, vratio se i postao prvi ravnatelj novog univerziteta u Aberdeenu.[15] Studenti su nastavili pohađati druge univerzitete, što je stvorilo školu škotskih nominalista u Parizu u ranom šesnaestom stoljeću, od kojih je najvažniji bio John Major, koji se generalno opisuje kao skolastik, ali čija Historija Veće Britanije (1521), pisana na latinskom, pokazuje naklonost ka humanističkom društvenom svjetonazoru.[18] Još jedna velika ličnost bio je Archibald Whitelaw, koji je podučavao pri Sv. Andrewsu i u Kelnu, postavši učitelj mladog Jamesa III. i kraljevski sekretar od 1462. do 1493. Robert Reid, opat od Kinlossa i kasnije biskup Orkneya, bio je odgovoran u 1520-im i 1530-im za dovođenje talijanskog humaniste Giovannija Ferrarija da podučava u opatiji Kinloss, gdje je osnovao zadivljujuću biblioteku i pisao djela o škotskoj historiji i biografije. Reid je također bio ključan u organiziranju javnih predavanja koja su utemeljena u Edinburghu u 1540-im o pravu, grčkom, latinskom i filozofiji, pod pokroviteljstvom Marije iz Giza. Ona su se razvila u "Koledž Tounis", koji je 1582. postao Univerzitet u Edinburghu.[19]

Nakon reformacije, škotski univerziteti prošli su kroz niz reformi koje se povezuju sa Andrewom Melvilleom, koji se vratio iz Genove kako bi postao ravnatelj Univerziteta u Glasgowu 1574. godine. Pod utjecajem anti-aristotelovca Petra Ramusa, stavio je naglasak na pojednostavljenu logiku, uzdigao jezike i nauke na status koji je uživala filozofija i prihvatio da se sve općeprivaćene ideje mogu podvrgnuti kritici.[16] Uveo je novo specijalizirano nastavno osoblje, koje je zamijenillo sistem "regenstva", u kojem je jedan učitelj podučavao studente svim predmetima.[20] Metafizika je napuštena, a grčki postao je obavezan na prvoj godini, a nakon njega aramejski, sirijski i hebrejski jezik, čime je pokrenuta nova moda izučavanja antičkih i biblijskih jezika. Glasgow je vjerojatno opadao kao univerzitet prije njegovog dolaska, ali su studenti sada počeli dolaziti u velikom broju. Melville je potpomogao rekonstrukciju koledža Marischal u Aberdeenu i, kako bi uradio za Sv. Andrews isto što je uradio za Glasgow, imenovan je ravnateljem koledža St Mary u St Andrewsu 1580. godine. Rezultat toga bila je revitalizacija svih škotskih univerziteta, koji su sada pružali kvalitetno obrazovanje jednako onom koje je bilo dostupno bilo gdje u Evropi.[16]

U glavne intelektualne ličnosti reformacije spadao je George Buchanan. On je podučavao na univerzitetima u Francuskoj i Portugalu, prevodio tekstove s grčkog na latinski i bio je učitelj mlade Marije, kraljice Škota, za koju je pisao dvorsku muziku na latinskom, kao i muziku za dvorske maskenbale. Nakon njezina svrgavanja s vlasti 1567. godine, njegova djela De Jure Regni apud Scotos (1579) i Rerum Scoticarum Historia (1582) bila su među glavnim tekstovima koji su zagovarali otpor prema tiranima.[4] Buchanan je bio jedan od učitelja mladog Jamesa VI. i, premda je pomogao da kraljević stekne visoko obrazovanje, budući da će kasnije pisati o pravu, poeziji i vještičarenju, nije uspio uvjeriti kralja u svoje ideje o ograničenoj monarhiji. James je raspravljao i sa Buchananom i Melvilleom o statusu krune i crkve.[21]

Književnost uredi

Glavni članak: Škotska književnost
 
Naslovna strana The Goldyn Targe (tiskano 1508) Williama Dunbara

U kasnom petnaestom stoljeću, škotska proza počela se razvijati kao žanr i pokazivati klasične i humanističke utjecaje.[22] Iako postoje raniji fragmenti izvorne škotske proze, kao što je Auchinleckska hronika,[23] u prva cjelovito očuvana djela spada The Meroure of Wyssdome (1490) Johna Irelanda.[24] Također su postojali prozni prijevodi francuskih knjiga koji su sačuvani od 1450-ih, uključujući The Book of the Law of Armys i Order of Knychthode i traktat Secreta Secetorum, arapsko djelo za koje se vjeruje da prenosi Aristotelove savjeti Aleksandru Velikom.[25]

Uspostavljanje štamparske mašine pod kraljevskim patentom Jamesa IV. 1507. godine učinila je širenje škotske književnosti lakšim.[26] Znamenito djelo tokom vladavine Jamesa IV. bila je verzija Vergilijeve Eneide Gavina Douglasa pod naslovom Eneados. Ona je bila prvi potpun prijevod velikog klasičnog teksta na staroengleskom jeziku, završen 1513. godine, ali zasjenjen nesrećom kod Floddena.[25] Mnogo srednjoškotske književnosti stvorili su makari, pjesnici s vezama sa kraljevskim dvorom. Među njih spadao je James I. (koji je napisao The Kingis Quair). Mnogi makari imali su univerzitetsko obrazovanje i također su bili povezani sa upravom Crkve. Međutim, Lament for the Makaris Williama Dunbara (c. 1505) pruža dokaze o široj tradiciji sekularnog pisanja izvan dvora i crkve koji je sada većinom izgubljen.[27] Prije pojave štampanja u Škotskoj, pisci kao poput Dunbara i Douglasa, zajedno sa Robertom Henrysonom i Walterom Kennedyjem, smatrali su se predvodnicima zlatnog doba u škotskoj poeziji. Nastavili su srednjovjekovne teme, ali su bili pod sve većim utjecajem novih kontinentalnih trendova i renesansnog jezika i oblika.[25]

Kao pokrovitelj, James V. podržavao je pjesnike Williama Stewarta i Johna Bellendena. Stewart je stvorio stihovnu verziju latinske Historije Škotske koju je 1527. sastavio Boece[28], a Bellenden je preveo Livijevu Historiju Rima 1533. godine.[19] Sir David Lindsay, na položaju lorda Lyona, poglavara suda Lyon, i diplomata, bio je plodan pjesnik. Stvorio je interludij u palači Linlithgow, za koji se smatra da je verzija njegovog komada The Thrie Estaitis iz 1540. godine, prvog potpuno očuvanog škotskog komada, koji je satirizirao korupciju crkve i države,[28] i gdje su korišteni elementi kao što su srednjovjekovnih moraliteta, sa humanističkom agendom.[19]

