Religija u Bosni i Hercegovini

Religija u Bosni i Hercegovini je izražena kroz razne vjeroispovijesti koje su tu prisutne: islam, pravoslavlje, katoličanstvo, judaizam, i druge. Pored vjernika, u Bosni i Hercegovini postoji i određen broj deklariranih ateista.

Džamija, katolička crkva i pravoslavna crkva u Bosanskoj Krupi
Vjernici u Bosni i Hercegovini
Islamisti
  
51%
Pravoslavci
  
31%
Katolici
  
15%
Ostali
  
14%

Sloboda vjeroispovijesti je propisana i zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine kroz Zakon o slobodi vjere[1], kao i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te Ustavom Republike Srpske.

Historija uredi

Tokom povijesti, u Bosni i Hercegovini je uvijek postojalo više različitih religija. Odnosi među njima su nekada bili više, nekad manje skladni, ili pak u sukobu, ovisno o aktuelnoj vlasti i historijskim okolnostima. U srednjem vijeku postojali su i Bosanski krstjani, bogumili, vjerska skupina različita od katolika i pravoslavaca.

U osmanskom razdoblju, vlast je generalno favorizovala islam. Na početku 19. vijeka neki su promatrači zabilježili da je otomanska politika u Bosni bila sklonija katolicima nego pravoslavcima.[2] Vjerojatno je to bio odraz sve većeg poistovjećivanja pravoslavlja s pokretom otpora osmanlijskoj vladavini u Srbiji, a katolicima u Bosni moglo se vjerovati da se neće urotiti s novom susjednom velesilom, Napoleonovim carstvom, koje su oni smatrali "dozlaboga" ateističkim.[3] Mnogi su posjetitelji komentirali suparništvo izmedu katoličkog i pravoslavnog svećenstva u Bosni, da neprijateljstvo izmedu te dvije vjerske zajednice "podržavaju svećenici obiju crkava iznoseći grozomorne optužbe jedni na račun drugih".[4] Britanski povjesničar Noel Malcolm smatra da bez poticanja tih dviju strana u sporu, katolički i pravoslavni seljaci ne bi imali mnogo razloga da se ne trpe.[3] Neretko su pravoslavni i katolički svećenici agitovali za "nacionalnu stvar" Srba ili Hrvata.[5]

U drugoj polovini 19. vijeka, oko 1871-1872. godine, se javilo osjećanje neprijateljstva prema kršcanima među nekim muslimanskim svećenicima i hodžama.[6] Poznati je skandal izbio oko gradnje pravoslavne saborne crkve u Sarajevu. To bijaše simbol izmijenjenog statusa bosanskih kršcana, čije su interese sada promicala strana predstavništva i vlade tobože "zaštitnickih" velesila - Rusija se zauzimala za pravoslavce a Austro-Ugarska za katolike. Kad je 1872. godine Saborna crkva bila pred završetkom, izbila je ogorčena raspra između pravoslavne zajednice i muslimanskog svećenstva, koje je zahtijevalo da toranj crkve ne smije biti viši od minareta Begove džamije.[7] Pa i sama zvonjava zvona bila je nešto novo. Prema odavno utvrđenom običaju, u otomanskim gradovima nisu smjela zvoniti crkvena zvona.[3]

Tokom Austro-Ugarske vladavine, car je od pravoslavnog patrijarha dobio pravo da imenuje episkope u Bosni i Hercegovini, a slično je pravo dobio i od pape da imenuje katoličke biskupe. Sami su pak muslimani predložili da se u Bosni osnuje njihova svećenicka hijerarhija nezavisna od Istambula, a to je i postignuto 1882. godine tako što je car imenovao reis-ul-ulemu ("poglavara vjerske zajednice"), koji je bio na čelu četveročlanog medžlisa ili savjetodavnog vijeća. Od sve tri vjerske organizacije, Katolička se crkva ponajviše razvijala. U Sarajevu je podignuta katolička katedrala, a uskoro za njom i Crkva svetog Ante Padovanskog. Broj je katolika porastao zahvaljujuci priljevu doseljenika iz Austro-Ugarske (u Sarajevu je taj broj narastao od 800 godine 1878. na 3876 za svega šest godina). Sa četiri biskupa i odlučnim nadbiskupom (monsinjorom Stadlerom, koji je u Sarajevu služio za cijelog razdoblja od 1882. do 1918. godine), Katolička je crkva bila aktivnija nego ikad u svojoj povijesti u Bosni i Hercegovini.[8] No, katolici, koji su dugo očekivali pomoć od velike katoličke Austrije, su ipak bili razočarani što nisu postali glavni u Bosni i Hercegovini. Austrijske vlasti su bile svjesne opasnosti da bosanski katolici postanu privilegirana zajednica i vodili su opreznu vjersku politiku, nastojeći da jednako postupaju s razlicitim konfesijama.[9] Američki novinar koji je posjetio Bosnu 1902. godine, stekao je dojam mirnog suživota i jednakog postupanja sa svima:

