Otvori glavni meni
Karta teritorija samoproglašene SAO Krajine unutar Hrvatske

Referendum o statusu SAO Krajine održan je 12. maja 1991. godine sa ciljem da se donese odluka o daljoj sudbini dotadašnje SAO Krajine u sklopu SR Hrvatske. Referendum je održan samo tjedan dana prije referenduma o samostalnosti Hrvatske.

1. aprila 1991. izvršno vijeće SAO Krajine odobrilo je odluku po kojoj se određuje da se Ustav i zakoni Srbije, kao i pravni sustav SFRJ, primjenjuju na SAO Krajinu.[1] Također je najavljen referendum o pitanju: "Jeste li za pripajanje SAO Krajine i Republike Srbije 30. aprila?"[1] Predsjednik Srbije Slobodan Milošević javno se usprotivio referendumu, izjavivši da bi pitanje umjesto toga trebalo biti: "Jeste li za ostanak SAO Krajine u Jugoslaviji?" Također je zatražio povlačenje pripajanja SAO Krajine Srbiji.[1] Referendum, prvotno zakazan 30. aprila, potom je pomaknut na 12. maja 1991.

Na referendumu su građani naposljetku odgovarali na sljedeće pitanje:

Wikiquote „1. Da li ste za prisajedinjenje SAO Krajine Republici Srbiji i da Krajina ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji žele da očuvaju Jugoslaviju.“
()

Odaziv na referendum na području SAO Krajine bio je navodno preko 95%, a preko 90% je glasovalo za ostanak u Jugoslaviji.[2] Skupština Krajine potom je donijela odluku da je "teritorij Krajine sastavni dio Srbije".[3]

Hrvatska vlada osudila je referendum i proglasila ga nezakonitim,[4] pozivajući se na svoj teritorijalni integritet i Ustav prema kojemu se granice te republike ne mogu mijenjati lokalno već jedino na državnoj razini odlukom u hrvatskom saboru. Velika većina Zapadnih zemalja (Europska Unija, Sjedinjene Američke Države) odbacile su referendum i izjavili da ne priznaju njegove rezultate. S druge strane SR Srbija ga je branila i pozvala se na presedansko pravo Srba da ostanu u jednoj zajedničkoj državi u slučaju raspada SFRJ.

Nedugo nakon toga, 19. maja 1991. održan je referendum na kojem je Hrvatska glasovala za neovisnost od Jugoslavije. 83,6% glasača je glasovalo potvrdno, iako su Srbi većinom bojkotirali taj referendum.[5] Wilfried Marxer u knjizi Direct Democracy and Minorities je ova oba referenduma opisao kao "oružja usmjerena i protiv ambicija Beograda u Hrvatskoj i protiv ambicija Hrvatske za samostalnosti".[6]

Vidi jošUredi / Уреди

IzvoriUredi / Уреди

  1. 1,0 1,1 1,2 "The Prosecutor vs. Milan Martic - Judgement (paragraf 127-160)". Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. 12. juni 2007.. http://www.icty.org/x/cases/martic/tjug/en/070612.pdf. pristupljeno 11. juli 2017. 
  2. Jeffries 2002, str. 535.
  3. Bethlehem & Weller (1997), str. xxvii
  4. Hunter 2016, str. 1611.
  5. Bert 1997, str. 133.
  6. Marxer (2012), str. 68

LiteraturaUredi / Уреди