Tokom 1580-ih i 1590-ih James VI. promovirao je književnost države svog rođenja. Njegov traktat, Neka pravila i upozorenja koja treba slijediti i izbjegavati u škotskoj prozodiji, objavljen 1584. kada mu je bilo 18 godine, bio je u isto vrijeme i pjesnički priručnik i opis pjesničke tradicije na njegovom rodnom jeziku, škotskom, na koje je primijenio renesansne principe.[29] Postao je pokrovitelj i član slobodnog kruga škotskih jakobinskih dvorskih pjesnika i glazbenika, tzv. Kastalijanske skupine, kojoj su pripadali i William Fowler i Alexander Montgomerie.[30] Do kasnih 1590-ih njegovo promoviranje svoje rodne škotske tradicije donekle je razvodnjeno mogućnošću da naslijedi englesko prijestolje,[31] i neki dvorski pjesnici koji su slijedili kralja u London poslije 1603. godine, kao što je William Alexander, počeli su anglicizirati svoj pisani jezik.[32] Jamesova karakteristična uloga kao aktivnog sudionika u književnosti i pokrovitelja na škotskom dvoru učinila ga je odlučujućom ličnošću za pjesništvo i dramu engleske renesanse, koja je dosegla vrhunac za vrijeme njegove vladavine,[33] ali njegovo pokroviteljstvo nad djelima visokog stila u svojoj vlastitoj škotskoj tradiciji većinom je stavljeno u drugi plan.[34]

Arhitektura uredi

Glavni članak: Arhitektura u Škotskoj

Utjecaj renesanse na škotsku arhitekturu vidio se u dvije različite faze. Selektivnu uporabu romaničkih oblika u crkvenoj arhitekturi u ranom petnaestom stoljeću pratila je potkraj stoljeća faza izravnijeg utjecaja na izgradnju renesansnih palača.[35] Na ponovno usvajanje nisko-masivne crkvene zgrade s okruglim lukovima i stupovima, za razliku od gotičkog okomitog stila koji je bio posebno dominantan u Engleskoj u kasnom srednjovjekovnom dobu, mogli su utjecati bliski kontakti s Rimom i Nizozemskom, a taj je tip zgrade možda predstavljao i svjesnu reakciju na engleske oblike u korist kontinentalnih. On se može vidjeti u brodu katedrale u Dunkeldu, započetoj 1406. godine, pročelju crkve St Mary's, Haddington iz 1460-ih i u kapeli King's College u Aberdeenu biskupa Elphinstonea (1500–9).[35] Oko četrdeset kolegijalnih crkava osnovano je u Škotskoj krajem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća. Mnogi, poput Trinity Collegea u Edinburghu, pokazaju kombinaciju gotičkog i renesansnog stila.[36]

 
Kiparski ukras iz doba Jamesa V. u zamku Stirling.

Opsežna gradnja i obnova kraljevskih palača vjerojatno je započela za vrijeme Jamesa III., ubrzana je za vrijeme Jamesa IV, a svoj vrhunac dosegla je za vrijeme Jamesa V. Ova se djela smatraju izravnim odrazom utjecaja renesansnih stilova. Linlithgow je prvi put izgrađen za vladavine Jamesa I. pod vodstvom majstora Johna de Waltouna. Od 1429. godine spominje se kao palača, što je očito prva upotreba ovog izraza u Škotskoj. Ta je građevina za vrijeme Jamesa III. i počela je nalikovati mondenoj četverokutnoj talijanskoj plemićkoj palači s uglastim tornjevima tipa palatium ad moden castri (palača u stilu zamka), gdje je primjetina kombinacija klasične simetrije i neo-viteškog znakovlja. Postoje navodi o talijanskim zidarima koji su radili za Jamesa IV., tijekom čije je vladavine Linlithgow dovršen, a druge su palače obnovljene u talijanizirajućim razmjerima.[37] James V susreo se s francuskom verzijom renesansne zgrade tijekom posjeta Francuskoj radi sklapanja braka s Madeleine od Valoisa 1536. godine, a njegov drugi brak s Marijom od Guise možda je rezultirao u još dugotrajnim vezama i utjecajima.[38] Radovi iz njegove vladavine uglavnom su zanemarivali otočni stil koji je vladao u Engleskoj pod Henryjem VIII. i usvojili su oblike koji su bili prepoznatljivo evropski, počev od ekstenzivnih radova na Linlithgowu.[39] Uslijedile su obnove na Holyroodu, Falklandu, Stirlingu i Edinburghu,[40] opisane kao "neki od najboljih primjera renesansne arhitekture u Britaniji".[41] Umjesto da ropski kopira kontinentalne oblike, veći dio škotske arhitekture ugrađivao je elemente tih stilova u tradicionalne lokalne kalupe,[40] prilagođavajući ih škotskim idiomima i materijalima (posebno kamenu i harlu).[42] Radovi za Jamesa VI pokazali su kako se renesansni utjecaji nastavljaju, pri čemu kraljevska kapela u Stirlingu ima klasični ulaz sagrađen 1594. godine, a sjeverno krilo Linlithgowa, sagrađeno 1618. godine, koristi klasične pedimente. Slične teme mogu se vidjeti u privatnim kućama aristokrata, poput Mar's Wark u Stirlingu (oko 1570.) i zamka Crichton, sagrađenog za grofa Bothwella 1580-ih.[43]

 
Crkva Cawdor, sagrađena 1619. na planu grčkom križu

Novu vojnu arhitekturu i stil bastionskog sustava donijeli su talijanski arhitekti i vojni inženjeri tijekom rata "Grubog zavođenja" i regenstva Marije od Guise, uključujući Migliorina Ubaldinija, koji je radio na dvorcu Edinburgh, Camilla Marinija, koji je dizajnirao utvrde na granicama, te Lorenza Pomarellija, koji je radio za Mariju od Guise.[44] Jedinstveni stil velikih privatnih kuća u Škotskoj, kasnije poznat kao stil škotskih barona, kako je zaključeno, potječe iz 1560-ih godina. U njemu su se zadržale mnoge značajke srednjovjekovnih dvoraca visokih zidova koje je barutno oružje uglavnom izbacilo iz upotrebe i na koje su mogli utjecati francuski zidari dovedeni u Škotsku radi kraljevskih palača. Taj se stil naslanjao na kuće s tornjevima i na peel kule,[45] kojih su lokalni plemići gradili na stotine počev od 14. stoljeća, posebno na granicama. Ovi napušteni obrambeni zavjesni zidovi za utvrđeno utočište bili su dizajnirani da nadžive navalu neprijatelja, a ne trajnu opsadu.[46][47] Obično su bili na tri kata, najčešće okrunjeni parapetom, projicirani na konzole, nastavljajući se u kružne bartizane na svakom kutu.[48] Nove su kuće zadržale mnoge od ovih vanjskih karakteristika, ali s većim tlocrtom, obično sa "Z-tlocrtom" pravokutnog bloka s tornjevima, kao u dvorcu Colliston (1583) i dvorcu Claypotts (1569-1588).

