Razgovor:Hrvatsko proljeće

Dodaj raspravu
Aktivne rasprave
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Hrvatsko proljeće.
Rad na člancima


Neko je postavio šablon ali ga nije obrazložio. Potrebno je obrazložiti ga ili će biti uklonjen.--Mladifilozof 23:50, 19 rujan-септембар 2011 (CEST)

Postavljeno od IP korisnika, a stajalo je više od 6 meseci, pa sam pobrisao--Rjecina2 00:26, 20 rujan-септембар 2011 (CEST)

Bez izvoraUredi

Kako je to moguce imati clanak koji je napisan bez i jednog izvora vidljivog u tekstu.--Vujkovica brdo (razgovor) 22:16, 6 mart 2016 (CET)

Verzija s izvorima je, pak, opterećena s POV-om, pa su tu potrebne određene korekcije. --OC Ripper (razgovor) 01:23, 8 juli 2016 (CEST)
A kada mislim na POV, to se odnosi i na to da je literatura gotovo u potpunosti temeljena na srpskim izvorima. --OC Ripper (razgovor) 01:26, 8 juli 2016 (CEST)
  • Kakvim i kojim srpskim izvorima? Autori Crampton R. J., Miller Nick, Job Cvijeto, Roberts Lee M, Lampe John R. Ahrens Geert-Hinrich, Levi Pavle nisu Srbi. Velika vecina izvora nisu uopste srpski i strogo su akademski. Neutralnost ne iskljucuje srpske izvore vec ih ukljucuje. Vracanje na staru verziju koja je bez ikakvih izvora i sa Vasim komentarom nema smisla.--Vujkovica brdo (razgovor) 10:26, 9 juli 2016 (CEST)
  • Dalje, po cemu su akademski akreditivi Jasne Dragovic-Soso srpski?, Branko Belan je Hrvat, Dejan Jovic je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu koji je bio i glavni analitičar Predsjednika Republike u statusu posebnog koordinatora u Uredu Predsjednika, Anita Peti-Stantić je profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a zatim Nova Hrvatska je hrvatski zurnal - svi referencirani u clanku.--Vujkovica brdo (razgovor) 10:51, 9 juli 2016 (CEST)
Branko Belan koga navodite kao Hrvata nije isti Branko Belan koga ste ovdje naveli. A čak i to da je ili nije Hrvat samo po sebi ne povlači postojanje ili nedostatak određenih stavova ili objektivnost.

A što se drugih izvora tiče, samim time što su ne-hrvatski ili ne-srpski ne znači automatski da su objektivni. Na primjer, Noel Malcolm, bez obzira što se na Zapadu smatra autoritetom za pitanje ovih prostora, se, barem što se dijela ovih prostora tiče, ne smatra autoritetom čija bi riječ o mnogim osjetljivim temamam trebala biti posljednja.

Problem sa Vašom verzijom članka jest u tome što jednu prilično složenu i dan-danas kontroverznu temu prikazuje iz isključive i ograničene perspektive. Zbog čega, na primjer, u ovom članku ne bi bilo mjesta za obrazlaganje političke i ekonomske situacije u SFRJ krajem 1960-ih i početkom 1970-ih? A i korištenje riječi "ustaška pobuna" ili "ustaška emigracija" predstavljaju šibolet koji bi ozbiljno doveo u pitanje enciklopedijski karakter ili svima jasno signalizirao da iza njega stoji određeni POV. Dakle, u verziji koju ste naveli članak ne može opstati.

