Otvori glavni meni

Religijske prilike na području gornje Neretve u antičkom periodu

Religijske prilike na području gornje Neretve u antičkom periodu, predstavljaju važan dio aspekata kulturne romanizacije ilirskog domorodačkog stanovništva u doba rimske dominacije.

U tom periodu ovdje su boravili mnogobrojni stranci iz raznih krajeva Rimskog carstva koji su na gornju Neretvu došli kao trgovci, službenici, vojnici ili obični kolonisti. Oni su bili raznolikog etničkog sastava i ostavili su tragove svojih vjerskih učenja, od domaćih ilirskih, rimskih, orijentalnih i na kraju kršćanskih.

Područje gornje Neretve u predrimsko doba naseljavali su Naresi. U velikoj vojnoj kampanji jednog od najvažnijih rimskih vojskovođa i kasnije cara, Oktavijana Augusta, koja je trajala u periodu 35–33. p.n. e, današnja Bosne i Hercegovine, došla je pod rimsku vlast.

Domaća božanstvaUredi

Epihorsko stanovništvo koje je tu živjelo, bilo je obuhvaćeno procesom romanizacije. Domaća, ilirska božanstva poistovjećuju se s rimskim u procesu interpretatio romana, koji je karakterističan za sve rimske provincije. Međutim, Iliri samo zvanično preuzimaju božanstva svog vladara dok će u stvarnosti oni i dalje poštovati svoje stare bogove koji su imali sličnosti sa bogovima iz rimskog panteona.

Pod imenom boga Silvana nalazilo se ilirsko božanstvo, za koje se ne zna kako se zvalo, a koje je izjednačeno s rimskim Silvanom.[1] Ovaj bog bio je najvažnije božanstvo kod Ilira jer je bio zaštitnik šuma, pašnjaka i izvora, dakle, svega onoga što je bilo neophodno za život. Uz njega je, kao drugo najvažnije ilirsko božanstvo, bila Dijana, kao zaštitnica lova, divljači i divlje prirode.

Do danas su otkrivena samo dva spomenika u čast ovim bogovima. U Trusini kod Konjica pronađen je reljef boga Silvana iz 3. stoljeća, koji predstavlja potpuno novu interpretaciju njegovog lika. Na ovom reljefu Silvan je prikazan sa ogrtačem, sa ljudskim a ne kozjim nogama, sa štapom (pedum). Desno od Silvana prikazan je pas i motivi stada i stabla koji govore o njegovoj ulozi kao božanstvu koje čuva stada i šume.

Drugi spomenik koji prikazuje domaće božanstvo pronađen je u Lisičićima. Pronašao ga je i objavio Karl Pač 1894. Na spomeniku je predstava scene lova sa konjanikom u kojoj se vidi pas kako trči za jelenom koji skače na stablo. Ovaj reljef pripada grupi karakterističnoj za boginju Dijanu.[2]

Rimska božanstvaUredi

Od spomenika rimskim bogovima pronađeni su reljef s predstavom boginje Venere u Buturović Polju, reljef s likom Minerve, zaštitnice svakog umijeća i vještine, u selu Barici te dva žrtvenika glavnom rimskom bogu Jupiteru[3], pronađeni u Cerićima i Donjem Selu (Gradac). Tragovi kulta vrhovnog rimskog božanstva sugeriraju postojanje rimskog municipalnog uređenja na području današnjeg Konjica, koje je nastalo iz peregrinske civitas plemena Naresi.

Orijentalna božanstvaUredi

U čast Mitre, perzijskog boga svjetlosti i Sunca, pronađena su tri spomenika. U Konjicu, na istočnom obronku Repovice je lokalitet na kojem je Karl Pač 1897. pronašao ostatke svetište boga Mitre (Mithareum) i u njemu reljef na kojem se prikazuje kult Mitre na obje strane[4]. Na poleđini je prikaz svete mitraičke gozbe, što ima velik značaj za proučavanje kulta boga Mitre, prvenstveno liturgije. Reljef je sa ostalim pronađenim nalazima smješten u Zemaljski muzej u Sarajevu. Drugi, skromniji spomenik pronađen je u Konjicu, a treći spomenik u Lisičićima, u pećini Vratnici (danas u Franjevačkom samostanu u Visokom).

U Homolju, su pronađena dva ulomka kruništa nadgrobnih spomenika na kojima su prikazani atributi Kibele, boginje maloazijskog porijekla, koju su Rimljani zvali Magna Mater. Na obe stele je i prikaz Atisa, vjernog Kibelinog pratioca, u obliku nagog krilatog dječaka. On sjedi između lavova, s lijevom nogom preko desne, dok u rukama drži najvjerovatnije baklju koja simbolizira ugašeni život pod zaštitom Kibele.

Motiv ovnujske glave na ulomku kruništa stele iz Homolja svjedoči o postojanju još jednog orijentalnog kulta u konjičkom kraju. Naime, taj motiv upućuje na postojanje kulta vrhovnog egipatskog boga Amona, koji je u svom najpoznatijem hramu u Karnaku predstavljen kao sveta životinja.

Na ulomku stele pronađene u Lisičićima je prikaz djevojčice koji u smislu kultne pripadnosti upućuje na kult egipatske boginje Izide, čiji je kult u ove krajeve stigao dolinom Neretve, koja je i stoljećima prije toga bila tranzitni put s Jadrana prema unutrašnjosti Balkana za sve vrste utjecaja, pa tako i religiozne. Stela je početkom 20. stoljeća bila uzidana u mektebu pored džamije u Lisičićima. Ovaj sepulkralni spomenik danas se nalazi u sklopu parka na Vardi u Konjicu zajedno s još nekoliko spomenika iz antičkog i srednjovjekovnog razdoblja.

Kršćanski spomeniciUredi

Na području gornje Neretve evidentirani su i kršćanski spomenici iz perioda kasne antike. Najbolje je istražena kasnoantička bazilika na lokalitetu Crkvišće, u selu Bare kod Konjica (obronci planine Zec). Po osnovnom planu bazilika u potpunosti odgovara tzv. bosanskohercegovačkom tipu, za koji je karakterističan relativno mali prostor za neposredno vršenje liturgije (prezbiterij i naos) i znatno veći prostor za vršenje sporednih funkcija

Prilikom istraživačkih radova u dolini Neretve prije izgradnje brane 1952. Dimitrije Sergejevski je u Lisičićima, na lokalitetu Banova glavica, otkrio ostatke neke građevine za koju je tvrdio da je kasnoantička bazilika. Međutim, Sergejevski nije nikad objavio podatke o tom nalazu.

Zanimljivu pojavu u religijskom životu gornje Neretve u kasnoj antici predstavljaju grobnice na svod (hipogeji). Na ovom području evidentirano je ukupno 5 takvih spomenika, od koji su 3 istražena: u Vrdolju, Razićima i Ježerprasini, dok je njihovo postojanje evidentirano u Dubočanima i Ostrošcu (danas se nalaze pod vodama Jablaničkog jezera).

LiteraturaUredi

ReferenceUredi