Reka (rijeka)

Reka
RekaReka 01.jpg
Lokacija
Države  Hrvatska,  Slovenija,  Italija
Gradovi Ilirska Bistrica, Ribnica,
Hidrografija
Izvor
  – aps. visina
Turkove škulje Planina Snežnik (Hrvatska)
720 m
Ušće
  – aps. visina
Škocjanske jame,
360[1] m
Dužina 54 [1] km
Pritoke Molja, Bistrica
Hidrologija
Sliv
  – površina

365 km²
Ulijeva se u Jadransko more kao Timava

Reka je rijeka ponornica, najduža rijeka na Krasu (pokrajina Julia) na jugozapadu Slovenije duga 54 km, koja izvire u Hrvatskoj kao Vela voda. prolazi kroz Sloveniju kao Reka, ponire u Mohorčićevu jamu kod Škocjanskih jama te izlazi u Italiji, ispod Tršćanskog krasa pod imenom Timava.

GeografijaUredi

Reka izvire u Hrvatskoj, kod Turkovih škulja na obroncima Planine Snežnik kao potok Vela voda na nadmorskoj visini od 720 metara.[1]

Zatim teče u pravcu zapada kroz slovenskii dio Krasa, nakon što prođe Ilirsku Bistricu ponire u Mohorčičevu jamu kod Škocjanskih jama. Kao ponornica teče podzemnim kanalom nekih 39 km do naselja San Giovanni di Duino (Štivan) u općini Duino-Aurisina kod Trsta gdje ponovno izvire kao Timava.

Opis tokaUredi

Reka nastaje iz više manjih izvora u nepropustnim flišni zonama, teče kao uski šumski potok prema sjeveroistoku da bi se ubrzo okrenula prema sjeverozapadu i nakon tri kilometra došla na područje Krasa pod Slovenjom. Dolina je isprva uska i skoto potpuno nenaseljena te malo pred Zabičemi se dolinsko dno rijeke raširi u manju kotlinu (Podgora) na podnožju strmine Rebri, jugozapadnog ruba Snežnika. Kraj Trpčana se dolina nešto sužava sve do Dolnjeg Zemona tik do jugozapadnog ruba ravnine, na kojoj se većinom nalaze travnjaci. Kraj Ilirske Bistrice teče po središnjem dijelu Bistričke kotlinice gdje dobiva dvije najveće pritoke, s lijeve strane Molja, koja pritiče iz istočnih dijelova Berkina, te kraški potok Bistrica, koji dolazi iz jakog kraškog izvora na dnu kraće Zatrepne doline iznad Ilirske Bistrice.

Kraj Topolca počinje 20 km duga, razmjerno uska dolina, koja se ponegdje raširi gdje je Reka duboko usječena u flišno područje među hrptovima Berkina na jugu i niskim flišnim uzvisinama sjeverno od nje. S obje strane se kratke i strme brojne bujice slivaju u Reku. koje po ljeti presahnjuju. Veći pritoci u tom dijelu doline su kraški pritok Podstenjšek s desne strane, s kojim dotiče dio kraških voda iz okolice Knežaka, desni pritok Sušica, koja prolazi većim dijelom Košanske doline, te Posrtev i Padež s lijeve strana s razvedenom riječnom mrežom duboko u osrčju Berkina. Od Ilirske Bistrice do Ribnice vodi po dolini glavne ceste PostojnaRijeka, od Ribnice ide i regionalna cesta Ribnica–FamljeDivača. U cijeloj dolini je nekoliko manjih sela i zaselka: Gornja Bitnja, Dolnja Bitnja i Ribnica.