Posebno je utjecajno bilo djelo Williama Wallacea, kraljevog majstora zidara od 1617. do svoje smrti 1631. Radio je na obnovi urušenog Sjevernog lanca Linlithgowa od 1618., Wintonove kuće za Georgea Setona, 3. grofa od Wintona i započeo radove na Heriotovoj bolnici u Edinburghu. Usvojio je prepoznatljiv stil koji je primijenio elemente škotske utvrde i flamanskih utjecaja na renesansni plan kakav se koristio u Château d'Ancy-le-Franc. Ovaj se stil može vidjeti u plemićkim kućama sagrađenim u Caerlaverlocku (1620), kući Moray u Edinburghu (1628) i zamku Drumlanrig (1675–1689), i bio je vrlo utjecajan sve dok baronijalni stil nije ustupio mjesto veličanstvenijim engleskim oblicima povezanim s Inigom Jonesom u kasnijem sedamnaestom stoljeću.[45]

Otprilike od 1560. godine reformacija je izvršila revoluciju u crkvenoj arhitekturi u Škotskoj. Kalvinisti su odbacili ukrase u bogomoljama, bez potrebe za složenim zgradama podijeljenim po ritualnoj namjeni, što je rezultiralo širokim razaranjem namještaja, ornamenata i ukrasa u srednjovjekovnim crkvama.[49] Bilo je potrebno prilagoditi se i izgraditi nove crkve pogodne za reformiranu božju službu, s većim naglaskom na propovijed i propovjedaonicu. Mnoge od najranijih građevina bili su jednostavni sljemenjasti pravokutnici, stil koji se nastavio graditi i u sedamnaestom stoljeću, kao u dvorcu Dunnottar 1580-ih, Greenocku (1591) i Durnessu (1619). Crkva Greyfriarsa u Edinburghu, sagrađena između 1602. i 1620. godine, koristila je ovaj izgled uglavnom gotičkog oblika, dok je crkva u Dirletonu (1612) imala sofisticiraniji klasični stil. Varijacija pravokutne crkve koja se razvila u postreformacijskoj Škotskoj bio je plan u obliku slova "T", često korišten prilikom adaptacije postojećih crkava, jer je omogućavao da maksimalan broj župljana bude u blizini propovjedaonice. Primjeri se mogu vidjeti u Kembacku u Fifeu (1582.) i Prestonpansu nakon 1595. godine. Plan "T" nastavio se koristiti i u sedamnaestom stoljeću, kao što pokazuju Weem (1600.), Anstruther Easter u Fifeu (1634-1644.) i New Cumnock (1657). U sedamnaestom stoljeću grčki križni plan koristio se za crkve kao što su Cawdor (1619) i Fenwick (1643). U većini ovih slučajeva jedan krak križa bio je zatvoren kao lairdski prolaz, što je rezultiralo time da su one zapravo bile crkve s "T"-planom.[50]

Umjetnost uredi

Glavni članak: Škotska umjetnost

O domaćim škotskim umjetnicima u srednjem vijeku ne znamo gotovo ništa. Kao i u Engleskoj, monarhija je možda imala modele potreta članova kraljevske porodice, po kojima su se izrađivale kopije i reprodukcije, ali verzije izvornih kraljevskih portreta koje su sačuvane iz kasnog srednjeg vijeka uglavnom su grube izrade u odnosu na kontinentalne standarde.[51] Mnogo su impresivnija djela i umjetnici koji su došli s kontinenta, posebno iz Nizozemske, koja se općenito smatra središtem slikarstva u renesansi sjeverne Evrope.[51] Proizvodi tih veza uključivali su lijepi portret of Williama Elphinstonea;[52] zatim, slike svete Katarine i svetog Ivana donesene u Dunkeld; oltarna slika Huga van Der Goesa u crkvi Trinity Collegea u Edinburghu, izrađena po narudžbi Jamesa III; kao i djelo po kojem je ime dobio flamanski Majstor Jamesa IV. od Škotske.[51] Tu je i relativno velik broj bogato ukrašenih pobožnih knjiga s kraja petnaestog i početka šesnaestog stoljeća, koje su se obično proizvodile u Nizozemskoj i Francuskoj za škotske naručitelje. Među njima su molitvenik koji je naručio Robert Blackadder, biskup Glasgowa, između 1484. i 1492. godine[52] te flamanska ilustrirana knjiga sati, poznata kao Sati Jamesa IV. od Škotske, koju je Jakov IV dao Margaret Tudor i koja je opisana kao "možda najbolji srednjovjekovni rukopis koji je naručen za škotsku upotrebu ".[53]

 
Oslikani strop iz sedamnaestog stoljeća na dvorcu Aberdour, Fife

Sačuvane kamene i drvne rezbarije, zidne slike i tapiserije sugeriraju bogatstvo kraljevske umjetnosti šesnaestog stoljeća. U dvorcu Stirling, kamene rezbarije na kraljevskoj palači iz vremena vladavine Jamesa V. rađene su njemačkim uzorcima[54] i, poput kružnih portreta rezbarenih u hrastovini sačuvanih u King's Presence Chamber i poznatih kao “Stirling Heads”, uključuju suvremene, biblijske i klasične figure.[55] Neke ukrasne rezbarije od drveta izradili su francuski obrtnici, koji su se nastanili u Škotskoj, kao npr. Andrew Mansioun.[56] Škotska crkvena umjetnost platila je veliki danak reformacijskom ikonoklazmu, budući da su srednjovjekovni vitraži, religijski kipovi i slike gotovo u potpunosti izgubljeni. Usporedni gubitak crkvenog pokroviteljstva stvorio je krizu za domaće obrtnike i umjetnike koji su se okrenuli svjetovnim pokroviteljima. Jedan od rezultata ovoga bio je procvat škotskih renesansnih oslikanih stropova i zidova, tako da je velik broj privatnih kuća građana, lairdova i plemića često ukrašavan vrlo detaljnim i živo bojenim modelima i scenama. Zna se za više od stotinu takvih primjera, a među sačuvanim slikama su strop u Prestongrangeu, oslikan 1581. za Marka Kerra, opata Newbattlea te dugačka galerija u Pinkie Houseu, oslikana 1621. za Alexander Seaton, grofa of Dunfermline. Njihovo oslikavanje su poduzeli neimenovani škotski umjetnici koristeći kontinentalne knjige uzoraka, što je često dovodilo do ugradnje humanističkog moralnog i filozofskog simbolizma, s elementima koji se naslanjaju na heraldiku, pobožnost, klasične mitove i alegoriju.[57]

Engleski kralj Henry VII. poslao je 1502. svog flamanskog slikara portreta painter Maynarda Wewycka na dvor Jamesa IV. i Margarete Tudor.[58] Kasnije u 16. stoljeću anonimni umjetnici slikali su portrete važnih pojedinaca, uključujući grofa od Bothwella i njegovu prvu suprugu Jean Gordon (1566), i Georgea, sedmog lorda Seton (oko 1575).[59] Tradiciju kraljevskog portretnog slikarstva u Škotskoj vjerojatno su narušila razdoblja malodobnih vladara i regentstva između 1513. i 1579. godine.[60] James VI zaposlio je dvojicu flamanskih umjetnika, Arnolda Bronckorsta (na vrhuncu djelovao u Škotskoj, 1580–1583) i Adriana Vansona (na vrhuncu 1581–1602), koji su nam ostavili vizualni zapis kralja i glavnih ličnosti na dvoru. Prvi značajniji domaći umjetnik bio je George Jamesone iz Aberdeena (1589/90–1664), koji je postao jedan od najuspješnijih slikara portreta u vrijeme vladavine engleskog kralja Charlesa I. i koji je bio učitelj baroknog umjetnika Johna Michaela Wrighta (1617–1694).[57]