S druge strane ne mislim da bi se sve izvore ili navoda iz Vaše verzije trebalo odbaciti. Ali one se moraju koristiti u mnogo preciznijem kontekstu. --OC Ripper (razgovor) 08:04, 10 juli 2016 (CEST)

Kakva je sad ovo argument o neobjektivnosti izvora koji cak i nisu svi srpski? Prvobitno ste pricali ste o srpskim izvorima kao da se samo oni koriste u clanku. Ako postoji smetnja zbog upotrebe samo srpske literature to je donekle razumljivo u slucaju da ona naginje na jednu stranu i ako bi se samo ona koristila, ali odjednom smetaju svi izvori koji se koriste u ovom clanku i to uz neodredjen prigovor oko termina koji ranije niko nije pominjao da su neodgovarajuci. Ako je emigracija bila ustaska, sta fali da se ona tako i nazove? Ako to vama signalizira da iza upotrebe tih reci postoji POV to ne znaci da ona nije enciklopedijska. Mozda vi imate POV. I ako vam smeta neobrazlaganje tadasnje situacije u SFRJ slobodni ste da to unesete u clanak, to nije izgovor da nesto ne valja sa nepristrasnoscu clanka.
  • OC Ripper. na zalost. ima strogo misljenje o necemu o cemu nema mnogo znanja. Otud takve fraze kao sto su "dan-danas kontroverznu temu prikazuje", "predstavljaju šibolet koji bi ozbiljno doveo u pitanje enciklopedijski karakter". Sta je "ustaška pobuna" ili "ustaška emigracija" predlazem ovoj osobi da udje u diskusiju sa akademski dokazanim autorima koje sam je citirao, pa kad dokaze da su njegovi stavovi tj stavovi anonimnog vikipedijanca prihvaceni akademski od kritikovanih a i od drugih.--Vujkovica brdo (razgovor) 18:48, 28 juli 2016 (CEST)
Jesu li to "fraze" ili ne, ostaje činjenica da je Hrvatsko proljeće/MASPOK, kao i svaka tema koja se tiče bliže prošlosti ovih prostora, kontroverzna. I da prilikom njihovog prikaza treba uložiti određen napor da se izbjegne bilo kakva pristranost. To svakako nije selektivno korištenje izvora koji promoviraju isključivo jednu stranu ili neki događaj nastoje prikazati iz jedne vrlo ograničene perspektive. Bili oni "akademski" ili ne. A pogotovo, ako je suditi prema naslovima, neki od njih za temu imaju progone srpskih nacionalističkih i drugih disidenata u SFRJ umjesto teme samog članka. --OC Ripper (razgovor) 10:59, 29 juli 2016 (CEST)
  • Sta su cinjenice a sta nisu, te sta je pristrasnost a sta nije, je tvoje licno misljenje iza koga ne stoji nikakvo znanje. Kada budes na akademskom nivou onih brojnih autora cije radove kao izvore uporno uklanjas iz ovog clanka pozivajuci se na "vrlo ograničene perspektive". onda daj neki komentar.--Vujkovica brdo (razgovor) 13:00, 29 juli 2016 (CEST)

Maspok - 'Hrvatsko proljeće'Uredi

MASPOK (skraćenica za Masovni pokret) ili Hrvatsko proljeće, (kako su sami sebi nadjenuli naziv sudionici) politički pokret koji je početkom 1970-ih imao za cilj veću autonomiju Socijalističke Republike Hrvatske u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Pokret je od 1970. uživao podršku Centralno komiteta Saveza komunista Hrvatske, ali ne i članstva, je zaustavljen krajem 1971. nakon 21. sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu. O njemu je Miko Tripalo godine 1989. napisao knjigu Hrvatsko proljeće čiji je naziv nametnut kao sinonim za nacionalističko 'događanje naroda'.


Sadržaj/Садржај 1 Razvoj 2 Uzroci i posljedice 3 Poznati 'proljećarci' 4 Izvori 5 Literatura 6 Eksterni linkovi Razvoj[uredi - уреди | uredi izvor] Hrvatska je, kao i ostatak tadašnje Jugoslavije u socijalizmu, sredinom 1960-ih ušla u period ekonomskih i političkih reformi kojima je cilj bila veća liberalizacija. Ti procesi, posebno intenzivirani nakon brionskog plenuma, su se odrazili kroz veću slobodu govora i javno iznošenje kritika, tj. kroz zahtjev za većom demokratizacijom društva i kroz proces decentralizacije Tako je u Hrvatskoj na dnevni red došao i njen položaj u okviru veće decentraliacije Jugoslavije, ali ne i demokratiacije i decentralizacije unutar hrvatske republike,.