Članovi različitih vjeroispovijesti druže se jedni s drugima na prijateljskoj osnovi iskazujuci uzajamno poštovanje i uzajamnu toleranciju; sudovi mudro i pošteno sude, pravda je zajamčena svakom građaninu, bez obzira na vjersku pripadnost i društveni položaj.[10]

Tokom perioda jugoslavenske kraljevine, strani novinari pišu o skladnim međuvjerskim odnosima u Bosni. 1920-ih godina jedan americki autor kaže:

Ovdje čovjek može vidjeti bosanskog seljaka pravoslavne vjere kako ubacuje milodar u šalicu slijepog muslimana koji čuči i svira na gusle pred ulazom u džamiju. Gledajući one mirne male prodavaonice u kojima se poslovno druže kršcani, muslimani i Židovi, a svaki od njih poslije odlazi svojim putem u katedralu, džamiju ili sinagogu, upitao sam se nije li tolerancija ipak jedna od najvećih ljudskih vrlina.[11]

Novinar John Gibbons 1930. godine primećuje da se muslimani na sarajevskim ulicama izdvajaju tradicionalnom nošnjom, ali zaključuje da se pripadnici različitih religija savršeno slažu: "Meni je ipak bilo najčudnije od svega, kako se oni svi skupa tako savršeno slažu jedni s drugima."[12] Glavna je prijetnja toleranciji u Bosni i Hercegovini je dolazila izvana. U 1920-im godinama je sve više rasla politička napetost izmedu centralista u Srbiji i anticentralista u Hrvatskoj, što se odražavalo na život Bosne.[3]

Povezano uredi

Izvori uredi

  1. http://www.mpr.gov.ba/userfiles/file/Biblioteka/zakoni/bh/ZAKON%20O%20SLOBODI%20VJERE/ZAKON%20o%20slobodi%20vjere.pdf
  2. Šamić, Les Voyageurs franyaix, str. 112.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Povijest Bosne - Noel Malcolm[mrtav link]
  4. Chaumettc-dcs-Fossses, Voyage en Bosnie, str. 75.
  5. Ivo Andrić, Razvoj duhovnog živata u Bosni, str. 53-54
  6. Koetschet, Osman Pascha, str. 46-49.
  7. Arthur Evans, iako poznat po svojim antimuslimanskim stavovima, napisao je o toj crkvi, kad ju je vidio 1875. godine, da je "razmetljiva gradevina" i dodao: "Kršcani nisu bili zadovoljni odobrenjem da sagrade crkvu na najistaknutijem položaju u jednoj od glavnih gradskih ulica, nego su morali pošto-poto podići pretencioznu gromadu koja ce baciti u zasjenak najveću od dvije stotine i nešto džamija... Teško je bilo možda i očekivati da će neuki muslimanski fanatici ravnodušno gledati ovo najnovije očitovanje kršcanske poniznosti" (Through Bosnia, str. 247).
  8. Pelletier, Sarajevo, str. 137-140.
  9. William Miller je 1898. godine zapisao: Rimokatolici... koji su dugo ocekivali pomoc od Austrije i, naravno, pozdravili njen dolazak kao velike katolicke sile, pomalo su razocarani što oni, koji tvore nešto više od jedne petine pucanstva, ne mogu nastupati kao "glavni partner" u bosanskoj tvrtki. Po mom mišljenju, nema boljeg dokaza jednakog postupanja vlasti s razlicitim konfesijama od same cinjenice da ima takvih razocaranja. (Miller, Travels and Politics, str. 91.)
  10. William Eleroy Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 275.
  11. Lester G. Hornby, Balkan Sketches, str. 153.
  12. John Gibbons, London to Sarajevo, str. 180.