Reichskommissariat Ukrajina
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
.svg)
.svg)
Reichskommissariat Ukrajina(njemački: Reichskommissariat Ukraine, akronim: RKU) prevedeno: Carski komesarijat za Ukrajinu) bio je naziv za njemačku civilnu administraciju u Ukrajini za vrijeme Drugog svjetskog rata[1] koja je egzistirala od 1941. do 1944.
Historija uredi
Iznenađeni i sami neobično brzim i dubokim prodorom u Sovjetski Savez, Nijemci su odlučili osnovati posebno ministarstvo čiji je resor bio uprava nad novoosvojenim teritorijima na istoku.[1] U julu su odlučili te teritorije podjeliti na dvije administrativne jedinice; Reichskommissariat Ostland (Istočni carski komesarijat) i Ukrajinski Reichskommissariat i uvesti civilnu upravu.[1] Potpuno suprotno od nadanja ukrajinskih nacionalista, Njemački nacisti odredili su da Galicija administrativno bude vezana sa poljskim krajevima, Bukovinu su predali Rumunjskoj, kao i krajeve između rijeka Dnjestar i Južni Bug i Transnistriju, sa administrativnim centrom u Odesi, a ostatak su organizirali kao Reichskommissariat Ukrajina.[2]
Sam Adolf Hitler pridodao je u augustu 1941. oblast Volinj, i krajeve oko gradova Rovno i Kamjanjec-Podiljski Ukrajinskom Reichskommissariatu, koji na tome nije stao, već se nastavio povećavati kako je njemačka vojska sve dublje prodirala u Sovjetski Savez.[1]
Pojedine oblasti okupiranog Sovjetskog Saveza su ipak ostale pod izravnom kontrolom Wehrmachta, ali je unatoč tome Reichskommissariat Ukrajina, negdje početkom - 1943. zauzimao površinu od 33 927 km², prostor na kom je živjelo gotovo 17 milijuna stanovnika.[1] Administrativni centar te tvorevine bio je grad Rovno, a reichskommissar (carski komesar) Erich Koch. Štab visokog oficira SS i policije Hansa-Adolfa Pruetzmanna nalazio se u Kijevu.[1]
U dva novoosnovana Reichskommissariata nacisti su nastojali provoditi svoju rasnu politiku. Od jeseni 1941.započele su kampanje masovnih likvidacija Židova, koje su se nastavile kroz 1944. Procjenjuje se da je za vladavine Reichskommissariata likvidirano oko 1,5 milijuna ukrajinskih Židova, uz 800 000 raseljenih, koji su pobjegli na istok u Sovjetski Savez. U samo prva dva dana vladavine, pobijeno je 34 000 kijevskih Židova i pobacano u jarugu Babin Jar (ukrajinski:Бабин Яр). U svoj toj groznoj raboti nacistima su svo vrijeme pomagale - Einsatzgruppen (pomoćne vojne snage) regrutirane od lokalnog stanovništva.[2]
Na razočaranje naivnih ukrajinskih seljaka nacisti nisu rasformirali kolhoze, već su ih samo stavili pod svoju kontrolu, s druge strane zatečeni industrijski pogoni po gradovima, nisu ih previše interesirali, osim ukoliko im njihovi proizvodi nisu trebali u ratne svrhe, tako da je privreda Reichskommissariata usmjerena da pruži podršku Trećem Reichu, pa su gradovi ostali bez brojnih prehrambenih proizvoda. Oko 2,2 milijuna ukrajinaca odvedeno je u Njemačku kao robovska radna snaga - Ostarbeiteri. Ograničen je broj kulturnih manifestacija i aktivnosti, a obrazovanje je svedeno na osnovnu razinu. Gotovo jedina institucija kojoj su nacisti dozvolili da nastavi raditi i čak joj pomagali bila je Ukrajinska pravoslavna crkva, koja je po njihovim planovima trebala imati ključnu ulogu u oslobađanju Ukrajinaca od tuđinske ruske vlasti. Nešto bolju situaciju imali su Ukrajinci iz Galicije, jer se tamo (premda ograničeno) ipak dopuštalo puno više aktivnosti, iako pod vrlo centraliziranom kontrolom.[2]
| Historija Krima |
|
|
| Antičko doba |
| Bosporsko kraljevstvo (438 p.n.e.-370) |
| Skitija |
| Ostrogotska država (4. vek) |
| Srednji i novi vek |
| Tema Herson (833/840-1204) |
| Kneževina Teodoro (14. vek-1475) |
| Krimski kanat (1441-1783) |
| Kefski ejalet (1568-1774) |
| Tauridska oblast (1783-1796) |
| Novorosijska gubernija (1796-1802) |
| Tauridska gubernija (1802-1917) |
| Krimski rat (1853-1856) |
| Savremeno doba |
| Krimska Narodna Republika (1917-1918) |
| SSR Taurida (1918) |
| Prva krimska regionalna vlada (1918) |
| Druga krimska regionalna vlada (1918-1919) |
| Krimska SSR (1919) |
| Južnoruska vlada (1920) |
| Vlada Južne Rusije (1920) |
| Krimska ASSR (1921-1941) |
| Reichskommissariat Ukrajina (1941-1944) |
| Krimska ASSR (1944-1945) |
| Konferencija u Jalti (1945) |
| Krimska oblast (1945-1991) |
| Krimska ASSR (1991-1992) |
| Republika Krim (1992-1995) |
| Autonomna Republika Krim (od 1995) |
| Republika Krim (od 2014) |
Ukrajinski nacionalisti okupljeni oko OUN na samom početku njemačke inavazije na SSSR nisu krili svoje otvorene simpatije prema nacistima, nadajući se da će im oni dodjeliti vlast, kao što su to uradili po nekom drugim krajevima (ustaše, Quisling). Kad su uvidjeli da od toga neće biti ništa, počeli su smanjivati svoju dotadašnju otvorenu podršku i suradnju sa vlastima, i okretati se vlastitoj ilegalnoj aktivnosti po istočnim dijelovima Reichskommissariata. Ali su ih njemačke vlasti počele proganjati, a neke od vođa i likvidirati. S druge strane komunističke organizacije po istočnoj i centralnoj Ukrajini, prešle su u ilegalu (što im nije bilo teško, jer su tako oduvijek radili) pa su već 1941. organirani i Sovjetski partizani po šumama sjevera. Nacionalisti su svoje prve partizanske jedinice počeli organizirati početkom 1942. u Volinju, kasnije su uspjeli osnovati i nešto jedinica po Galiciji. Njihove jedinice postale su poznate pod imenom Ukrajinska ustanička armija (Українська Повстанська Армія). Ona se s jedne strane borila protiv Wehrmachta, ali i protiv Sovjetskih partizana.[2]
Nakon pobjede nad jedinicama Wehrmachta u Bitci kod Staljingrada početkom 1943. sovjetska Crvena armija krenula je u snažnu kontraofenzivu prema zapadu. Tako da su se već sredinom 1943. Nijemci počeli polako izvlačiti iz Ukrajine, uništavajući pri tom sve što su stigli. Crvena armija je u novembru uspjela osloboditi Kijev i krenuti prema zapadnim granicama SSSR-a. Kako bi se front pomicao, tako se pojačavala i aktivnost partizanskih jedinica, ali je i rastao i broj civilnih žrtava rata, jer su se u pozadini odigravali i krvavi zakulisno izrežirani sukobi između Ukrajinaca i Poljaka. Od proljeća 1944. Crvena armija je počela prodirati u Galiciju, pa je do kraja oktobra čitava Ukrajina opet bila pod sovjetskom kontrolom.[2]