Prvo političko ispoljavanje tog nezadovoljstva je bila Deklaracija o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine koju su sastavili hrvatski intelektualci [1]. Iako je Partija ispočetka osudila taj dokument, on je s vremenom stekao popularnost, pogotovo među nacionalističkim studentima i članovima Matice hrvatske, organizacije koja će postati stjegonošom nacionalističkog događanja naroda..

Pokret je iskoristio mane ekonomske reforme koje su u dotadašnji sistem samoupravnog socijalizma uvele elemente tržišta, a imale su i neke neželjene posljedice kao nezaposlenost, koja je u socijalističkom sistemu trebala biti potpuno iskorijenjena što nije postignuto unatoč ekonomskom bumu (najveća stopa rasta u Europi od preko 10% godšnje). Jugoslavenska vlada se nezaposlenosti nastojala riješiti i otvaranjem mogućnosti za ekonomsku emigraciju u zemlje zapadne Evrope, što je uglavnom iskoristio manje obrazovani i nestručni dio populacije i stanovnici pasivnih krajeva. Istovremeno, depopulacija pasivnih krajeva (odlazak u gradove i inozemstvo), od kojih su mnogi bili u Hrvatskoj, postajala je predmetom sve žešće kritike na račun jugoslavenskih vlasti.

U hrvatskoj javnost se sve više počela propagirati teza i o tome da je Hrvatska u Jugoslaviji ekonomski izrabljena. Zahvaljujući procvatu turističke industrije i izvozu prerađivačke industrije preko 40 % svih deviza se u Jugoslaviju slijevalo preko Hrvatske, a da je Hrvatska tobož raspolagala samo sa 7 % deviznih zaliha Jugoslavije, a Hrvatska je bila najveći uvoznik nafte (preko 60%), čelika i repromaterijala (preko 50% YU uvoa). Iz takvih navoda postavijaju se zahtjevi da Hrvatska raspolaže svojim devizama, odnosno da se ukine monopol federalnih bankovnih i drugih financijskih institucija sa sjedištem u Beogradu, istovremeno 'zaboravljajući' da je upravo preko tih fondova izgrađena hotelijerska industrija u Hrvatskoj te da je hrvatska prireda povlačila preko 60% sredstava iz saveznog fonda, kasnije YUBMES-a (Jugoslavenska banka za međunarodnu ekonmsku suradnju) u koji su ulagale sve jugoslavenske republike.

Naravno, takvu propagandu nije mogla voditi ekonomska struka, već politikanti populisti koji su selektivno u cilju manipulacije plasirali informacije poput one o davanju sredstava za razvoj neravijenih dijelova SFRJ (BiH, Kosovo i Makedonija) opet 'zaboravljajući' činjenicu da se svaki dinar uložen u nerazvijeni 'jug' trostruko do peterostruko vraća u razvijeni 'sjever', kako u Jugoslaviji, tako i u Italiji, Belgiji, Špaljolskoj, Francuskoj...

Masovni pokret, tj. događanje naroda organiziran je po direktivi Centralnog komiteta SKH na čelu s Vladimirom Bakarićem koji zaustavlja proces demokratizacije i decentralizacije u SKH i u SRH s jedinom namjerom da se savezni etatizam zamijeni republičkim unitarizmom. Naravno, koristi se takav autoritarni stranački ustroj te ta otuđena partijska elita naređuje bazi primjenu njihovog kursa i obračun s neistomišljenicima, a oni sami u siječnju 1970. na 10. sjednici CK Saveza komunista Hrvatske, na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom, se obračunavaju s istaknutim partijskim čelnikom Milošem Žankoom koji se odupirao toj nacionalističkoj politici stranačkog rukovodstva i smjenjuju ga zbog "stavova o međunacionalnim odnosima i ulozi federacije, koji su u suprotnosti sa politikom CKSK Hrvatske". Savka i Tripalo su, pored čistki u svim tijelima SKH, svoj kurs promovirati "spontanim" događanjima naroda, tj. organiziranjem masovnih zborova na kojima su svoj kurs opisivali kao politiku "čistih računa". U regijama koje im nisu dali podršku (Rijeka i Istra) organizira se 'povijesni miting' u Istri, ništa manje nego u Kastvu, gdje Savka, da izbjegne fjasko, dolazi s 2 kompozicije vlaka iz Zagreba pune njenih pobornika.