Kada Reka prelazi iz nepropusnih flišnih zona na propusne paleogenske vapnence, se mijenja značaj dolina: kraj Gornjeg Vrmena Reka ulazi širu Vrmensku dolina, kkoja je po nastanku največa slijepa dolina u Sloveniji .[2] U vapnenačkom području Reka počinja gubiti vodu, tako da rijeka presahne tako da je njeno korito potpuno suho do Škocjanskih jama. To se je događalo u prošlosti pa su mlinari morali zatvarati te proždiruće jame (zvali du ih kanduti), a zabilježeno je nestanak Reke 11. ili 12. septembra 1982, koja je potpuno isteklav u 20 m duboko brezdno. 1. oktobra 1982. je narasla Reka s muljem zasula taj 'požiralnik' i ponovno tekla površinski do ponora Škocjanskim jamama.

Ispod Famlja prelazi Reka na kredne vapnence i dolina se naglo sužava u 60–100 m dubok kanjon, koji je najuži ispod ostataka nekadašnjeg kaštela Školj. Nakon 1 km Reka dolazi do ponora u Mahorčičevu jamu na nadmorskoj visini 317 m ispod sela Škocjan, nad kojiim se uzdiže skoro 100 m visoka stijena. Iz Mahorčičeve jame teče Reka najprije u Mariničevu jamu, na to ponovno na površinu na dnu Male ii Velike doline, među kojima se odnekadašnjeg pećinskog stropa nastao prirodni most, a zatim Reka ponire u Škocjanske jame na nadmorskoj višini 269 m.

Podzemni tok RekeUredi

 
Ponor Reke u Škocjanske jame

Reka teče pod površinom najprije kroz 2,6 km dug, od 10–60 m širok i do 146 m visok podzemni kanjon, nazvan Šumeča jama; njen najuži dio je Hankejev kanjon (Škocjanske jame), koji je radi iznimne veličine i bučeče rijeke svjetska posebnost. Kroz njega vodi današnji turistički put iz Tihe jame preko Cerkvenikovog (Hankejevog) mosta do Schmidlove dvorane i izlaza u dnu Velike doline. Malo pred mostom se smijer toka koljenasto okreće iz jugozapadnog u sjeverozapadni smjer. Najprije teče voda u uskom kanjonu, pred konačnim sifonom pa se još jednom raširi u Martelovu dvoranu, koja je do sad najveća znana podzemna dvorana na Krasu i jedna od največih na svijetu s obujmom od 2,2 miliona m3/s (duga 308 m, široka do 123 m in visoka do 146 m). Nekih 160 m napred vodeni rov završava sa sifonskim Mrtvim jezerom na nadmorskoj visini 214 m, od kuda rijeka nastavlja svoj podzemni tok prema izvoru Timave.

Oko 3,2 km sjeverozapadno od (Škocjanskih jam) je u velikoj vrtači ulaz u Kačnu jamu, u kojoj su logaški speleolozi 1972. prvi došli do dolnje etaže jame s podzemnim tokom Reke na nadmorskoj visini oko 180 m (250 m pod površjem).[3]

Veċ prije Prvog svjetskog rata se došlo do podzemnog toka Reke u spilji Labodnica (Abisso di Trebiciano) kraj državne granice u selu Trebče-Trebiciano), gdje teče rijeka na nadmorskoj visini 12 m (320 m pod površjem).[4] Novembra 1999. su talijanski speleolozi došli do rukavca podzemne rijeke u pećini Lazzaro kraj Repentabora-Monrupino u dubini od 298 m, tj. na nadmorskoj visini 4 m.

Hidronim i etimologijaUredi

Da je opća imenica postala naziv rijeke, razlog je što je to jedini veći vodotok na južnom Krasu i u prošlosti je bio iznimno važan kao energetski pogon za brojne mlinove i plane te za opskrbu pitkom vodom za vrjeme ljetnjih i zimskih suš. U gornjem toku, na hrvatkom Krasu se vodotok naziva Vela voda (Velika voda) a i na slovenskom dijelu rijeke se ranije za gornji i srednji ċesto koristilo ime Velika voda.[5] Za donji tok se je u prošlosti većinoma upotrebljavalo ime Reka, a u starijoj literaturi se pojavljuju i nazivi Brkinska Reka i Kraška Reka, ali se više ne upotrebljava. Neki lingvisti smatraju da bi cijeli vodotok trebalo imenovati Velika voda.