Glazba uredi

Vidi takođe: Rana glazba na Britanskim otocima
 
Unutrašnjost kapele Kraljevske kapele u zamku Stirling, važnog središta liturgijske glazbe

Zarobljeništvo Jamesa I. u Engleskoj od 1406. do 1423. godine, gdje je stekao reputaciju pjesnika i skladatelja, moglo ga je navesti na to da nakon svojeg oslobađanja dovede natrag u Škotsku i stilove i same glazbenike porijeklom iz Engleske i s evropskog kontinenta.[61] Krajem petnaestog stoljeća niz škotskih glazbenika učio se u Nizozemskoj, tada središtu glazbene produkcije u zapadnoj Evropi, prije no što bi se vratili u svoju domovinu. Među njima su bili John Broune, Thomas Inglis i John Fety, od kojih je posljednji postao upravitelj glazbene škole u Aberdeenu, a zatim Edinburghu, i na tom je položaju uveo novu tehniku sviranja orgulja s pet prstiju.[62] Godine 1501. James IV osnovao je Kraljevsku kapelu u zamku Stirling, s novim i proširenim zborom, koja je postala središte škotske liturgijske glazbe. Burgundski i engleski utjecaj vjerojatno su bili pojačani kada se kći Henryja VII. Margareta Tudor 1503. godine udala za Jamesa IV.[63] Izvanredni škotski skladatelj prve polovice šesnaestog stoljeća bio je Robert Carver (oko 1488–1558), kanonik opatije u Sconeu. U njegovoj knjizi zborskih pjesama sačuvano je pet primjeraka misne glazbe i dvije zavjetne antifone. Jedna od ovih misa predstavlja jedini primjer upotrebe kontinentalne mode "čvrste melodije" (cantus firmus) koji je sačuvan u Britaniji. Antifona "Oh Bone Jesu" skladana je za 19 glasova, možda u spomen na 19. godinu vladavine Jamesa V. Njezinu složenu polifonijsku glazbu mogao je izvoditi samo veliki i visoko obučeni zbor kakav je postojao u Kraljevskoj kapeli. James V također je bio pokrovitelj osobama kap što je David Peebles (oko 1510–1579?), čije najpoznatije djelo "Si quis diligit me" (tekst iz Iv 14,23) predstavlja motet za četiri glasa. To su vjerojatno bila samo dva od mnogih ostvarenih skladatelja svojeg doba, čija su djela sačuvana uglavnom u fragmentima.[64]

U ovo doba Škotska je slijedila trend instrumentalne pratnje i sviranja na renesansnim dvorovima. Izvještaji pokazuju da se od vremena vladavine Jamesa III. u kućama velikih plemića i gospodara svirala lutnja. Instrumenti se također pojavljuju u umjetnosti tog razdoblja; primjerice, na stropu u zamku Crathes prikazane su muze s lutnjom, viola violom, violinom, harfom, cistrom, flautom i klavikordom, slično jednom razlomljenom consortu pronađenom u Engleskoj u ovom razdoblju.[65] Glazba je također postala jedno od umijeća kojem su težili renesansni o dvorjani, pa i članovi kraljevske obitelji.[66] James IV. zabavljao je svoju mladenku Margaretu Tudor za vrijeme njihovih bračnih proslava svirajući "klarikorde i lutnju", a sama Margareta još je kao dijete učila svirati lutnju. James V, osim što je bio glavni pokrovitelj sakralne glazbe, bio je nadareni svirač lutnje i na svoj je dvor uveo francuske šansone i consorte viola, iako gotovo ništa od ove svjetovne komorne glazbe nije preživjelo.[67]

 
Sviranje na instrumentima, uključujući lutnju, postalo je jedno od glavnih umijeća koje se očekuje od renesansnog dvorjanina.

Reformacija bi ozbiljno utjecala na crkvenu glazbu. Zatvorene su glazbene škole u opatijama, katedralama i kolegijalnim crkvama, zborovi su raspušteni, glazbene knjige i rukopisi uništeni, a orgulje uklonjene iz crkava.[57] Luteranizam, koji je utjecao na ranu škotsku reformaciju, pokušao je prilagoditi katoličke glazbene tradicije novom bogoslužju, oslanjajući se na latinske himne i narodne pjesme. Najvažniji proizvod ove tradicije u Škotskoj jesu The Gude i Godlie Ballatis, koji su bili duhovne satire na popularne balade što su ih skladala braća James, John i Robert Wedderburn. Crkva Škotske ih nikad nije usvojio, ali su i dalje ostali popularni te su ponovno tiskani od 1540-ih do 1620-ih. Kasnije je kalvinizam, koji je naposljetku postao dominantan u škotskoj reformaciji, bio mnogo više neprijateljski nastrojen prema katoličkoj glazbenoj tradiciji i popularnoj glazbi, stavljajući naglasak na ono što je biblijsko – a to je značilo na psalme. Škotski psaltir iz 1564. naručila je Skupština Crkve Škotske. Taj se psaltir oslanjao na rad francuskog glazbenika Clémenta Marota, na Kalvinove doprinose psaltiru iz Strasbourga iz 1529. i na engleske pisce, posebno na izdanje psaltira iz 1561. koje je za englesku pastvu u Ženevi izradio William Whittingham. Namjera je bila izraditi pojedinačne napjeve za svaki psalam, ali od 150 psalama samo ih je 105 imalo vlastite napjeve, a u sedamnaestom stoljeću češći su postali zajednički napjevi, koji su se mogli koristiti za sve psalme istoga metra. Potreba da kongregacija vjernika sada pjeva ove psalme, koje su ranije izvodili uvježbani zborovi koji su pjevali mnoge dijelove višeglasnih himni,[68] zahtijevala je jednostavnost i većina crkvenih skladbi bila je ograničena na homofonijske postavke.[68] Postoje neki dokazi da je višeglasje preživjela i da je bila ugrađena u izdanja psaltira iz 1625. godine, ali obično tako da je kongregacija pjevala melodiju, a uvježbani pjevači dijelove s kontra-tenorom, visokim tonom i basom.[69]

Povratak katolkinje Marije, kćeri Jamesa V, iz Francuske 1561. godine, da bi u Škotskoj započela vlastitu vladavinu, udahnuo je novi život koru škotske Kraljevske kapele, ali ranije uništenje škotskih crkvenih orgulja značilo je da su instrumentalnu pratnju za misu morali pružati glazbenički sastavi s trubama, bubnjevima, frulama, gajdama i tamburima.[70] Poput svog oca, Marija je svirala je lutnju, virginal (žičani instrument srodan čembalu) i (za razliku od oca) dobro je pjevala.[70] [72] Sa sobom je donijela francuske glazbene utjecaje, zapošljavajući svirače lutnje i viole u kraljevskom kućanstvu.[71]