Pokatala se točnom kineska poslovica da nacionalizam je tigar koji, kad ga uzjašeš, upravlja tobom. Masovni pokret koji je počeo kao iz ekonomskih razloga završava, kako bi pridobili Dalmatince, na tisućljetnom snu o spajanju hrvatskog sjevera sa hrvatskim jugom izgradnjom političke (nrptofitabilne) ceste Zagreb-Split, tzv. 'autoceste kralja Tomislava' nastojeći tako naglasiti ništa manje nego državnopravni kontinuitet SR Hrvatske sa srednjovjekovnom hrvatskom državom. To što je riječka luka zaostajala zbog zastarjele infrastrukture (iz sredine XIX. st.) prema unutrašnjosti ne ulazi u nacionalistički vidokrug

Kulturološki profil sudionika možda najbolje oslikava suštinu pokreta. Svojim, za dotadašnje prilike nepojmljivo eksplicitnim, kooptiranjem elemenata ekstremnog hrvatskog nacionalizma, pokret je privukao one dijelove stanovništva koje je iz različitih razloga dotada bilo obrazovno, kulturno i politički marginalizirano ili tradicionalno bili odgajani u duhu netrpeljivosti i mržnje prema svemu što nije njihovo poimanje Boga, Domovine, Nacije i neprijateljskog raspoloženja prema svim tekovinama jugoslavenskog socijalizma koje su rastakale tu okoštalu patrijahalnu crvotočinu.

Pored tih ruralnih elemenata najzanimljiviji su malograđanska inteligencija koja sebe naiva 'liberalnim intelektualcima' koji su strućno i intelektualno neafirmirani te u nacionalimu vide priliku da se ostvare, pa pod parolom ukidanja verbalnog delikta se obrušavaju na tekovine koje imaju sve civiliziranije zemlje svijeta kao što je zabrana širenja nacionalne, vjerske i rasne mržnje. To je također uključivalo i amnestija za svu hrvatsku političku emigraciju (prvenstveno hrvatske fašiste), pravo na korištenje proskribiranih nacionalističkih (ustaških) simbola, te pravo vojnih obveznika iz Hrvatske da vojni rok služe samo u svojoj republici.

Najradikalniji od svih su bili studentske vođe koji su se nametnuli izvršivši puč u studentskoj organizaciji. Svi odreda iz pasivnih i ruralnih dijelova Hrvatske i BiH koji su se nametnuli svojom agresivnošću. Iskrene riječi jednog od njih izgovorene prilikom organiziranja studentskog puča u Zadru, studenta teologije Ivana Zvonimira Čička, najbolje oslikavaju taj kulturn milje: "Došlo je vrijeme nas seljaka. Da seljaka. Mi smo snaga! Što ovi mlitavi gradski studenti su nitko i ništa. Mi smo im se u Zagrebu agresivno nametnuli, a oni podvili rep". Aktivnosti tih lidera su dijelom bile inspirirane samo metodom globalnih protesta 1968. godine, odnosno demonstracijama u Beogradu od kojih je preuzeta taktika. U jesen 1971. su organizirane demonstracije na kojima je bilo tisuće demonstranata. Tako stvorena radikalizacija je sa vremenom počela u etnički miješanim krajevima tadašnje SR Hrvatske stvarati napetosti između hrvatske većine i srpske manjine.