Za potrebe lokalnog sporazumijevanja ime Reka potpuno zadovoljava, ali na širem južnoslavenskem prostoru imamo brojne primjere istodobne upotrebe opće imenice za vlastito ime pa lako dođe do nejasnoća i nesporazuma. Kao radi toga se počelo nametati ime Notranjska Reka (umjesto tradicionalnog Kraška Reka) što se domaćem stanoništvu nikako nije svidjelo pa im pridjev 'notranjski' ima pejorativn (pogrdno) značeenje.[6] Na starim austrijski topografskim kartama se ime rijeke pojavljuje u oblicma Reka Bach, Recca Bach ili Reka (Velika voda) (za gornji tok), na talijanskim topografskim kartama se imenuje Timavo superiore (Gornja Timava) ili Recca (Reka).

HidrogeografijaUredi

 
Prosječni mjesečni protoki Reke na mjernoj stanici Cerkvenikov mlin u raazdoblju 1981–2010. [7]

Reka ima sredozemni kišni režim s izrazitim prvim viškom u kasnoj jeseni (november–december) i neznatnim drugim viškom u proljeće (aprila). Prvi maksimum nastopa radi obilnih jesenjih padavina i povećane evapotranspiracije, skromnijem aprilskom maksimumu unekoliko doprinosi i topljenje snijega na Snežniku. Ljetni minimum je dosta izrazit (juli–august) radi manje količine padavina i viših temperatura. Reka ima i nizek specifični protok (17,3 l/s/km2) i nisku protočnu količinu (32,5 %), što je karakterstika vodotokova u mediteranskoj klimi.

Reka dobiva vodu dijeloma iz brdovitog područja u neprepusni flišnim zonama, koje obuhvaćaju oko 54 % površine porječja (Berkini i brdovito poručje uzduž večeg dijela doline), te djeloma iz kraških obronaka (Snežnik, Slavenski ravnik, Vremščica), koji predstavljaju 41 % površine porječja (ostalo su riječne naplavine na dnu doline). Zapravo Reku napaja i više kraških izvora (najveći su Bistrica i Podstenjšek).

O karakteristikama Reke govore i podaci o najnižim i najvišim vodostajima. U razdobju 1981–2010. na navedenoj vodomjernoj stanici Cerkvenikov mlin zabilježen najmanji protok od 0,23 m3/s (18.VIII.1988.) i najveći 202 m3/s (22.X.1993.). Još izrazitije ekstremne vrednosti u većem referentnom razdoblju su: najmanji protok je iznašao 0,16 m3/s (7.IX.1954.), najveći pak 280 m3/s (16.V.1972.).

Kada površinska Reka naraste, sifon u Škocjanskim jamama ne može usisati svu vodu i u spiljama voda jako nabujai popuni velik do spilja. Najviši poznati vodostaj Reke u spljama je bio zabilejžen 1826., kada je bujica dosegla kotu 343 m (173 m iznad visino sifona), i 1965., kad je voda dosegla do kote 320 m tj. 147 m iznad visine sifona. Narastanje vode u jamama je jako brzo (do pet meta na sat), te jednako brzo opada (oko 4m n sat).[8] Zadnja poplava se je dogodila 9. novembra 2014.1975. je voda prekrila i Cerkvenikov most u Hankejevom kanalu. Još veća količina vode je u spiljama nabujala septembra 1965., kada je dosegla 29 m iznad visino Cerkvenikovog mosta sve do sela Škofelj.