James VI. bio je veliki pokrovitelj umjetnosti općenito. Zakonski je uredio reformu i promicanje nastave glazbe,[72] nastojeći oživjeti glazbene škole škotskoh općina iz 1579.[57] Obnovio je kraljevsku kapelu u Stirlingu 1594. godine, a zbor se koristio za državne prilike poput krštenja njegova sina Henryja.[73] Slijedio je tradiciju angažiranja svirača lutnje za svoje privatne zabave, a isto su činili i drugi članovi kraljevske obitelji.[74] Kada je James VI. 1603. otišao na jug da preuzme englesko prijestolje kao James I, nestalo je jednog od glavnih izvora pokroviteljstva u Škotskoj. Počevši propadati, Škotska kraljevska kapela sada se koristila samo za povremene državne posjete, a dvor u Westminsteru ostao je jedini glavni izvor kraljevskog glazbenog pokroviteljstva.[73]

Opadanje i utjecaj uredi

 
Francis Hutcheson (1694–1746), a major figure in the Scottish Enlightenment, product of the Scottish university system and humanist tradition that had their origins in the Renaissance.

Smatra se da je renesansa u Škotskoj dosegla svoj vrhunac u prvoj polovini šesnaestog stoljeća, između vladavina Jamesa IV. i uklanjanja Mary, Queen of Scots. Gubitak crkve kao izvora pokroviteljstva tokom 1560-ih i dvora 1603. promijenio je i ograničio daljnji razvoj renesansnih ideja. U istom periodu građanski humanizam je počeo ustupati mjesto privatnom posvećivanju i povlačenju od svijetskog utjecaja u formi stoicizma. U umjetnosti i arhitekturi, renesansne proporcije počele su ustupati mjesto manirizmu i pretjeranijem stilu baroka od oko 1620. godine.[75]

Naslijeđe renesanse može se vidjeti u transformaciji vladajuće elite u škotskom društvu iz ratničke kaste u jednu sa razrađenijim moralom i vrijednostima.[76] Humanizam je stvorio prihvatanje značaja učenja, što je doprinijelo naslijeđu škotske škole i sistema univerziteta.[77] Konkretno, 1496 Education Act se smatra osnivajućim presedanom za javni sistem obrazovanja, kojeg su reformisti prihvatili 1560. i informirali kasnije zakonodavstvo i širenje.[78] Osnivanje škotskih univerziteta, naročito humanističkih reformi povezanih sa Melvilleom, omogućilo je Škotskoj da sudjeluje u "obrazovnoj revoluciji" ranog modernog doba i bilo je od vitalnog značaja za razvoj Enlightenment in Scotland.[79] Te okolnosti su prema Davidu McCroneu učinile obrazovanje "neophodnim za smisao škotskosti".[80]

Renesansa je ostavila naslijeđe u intelektualnim područjima uključujući poeziju, historijsko pisanje i arhitekturu, koje se nastavilo u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću.[81] Pojavljivao se rastući broj škotskih učenjaka koji su imali rastuće samopouzdanje u svoju vlastitu književnost.[82] Dio objašnjenja za iznenadan procvat škotskog prosvjetiteljstva je da je ta država već imala historiju postignuća u filozofiji, pjesništvu, muzici, matematici i arhitekturi i da je bila u bliskom dodiru sa intelektualnim trendovima u ostatku Evrope.[83] U tom periodu Škotska je ostavila velik doprinos poljima medicine, zakona, filozofije, geologije i historije.[79] Među tim idejama ograničavanje kraljevske suverenosti nad narodom ostalo je prisutno u škotskom intelektualnom životu i ponovo se pojavilo i doprinijelo glavnim raspravama osamnaestog stoljeća.[84]