Islam, simbol maspoka, je selo u zaleđu Zadra (Ravni kotari), kuće poslagane uzduž makadamske ceste gdje u sredini sela neka imaginarna crta odvaja Islam Latinski od Islama Grčkog. Naravno, zaluđenom seljaku iz Islama Latinskog su krivi susjedni seljaci što ih 'Beograd pljačka' te u ime "čistih računa" uzimaju puške u ruke i pucaju na susjede pa je vojska morala intervenirati i napraviti tampon zonu između Latina i Grka. Tako je bilo u Hrvatskoj jeseni, ali u hrvatskoj zimi nije imao tko zaustaviti rat

Tada je takav razvoj situacije nagnao Tita da se tim problemom pozabavi na 21. sjednici Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu, koja održana između 30.11. i 1.12. 1971. Partijsko vodstvo je pokret osudilo kao šovinistički te naložilo smjenu vodstva Saveza komunista Hrvatske. U decembru 1971. su pohapšeni neki od studentskih aktivista, a najradikalniji koji su organizirali dizanje Paškog mosta u zrak, su osuđeni na višegodišnji zatvor. Proširila se fama o masovnim hapšenjima (2 tisuće) od mnogih, poput Čička, koji su se viktimizirali, a nije im pala ni vlas sa glave.

Novo rukovodstvo Saveza komunista Hrvatske kojim su dominirali Vladimir Bakarić i Milka Planinc i drugi, je bilo oštro prema disidentima. Oni su januara 1972. izbacili i zatvorili nekoliko članova studentskih komunističkih organizacija i Saveza komunista.

Slom pokreta je ubrzo nakon toga poslužio kao povod za čistke liberalno orijentiranih članova SKJ u drugim republičkim organizacijama Partije u Jugoslaviji, od kojih je najpoznatija čistka liberala u Srbiji

Uzroci i posljedice[uredi - уреди | uredi izvor] Činjenica je da je taj nacionalistički pokret nanio velike štete reformi društva koju se skrenulo u pogrešnom pravcu i time zaustavilo. Dok je poslije toga sa donošenjem Zakona o udruženom radu (ZUR) napravljen jedan ne samo veliki korak u razvoju demokracije na radnom mjestu i ekonomskoj efikasnosti poduzeća, nego i velik civilizacijski iskorak kakav će generacije i generacije sanjati, u reformi društva i države se potpuno stalo. Umjesto jednog etatizma proces tzv. decentraliacije se sveo samo na stvoranje 6 republičkih etatizama, krutih i strogo centralističkih republika umjesto decentralizirane, demokratske uprave. Sve mane partitkracije došle su do izražaja. Nevezano o tome radi li se o jednostranačkom ili o višestranačkom poretku, o socijalizmu ili kapitalizmu stvara se politička elita koja se više ili manje otuđuje od naroda. Ako političke stranke nisu unutar sebe demokratske (a ogromna većina u svijetu to nisu), lako se dogodi da kod koncentracije moći u vrhu stranke dođe do autokratskih odluka koje čitavu naciju mogu upropastiti. Umjesto da se izvuku poduke do čega je dovela direktiva i čistke autokratske vlasti Predsjedništva SKH na čelu s 'Kraljicom Hrvata' te reformom SK spriječi mogućnost takve zloupotrebe vlasti, nastavlja se s istom praksom koja je kasnije dovela do raznih miloševića, kućana, tomac-račana... Najveći problem jugoslavenskog društva postao je upravo SK, stranka koja se neselektivnim omasovljenjem (svaki 10. građanin Hrvatske je bio član SK) pretvarala, kako su to dobro praxisovci uočili, u malograđansku, tipično politikantsku stranka srednje klase, a time i glavno oružje, kao što se pokazalo, za pogubnu restauraciju kapitalističkog poretka upravo korištenjem radikalne nacionaističke ideologije s receptima iz Maspoka ( dirigiranog događanja naroda').

'Analitičari' ukazuju na ekonomske razloge rušenja socijalizma, a to je 'socijalistička ekonomska kriza' što ih 30 godišnja kapitalistička stvarnost demantira - narod šuti i bježi iz svojih domovina. Navode se argumenti tipa vožnje par- nepar i povremenih nestašica pri tome opet 'zaboravljajući' da su se u doba naftne krize i na Zapadu poduzimale iste mjere, te da su nestašice ulja nastale zbog pretjeranog izvoza po opravdanom ekon. pravilu ako nisi zaradio devize nemaš pravo uvoza pa otud i razlog nestašica deterdženata zbog nedostatka uvoznog repromaterijala.