Kvaliteta vodeUredi

 
Reka kraj Škoflja

Do 1990, je bila Reka jedna od najonečišćenijih vodotokova u Sloveniji i mnogih je godina zbog kritičnnog oneċišćenja skoro postala biološki mrtva, a zagađivala je u velikoj mjeri i Škocjanske jame. Glavni oneĉišćavač bila je industrija u Ilirskoj Bistrici, prije svega tvornica organskih kislina (TOK), koja je nastala 1955. i prestala raditi restauracijom kapitalizma 1990-ih, ter tvornica vlaknenih ploča Lesonit, koja je počela proizvoditi 194 986.). 2003. je počela djelovati i centralna naprava za pročišćavanje voda u Ilirskoj Bistrici, tako da se je stanje Reke jakoo poboljšalo.

Po podacima stalnog monitoringa voda Reka je bila vu promatranom razdoblju 2009–2013. na cijelom toku u dobrom kemijskom i ekološkom stanju. Razmjero brzom poboljšanju u velikom je dijelu pomoglačinjenica da je mulj Reke večinom u prirodnom stanju.

Ljudi i rijekaUredi

U prošlosti je bila Reka iznimno vażna zbog vodene energije kojom su se poganjale brojne pilane i mlinove važne za velik dio Krasa. Za vrijeme Valvasora (druga polovica XVII. st.) je na Reki djelovalo 45 mlinova i 16 pilana, a između dva rata 16 mlinova s pilanom, 14 mlinova i jedna pilana. Četiri od tih pilana su bile još iz XVII. st.: 'Pri malnih' ispod Dolnjeg Zemona, Ambrožičeva pilana ispod Nove Sušice, Bistričanova kraj Buja i Jesiharova u Vremskoj dolini.[9]

Neki mlinovi su bili tik do korita Reke, za neke druge su napravili kraći kanal, u donjem toku, gdje je voda isticala u propusno vapnenasto tlo, pa su morali često naći novonastale 'požiralnike'. Mlinovi i pilane su jedan za drugim prestali raditi prije svega nakon 2. svj. rata. Kod nekih mlinova i pilana je u zgradama sačuvan strojevi, a 4 od njih su zaštićeni kao kulturna baština lokalnog značaja: mlinovi i pilane Lunj (Ribnica 20), Stružnik (Ribnica 18), Ambrožič (Nova Sušica 37) te Dujčev mlin (Škoflje 33). Brojne mlinove i pilane su rađene i na pritokama Reke, Bistrica, Podstenjšek i Padež.[10]

Na mjestu nekadašnjeg Žagarjevog mlina i pilane (Buje 1), napušteni 1960., sada je manja hidroelektrana.

Zaštita prirodeUredi

Reka je skupaj z obrežji in mokrotnimi travniki v dolinskem dnu na celotnem toku po Sloveniji vključena v Naturo 2000 in hkrati uvrščena tudi med naravne vrednote državnega pomena. Zgornji del doline z okoliškim gozdnatim hribovjem nad Zabičami je prav tako vključen v sistem Natura 2000 (Zabiče), kanjon Reke pod Škofljami je naravna vrednota državnega pomena in vključen v Regionalni park Škocjanske jame.

PovezanoUredi

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Reke dolge (slovenski). Statistički Ured Republike Slovenije. http://www.stat.si/letopis/1998/01_98/01-10-98.asp?jezik=en. Pristupljeno 28. 04. 2014. 
  2. Gams, Ivan (2003). Kras v Sloveniji v prostoru in času. Založba ZRC. p. 261. ISBN 961-6358-91-X.  Unknown parameter |cobiss= ignored (help)
  3. Mihevc, Andrej (2001). Speleogeneza Divaškega krasa. Založba ZRC. pp. 101–102. ISBN 961-6358-24-3.  Unknown parameter |cobiss= ignored (help)
  4. Gams 2003, str. 269.
  5. Krajevni leksikon Slovenije. 1. knjiga. Ljubljana: Državna založba Slovenije. 1968. p. 83.  Unknown parameter |cobiss= ignored (help)
  6. Rojšek 1992, str. 188.
  7. Šablon:Navedi splet
  8. Kranjc, Mihevc 1998, str. 210.
  9. Kranjc, Mihevc 1998, str. 212.
  10. Habe 1990, str. 212.

Vanjske vezeUredi