Povezano uredi

Bilješke uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 A. Thomas, "The Renaissance", u T. M. Devine i J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, str. 185–7.
  2. ↑ J. Wormald, Court, Kirk, and Community: Scotland, 1470–1625 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1991), ISBN 0-7486-0276-3, str. 56.
  3. ↑ 3,0 3,1 A. Thomas, "The Renaissance", u T. M. Devine i J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, str. 192–3.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 A. Thomas, "The Renaissance", u T. M. Devine i J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, str. 200.
  5. ↑ 5,0 5,1 A. Thomas, "The Renaissance", u T. M. Devine i J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, str. 188.
  6. ↑ J. D. Mackie, B. Lenman and G. Parker, A History of Scotland (London: Penguin, 1991), ISBN 0-14-013649-5.
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 P. J. Bawcutt i J. H. Williams, A Companion to Medieval Scottish Poetry (Woodbridge: Brewer, 2006), ISBN 1-84384-096-0, str. 29–30.
  8. ↑ 8,0 8,1 M. Lynch, Scotland: A New History (New York, NY: Random House, 2011), ISBN 1-4464-7563-8, str. 104–7.
  9. ↑ 9,0 9,1 J. Wormald, Court, Kirk, and Community: Scotland, 1470–1625 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1991), ISBN 0-7486-0276-3, str. 68–72.
  10. ↑ R. A. Houston, Scottish Literacy and the Scottish Identity: Illiteracy and Society in Scotland and Northern England, 1600–1800 (Cambridge: Cambridge University Press, 2002), ISBN 0-521-89088-8, str. 5.
  11. ↑ M. Todd, The Culture of Protestantism in Early Modern Scotland (New Haven, CT: Yale University Press, 2002), ISBN 0-300-09234-2, str. 59–62.
  12. ↑ J. Wormald, Court, Kirk, and Community: Scotland, 1470–1625 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1991), ISBN 0-7486-0276-3, str. 183–3.
  13. ↑ R. Anderson, "The history of Scottish Education pre-1980", u T. G. K. Bryce i W. M. Humes, eds, Scottish Education: Post-Devolution (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2nd edn., 2003), ISBN 0-7486-1625-X, str. 219–28.
  14. ↑ B. Webster, Medieval Scotland: the Making of an Identity (New York, NY: St. Martin's Press, 1997), ISBN 0-333-56761-7, str. 119.
  15. ↑ 15,0 15,1 15,2 15,3 15,4 15,5 B. Webster, Medieval Scotland: the Making of an Identity (New York, NY: St. Martin's Press, 1997), ISBN 0-333-56761-7, str. 124–5.
  16. ↑ 16,0 16,1 16,2 J. Wormald, Court, Kirk, and Community: Scotland, 1470–1625 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1991), ISBN 0-7486-0276-3, str. 183–4.
  17. ↑ James Edward McGoldrick, Luther's Scottish Connection (Associated University Presse, 1989), ISBN 0838633579, str. 28.
  18. ↑ R. Mason, "Renaissance and Reformation: the sixteenth century", u J. Wormald, Scotland: A History (Oxford: Oxford University Press, 2005), ISBN 0-19-162243-5, str. 100.
  19. ↑ 19,0 19,1 19,2 A. Thomas, "The Renaissance", u T. M. Devine i J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, str. 196–7.
  20. ↑ J. Kirk, "'Melvillian reform' and the Scottish universities", u A. A. MacDonald i M. Lynch, eds, The Renaissance in Scotland: Studies in Literature, Religion, History, and Culture Offered to John Durkhan (Leiden: Brill, 1994), ISBN 90-04-10097-0, str. 280.
  21. ↑ A. Thomas, "The Renaissance", u T. M. Devine i J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, str. 200–2.
  22. ↑ A. Thomas, "The Renaissance", u T. M. Devine i J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, str. 196.
  23. ↑ Thomas Thomson ed., Auchinleck Chronicle (Edinburgh, 1819).
  24. ↑ J. Martin, Kingship and Love in Scottish poetry, 1424–1540 (Aldershot: Ashgate, 2008), ISBN 0-7546-6273-X, str. 111.
  25. ↑ 25,0 25,1 25,2 J. Wormald, Court, Kirk, and Community: Scotland, 1470–1625 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1991), ISBN 0-7486-0276-3, str. 60–7.
  26. ↑ P. J. Bawcutt i J. H. Williams, A Companion to Medieval Scottish Poetry (Woodbridge: Brewer, 2006), ISBN 1-84384-096-0, str. 26–9.
  27. ↑ A. Grant, Independence and Nationhood, Scotland 1306–1469 (Baltimore: Edward Arnold, 1984), ISBN 0-7486-0273-9, str. 102–3.
  28. ↑ 28,0 28,1 I. Brown, T. Owen Clancy, M. Pittock, S. Manning, eds, The Edinburgh History of Scottish Literature: From Columba to the Union, until 1707 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2007), ISBN 0-7486-1615-2, str. 256–7.
  29. ↑ R. D. S. Jack, "Poetry under King James VI", in C. Cairns, ed., The History of Scottish Literature (Aberdeen: Aberdeen University Press, 1988), svezak 1, ISBN 0-08-037728-9, str. 126–7.
  30. ↑ R. D. S. Jack, Alexander Montgomerie (Edinburgh: Scottish Academic Press, 1985), ISBN 0-7073-0367-2, str. 1–2.
  31. ↑ R. D. S. Jack, "Poetry under King James VI", u C. Cairns, ed., The History of Scottish Literature (Aberdeen: Aberdeen University Press, 1988), svezak 1, ISBN 0-08-037728-9, str. 137.
  32. ↑ M. Spiller, "Poetry after the Union 1603–1660" u C. Cairns, ed., The History of Scottish Literature (Aberdeen: Aberdeen University Press, 1988), svezak 1, ISBN 0-08-037728-9, str. 141–52.
  33. ↑ N. Rhodes, "Wrapped in the Strong Arm of the Union: Shakespeare and King James" u W. Maley and A. Murphy, eds, Shakespeare and Scotland (Manchester: Manchester University Press, 2004), ISBN 0-7190-6636-0, str. 38–9.
  34. ↑ R. D. S. Jack, "Poetry under King James VI", u C. Cairns, ed., The History of Scottish Literature (Aberdeen: Aberdeen University Press, 1988), svezak 1, ISBN 0-08-037728-9, str. 137–8.
  35. ↑ 35,0 35,1 M. Glendinning, R. MacInnes and A. MacKechnie, A History of Scottish Architecture: From the Renaissance to the Present Day (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1996), ISBN 0-7486-0849-4, pp. 3–4.
  36. ↑ A. Thomas, "The Renaissance", in T. M. Devine and J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, p. 190.
  37. ↑ M. Glendinning, R. MacInnes and A. MacKechnie, A History of Scottish Architecture: From the Renaissance to the Present Day (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1996), ISBN 0-7486-0849-4, p. 9.
  38. ↑ A. Thomas, "The Renaissance", in T. M. Devine and J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, p. 195.
  39. ↑ J. Wormald, Court, Kirk, and Community: Scotland, 1470–1625 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1991), ISBN 0-7486-0276-3, p. 5.
  40. ↑ 40,0 40,1 A. Thomas, "The Renaissance", in T. M. Devine and J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, p. 189.
  41. ↑ R. Mason, "Renaissance and Reformation: the sixteenth century", in J. Wormald, Scotland: A History (Oxford: Oxford University Press, 2005), ISBN 0-19-162243-5, p. 102.
  42. ↑ D. M. Palliser, The Cambridge Urban History of Britain: 600–1540, Volume 1 (Cambridge: Cambridge University Press, 2000), ISBN 0-521-44461-6, pp. 391–2.