1980-ih započinje velika svjetska ekonomska kriza koja se osjetila i u tržišno orijentiranoj jugoslavenskoj privredi, ali ni dio koliko npr. u jednoj Italiji. Takvi 'analitičari' govore da se u samoj SR Hrvatskoj nastavljaju pozitivni ekonomski trendovi i rast životnog standarda izgrađenog na vanjskim kreditima. Činjenica jeste da je SRH bila najzaduženija republika u jugoslavenskoj federaciji (5,5 milijardi $), ali je i činjenica, koju se mudro skriva, da je istovremeno SSSR bio dužan SR Hrvatskoj 5 milijardi $ koje je Rusija kroz ove godine vraćala R Hrvatskoj. Dakle, standard života u SRH po ovakvim 'analitičarima' se stvorio od 500 miijuna duga!

Ekonomski pokazatelji govore nešto sasvim drugo. SFRJ je 80-ih godina svrsavana u srednjerazvijene europske zemlje koja je po BDP-u i po standardu života bila ispred Grčke, Irske, Portugala i Španjolske. Toliko o 'ekonomskim uzrocima' početkom 70-ih i krajem 80-ih u XX. st.

Poznati 'proljećarci'[uredi - уреди | uredi izvor] Savka Dabčević-Kučar Dragutin Haramija Srećko Bjelić Pero Pirker Bruno Bušić Miko Tripalo Ivan Zvonimir-Čičak Dražen Budiša Janko Bobetko Izvori

Neobjektivna stranicaUredi

Čitav ovaj tekst zahtijeva kompletnu korekciju,tj. objektivizaciju temeljenu na stvarnim činjenicama. Interpretacija tih događanja kroz ondašnju i sada vladajuću ideološku koprenu snižava standarde kojima teži SH Wikipedija i daleko je od objektivnije slike temeljene na znanstvenim metodama povijesti. Jedan primjer neka zamijeni mnoge, a to je neargumentirana, ondašnja propagandna tvrdnja da je Hrvatska raspolagala samo sa 7% stvorenih deviza. Da je to ordinarna ondašnja laž argumentirao sam činjenicom da je Hrvatska bila najveći uvoznik repromaterijala (od čelika do nafte)te sam naveo činjenicu da 60% sredstava iz fonda JUBMES banke (Jugoslavenske banke za međunarodnu ekonomsku suradnju) u koju su ulagale sve republke su završavala za hrvatsku izvoznu privredu. Zatim da su izgradnju turističke infrastrukture 60-ih godinas financirale sve jugoslavenske republike (Federacija) te da je logično da su te republke makar stekle pravo na otkup tako stvorenih deviza, ako već nisu imale pravo na udio u profitu kako to funkcionira u današnjoj tržišnoj ekonomiji. Sve te argumente mi je netko od admina izbrisao i ostavio laž o navodnih 7% deviza koje su ostajale Hrvatskoj i to mi je još "obrazložio" mitološkom pričom da smo u ono vrijeme zadovoljavali potrebe za naftnim derivatima s domaćom naftom (vjerojatno odokativno baziranoj na tadašnjem mitu da je Jugoslavija bogata prirodnim resursima). Činjenica jeste da je tada INA bila najveći opskrbljivač jugoslavenskog tržišta te da Riječka rafinerija nafte, najveća rafinerija u Jugoslaviji od 1946. (kada je obnovljena) do danas nije preradila niti gram jugoslavenske nafte i da se sva proizvodnja svodila na uvezenoj sirovini, a i Sisačka rafinerija (1/3 kapaciteta riječke rafinerije)je tada morala prerađivati 40-45% uvozne nafte. U nadi da se ovako nešto neće ponoviti i da će se dopustiti da ova stranica bude kvalitetnije, objektivnije obrađena Armando

Nazad na stranicu "Hrvatsko proljeće".