  43. ↑ A. Thomas, "The Renaissance", in T. M. Devine and J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, pp. 201–2.
  44. ↑ Amadio Ronchini, 'Lorenzo Pomarelli' in Atti e memorie delle RR. Deputazioni di storia patria per le provincie Modenesi e Parmensi (Modena, 1868), pp. 264-5, 271: Marcus Merriman, The Rough Wooings (East Linton, 2000), pp. 324-330: David Potter, Renaissance France at war: armies, culture and society, c.1480-1560 (Woodbridge, 2008), pp.181-2
  45. ↑ 45,0 45,1 J. Summerson, Architecture in Britain, 1530 to 1830 (New Haven, CT: Yale University Press, 9th edn., 1993), ISBN 0-300-05886-1, pp. 502–11.
  46. ↑ S. Toy, Castles: Their Construction and History (New York: Dover Publications, 1985), ISBN 978-0-486-24898-1, p. 224.
  47. ↑ S. Reid, Castles and Tower Houses of the Scottish Clans, 1450–1650 (Botley: Osprey, 2006), ISBN 978-1-84176-962-2, p. 33.
  48. ↑ J. Summerson, Architecture in Britain, 1530 to 1830 (New Haven, CT: Yale University Press, 9th edn., 1993), ISBN 0-300-05886-1, p. 502.
  49. ↑ Royal Institute of British Architects, Kirks throughout the ages, architecture.com, arhivirano iz originala na datum 2007-10-14, pristupljeno 2010-01-13 
  50. ↑ A. Spicer, "Architecture", in A. Pettegree, ed., The Reformation World (London: Routledge, 2000), ISBN 0-415-16357-9, p. 517.
  51. ↑ 51,0 51,1 51,2 J. Wormald, Court, Kirk, and Community: Scotland, 1470–1625 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1991), ISBN 0-7486-0276-3, pp. 57–9.
  52. ↑ 52,0 52,1 B. Webster, Medieval Scotland: the Making of an Identity (New York, NY: St. Martin's Press, 1997), ISBN 0-333-56761-7, pp. 127–9.
  53. ↑ D. H. Caldwell, ed., Angels, Nobles and Unicorns: Art and Patronage in Medieval Scotland (Edinburgh: National Museum of Scotland, 1982), ISBN 0-9503117-1-5, p. 84.
  54. ↑ C. McKean, The Scottish Chateau (Stroud: Sutton, 2nd edn., 2004), ISBN 0-7509-3527-8, p. 90.
  55. ↑ J. Dunbar, The Stirling Heads (RCAHMS/HMSO, 1975), ISBN 0-11-491310-2, p. 21.
  56. ↑ Michael Pearce, 'A French Furniture Maker and the 'Courtly Style' in Sixteenth-Century Scotland', Regional Furniture vol. XXXII (2018), pp. 127-36.
  57. ↑ 57,0 57,1 57,2 57,3 A. Thomas, "The Renaissance", in T. M. Devine and J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, pp. 198–9.
  58. ↑ M. Belozerskaya, Rethinking the Renaissance, Burgundian Arts Across Europe (Cambridge 2002), ISBN 978-1-107-60544-2, p. 159: J. W. Clark, "Notes on the tomb of Margaret Beaufort", Proceedings Cambridge Antiquarian Society, 45 (1883), pp. 267–8.
  59. ↑ R. Tittler, "Portrait, politics and society", in R. Tittler and N. Jones, eds, A Companion to Tudor Britain (Hoboken, NJ: John Wiley & Sons, 2008), ISBN 1-4051-3740-1, pp. 455–6.
  60. ↑ R. Tittler, "Portrait, politics and society", in R. Tittler and N. Jones, eds, A Companion to Tudor Britain (Hoboken, NJ: John Wiley & Sons, 2008), ISBN 1-4051-3740-1, pp. 455–6.
  61. ↑ K. Elliott and F. Rimmer, A History of Scottish Music (London: British Broadcasting Corporation, 1973), ISBN 0-563-12192-0, pp. 8–12.
  62. ↑ J. Wormald, Court, Kirk, and Community: Scotland, 1470–1625 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1991), ISBN 0-7486-0276-3, pp. 58 and 118.
  63. ↑ M. Gosman, A. A. MacDonald, A. J. Vanderjagt and A. Vanderjagt, Princes and Princely Culture, 1450–1650 (Leiden: Brill, 2003), ISBN 90-04-13690-8, p. 163.
  64. ↑ J. E. A. Dawson, Scotland Re-Formed, 1488–1587 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2007), ISBN 0-7486-1455-9, p. 118.
  65. ↑ M. Spring, The Lute In Britain: A History Of The Instrument And Its Music (Oxford: Oxford University Press, 2006), ISBN 0-19-518838-1, pp. 451–2.
  66. ↑ K. Hinds, Everyday Life in the Renaissance (London: Marshall Cavendish, 2009), ISBN 0-7614-4483-1, p. 39.
  67. ↑ J. Patrick, Renaissance and Reformation (London: Marshall Cavendish, 2007), ISBN 0-7614-7650-4, p. 1264.
  68. ↑ 68,0 68,1 A. Thomas, "The Renaissance", in T. M. Devine and J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, p. 198.
  69. ↑ J. Wormald, Court, Kirk, and Community: Scotland, 1470–1625 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1991), ISBN 0-7486-0276-3, pp. 187–90.
  70. ↑ 70,0 70,1 A. Frazer, Mary Queen of Scots (London: Book Club Associates, 1969), pp. 206–7.
  71. ↑ M. Spring, The Lute in Britain: A History of the Instrument and Its Music (Oxford: Oxford University Press, 2006), ISBN 0-19-518838-1, p. 452.
  72. ↑ R. D. S. Jack (2000), "Scottish Literature: 1603 and all that Arhivirano 2012-02-11 na Wayback Machine-u", Association of Scottish Literary Studies, retrieved 18 October 2011.
  73. ↑ 73,0 73,1 P. Le Huray, Music and the Reformation in England, 1549–1660 (Cambridge: Cambridge University Press, 1978), ISBN 0-521-29418-5, pp. 83–5.
  74. ↑ T. Carter and J. Butt, The Cambridge History of Seventeenth-Century Music (Cambridge: Cambridge University Press, 2005), ISBN 0-521-79273-8, pp. 280, 300, 433 and 541.
  75. ↑ A. Thomas, "The Renaissance", u T. M. Devine i J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0, str. 193–4.
  76. ↑ K. M. Brown, Noble Society in Scotland: Wealth, Family and Culture from the Reformation to the Revolutions (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2004), ISBN 0-7486-1299-8, str. 226.
  77. ↑ J. Geyer-Kordesch, ed., Physicians and Surgeons in Glasgow: The History of the Royal College of Physicians and Surgeons of Glasgow, 1599–1858, Volume 1 (London: Continuum, 1999), ISBN 1-85285-186-4, str. 48.
  78. ↑ M. M. Clark, Education in Scotland: Policy and Practice from Pre-School to Secondary (London: Psychology Press, 1997), ISBN 0-415-15835-4, str. 111.
  79. ↑ 79,0 79,1 R. A. Houston i I. D. Whyte, "Introduction: Scottish Society in Perspective", u R. A. Houston i I. D. Whyte, eds, Scottish Society, 1500–1800 (Cambridge: Cambridge University Press, 2005), ISBN 0-521-89167-1, str. 33.
  80. ↑ N. Davidson, The Origins Of Scottish Nationhood (London: Pluto Press, 2000), ISBN 0-7453-1608-5, str. 53.
  81. ↑ J. Rabasa, M. Sato, E. Tortarolo i D. Woolf, eds, The Oxford History of Historical Writing: Volume 3: 1400–1800 (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-921917-6, str. 499.
  82. ↑ D. Allan, Virtue, Learning and the Scottish Enlightenment: Ideas of Scholarship in Early Modern History (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1993), ISBN 0-7486-0438-3, str. 32.
  83. ↑ P. H. Scott, The Age of Liberation (Edinburgh: The Saltire Society, 2008), ISBN 0-85411-101-8, str. 17.
  84. ↑ D. Allan, Virtue, Learning and the Scottish Enlightenment: Ideas of Scholarship in Early Modern History (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1993), ISBN 0-7486-0438-3, str. 39.

Bibliografija uredi

  • Allan, D., Virtue, Learning and the Scottish Enlightenment: Ideas of Scholarship in Early Modern History (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1993), ISBN 0-7486-0438-3.
  • Anderson, R., "The history of Scottish Education pre-1980", in T. G. K. Bryce and W. M. Humes, eds, Scottish Education: Post-Devolution (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2nd edn., 2003), ISBN 0-7486-1625-X.
  • Bawcutt, P. J., and Williams, J. H., A Companion to Medieval Scottish Poetry (Woodbridge: Brewer, 2006), ISBN 1-84384-096-0.
  • Bath, Michael, Renaissance Decorative Painting in Scotland (Edinburgh: NMS, 2003), ISBN 1-901663-60-4
  • Brown, I., Owen Clancy, T., Pittock, M., Manning, A., eds, The Edinburgh History of Scottish Literature: From Columba to the Union, until 1707 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2007), ISBN 0-7486-1615-2.
  • Brown, K. M., Noble Society in Scotland: Wealth, Family and Culture from the Reformation to the Revolutions (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2004), ISBN 0-7486-1299-8.
  • Caldwell, D. H., ed., Angels, Nobles and Unicorns: Art and Patronage in Medieval Scotland (Edinburgh: National Museum of Scotland, 1982), ISBN 0-9503117-1-5.
  • Carter, T., and Butt, J., The Cambridge History of Seventeenth-Century Music (Cambridge: Cambridge University Press, 2005), ISBN 0-521-79273-8.
  • Clark, M. M., Education in Scotland: Policy and Practice from Pre-School to Secondary (London: Psychology Press, 1997), ISBN 0-415-15835-4.
  • Cowan, I. B., and Shaw, D., ed., Renaissance and Reformation in Scotland (Edinburgh: Scottish Academic Press, 1983), ISBN 0-7073-0261-7
  • Davidson, N., The Origins Of Scottish Nationhood (London: Pluto Press, 2000), ISBN 0-7453-1608-5
  • Dawson, J. E. A., Scotland Re-Formed, 1488–1587 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2007), ISBN 0-7486-1455-9.
  • Dunbar, J., The Stirling Heads (RCAHMS/HMSO, 1975), ISBN 0-11-491310-2.
  • Dunbar, J., Scottish Royal Palaces (East Linton: Tuckwell Press, 1999), ISBN 1-86232-042-X
  • Elliott, K., and Rimmer, F., A History of Scottish Music (London: British Broadcasting Corporation, 1973), ISBN 0-563-12192-0.
  • Frazer, A., Mary Queen of Scots (London: Book Club Associates, 1969).
  • Geyer-Kordesch, J., ed., Physicians and Surgeons in Glasgow: The History of the Royal College of Physicians and Surgeons of Glasgow, 1599–1858, Volume 1 (London: Continuum, 1999), ISBN 1-85285-186-4.
  • Glendinning, M., MacInnes, R., and MacKechnie, A., A History of Scottish Architecture: From the Renaissance to the Present Day (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1996), ISBN 0-7486-0849-4
  • Gosman, M., MacDonald, A. A., Vanderjagt, A. J. and Vanderjagt, A., Princes and Princely Culture, 1450–1650 (Leiden: Brill, 2003), ISBN 90-04-13690-8.
  • Grant, A., Independence and Nationhood, Scotland 1306–1469 (Baltimore: Edward Arnold, 1984), ISBN 0-7486-0273-9.
  • Harrison, J. G., Rebirth of a Palace: Royal Court at Stirling Castle (Edinburgh: Historic Scotland, 2011), ISBN 978-1-84917-055-0
  • Hinds, K., Everyday Life in the Renaissance (London: Marshall Cavendish, 2009), ISBN 0-7614-4483-1.
  • Houston, R. A., and Whyte, I. D., "Introduction: Scottish Society in Perspective", in R. A. Houston and I. D. Whyte, eds, Scottish Society, 1500–1800 (Cambridge: Cambridge University Press, 2005), ISBN 0-521-89167-1.
  • Le Huray, P., Music and the Reformation in England, 1549–1660 (Cambridge: Cambridge University Press, 1978), ISBN 0-521-29418-5.
  • Jack, R. D. S., Alexander Montgomerie (Edinburgh: Scottish Academic Press, 1985), ISBN 0-7073-0367-2.
  • Jack, R. D. S., "Poetry under King James VI", in C. Cairns, ed., The History of Scottish Literature (Aberdeen: Aberdeen University Press, 1988), vol. 1, ISBN 0-08-037728-9.
  • Lynch, M., Scotland: A New History (New York, NY: Random House, 2011), ISBN 1-4464-7563-8.
  • Kirk, J., "'Melvillian reform' and the Scottish universities", in A. A. MacDonald and M. Lynch, eds, The Renaissance in Scotland: Studies in Literature, Religion, History, and Culture Offered to John Durkhan (Leiden: Brill, 1994), ISBN 90-04-10097-0.
  • McKean, C., The Scottish Chateau (Stroud: Sutton, 2nd edn., 2004), ISBN 0-7509-3527-8.
  • Mackie, J. D., Lenman, B., and Parker, G., A History of Scotland (London: Penguin, 1991), ISBN 0-14-013649-5.
  • Mason, R., "Renaissance and Reformation: the sixteenth century", in J. Wormald, Scotland: A History (Oxford: Oxford University Press, 2005), ISBN 0-19-162243-5.
  • Martin, J., Kingship and Love in Scottish Poetry, 1424–1540 (Aldershot: Ashgate, 2008), ISBN 0-7546-6273-X, p. 111.
  • Palliser, D. M., The Cambridge Urban History of Britain: 600–1540, Volume 1 (Cambridge: Cambridge University Press, 2000), ISBN 0-521-44461-6.
  • Patrick, J., Renaissance and Reformation (London: Marshall Cavendish, 2007), ISBN 0-7614-7650-4.
  • Pearce, M., 'A French Furniture Maker and the 'Courtly Style' in Sixteenth-Century Scotland', Regional Furniture vol. XXXII (2018), pp. 127–36.
  • Rabasa, J., Sato, M., Tortarolo, E., and Woolf, D., eds, The Oxford History of Historical Writing: Volume 3: 1400–1800 (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-921917-6.
  • Reid, S., Castles and Tower Houses of the Scottish Clans, 1450–1650 (Botley: Osprey, 2006), ISBN 978-1-84176-962-2.
  • Rhodes, N., "Wrapped in the Strong Arm of the Union: Shakespeare and King James" in W. Maley and A. Murphy, eds, Shakespeare and Scotland (Manchester: Manchester University Press, 2004), ISBN 0-7190-6636-0.
  • Scott, P. H., The Age of Liberation (Edinburgh: The Saltire Society, 2008), ISBN 0-85411-101-8.
  • Spicer, A., "Architecture", in A. Pettegree, ed., The Reformation World (London: Routledge, 2000), ISBN 0-415-16357-9.
  • Spiller, M., "Poetry after the Union 1603–1660" in C. Cairns, ed., The History of Scottish Literature (Aberdeen: Aberdeen University Press, 1988), vol. 1, ISBN 0-08-037728-9.
  • Spring, M., The Lute In Britain: A History Of The Instrument And Its Music (Oxford: Oxford University Press, 2006), ISBN 0-19-518838-1.
  • Summerson, J., Architecture in Britain, 1530 to 1830 (New Haven, CT: Yale University Press, 9th edn., 1993), ISBN 0-300-05886-1.
  • Thomas, A. "The Renaissance", in T. M. Devine and J. Wormald, The Oxford Handbook of Modern Scottish History (Oxford: Oxford University Press, 2012), ISBN 0-19-162433-0.
  • Thomson, T., ed., Auchinleck Chronicle (Edinburgh, 1819).
  • Tittler, R., "Portrait, politics and society", in R. Tittler and N. Jones, eds, A Companion to Tudor Britain (Hoboken, NJ: John Wiley & Sons, 2008), ISBN 1-4051-3740-1.
  • Todd, M., The Culture of Protestantism in Early Modern Scotland (New Haven, CT: Yale University Press, 2002), ISBN 0-300-09234-2.
  • Toy, S., Castles: Their Construction and History (New York: Dover Publications, 1985), ISBN 978-0-486-24898-1.
  • Webster, B., Medieval Scotland: the Making of an Identity (New York, NY: St. Martin's Press, 1997), ISBN 0-333-56761-7
  • Wormald, J., Court, Kirk, and Community: Scotland, 1470–1625 (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1991), ISBN 0-7486-0276-3.

Vanjske poveznice uredi


Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Renesansa_u_Škotskoj&oldid=41751443