Rapalski ugovor

Rapalski sporazum je međudržavni sporazum između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kojim je rešeno tzv. jadransko pitanje - utvrđivanje posleratnih granica na istočnoj jadranskoj obali između dviju kraljevina. Potpisan je 12. novembra 1920. godine u gradu Rapalu pored Đenove.

PregledUredi

Historijske činjenice pre potpisivanja Ugovora:

  • Rijeka i Sušak su paraleno i pod vojnom upravom savezničkih snaga Atante (Italije, Francuske, V. Britanije i SAD) sve do Rapalskog ugovora;
  • U memorandumu od 17. II. 1919. Italija proglašava svoje pretenzije i na Rijeku (mimo Londonskog ugovora);
  • Notom od 24. IV. 1019. predsednik SAD Vilson negira Londonski sporazum iz 1915. i zastupa ideju smoopredeljenja naroda AU (realizirano jedino na području Koruške);

UgovorUredi

Pregovori se vode u tri navrata, 11. V. 1920. u Palanzzi, 5-16. Vii 1920. u Spa da bi bili okončani 8-12. XI. 1920. u Rapalu. Pregovori su vođeni uz veliku premoć Italije koja je uživala podršku Francuske i V. Britanije. Predstavnici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (A. Trumbić, M. Vesnić i K. Stojanović) su također bili spremni na kompromis, jer je državu privredno iscrpljivala nemogućnost korištenja okupiranih jadranskih luka, a nakon Vilsonovog poraza na izborima izgubljena je i američka podrška.

Rapalskim ugovorom pod Italijom ostaje okupirani teritorij Julije i Italija dobiva usku etničku enklavu Zadar (od velikog područja Dalmacije od Tribnja na sjeveru do rta Ploče sa Šibenikom i Zadrom i širokim zaleđem u slivu reka Čikole, Krke i Butušnice koje je Italija trebala dobiti prema Londonskom sporazumu 1915.) i otoke Lastovo, Palagruža i Sušac, dok je otok Krk i sjeveroistočni dio Istre (Kastavština), koji su prema Londonskom sporazumu trebao pripasti Italiji, potpao pod Kraljevinu SHS, a okupirani dio Hrvatskog primorja je vraćen s time da se status Sušaka (v.) definisao tek 1924. Rimskim ugovorom;.

Rijeka je jedina na čitavom ovom području dobila pravo na svoju autonomiju kao Slobodna Država Rijeka, usled čega je riječki duce, Gabrijele Danuncijo, kao objavio rat Italiji i ubrzo pobegao iz Rijeke nakon prvog pucnja savezničke mornarice. Za 4 godine i to pravo na autonomiju Rijeke ove dve države ukidaju.

PosljediceUredi

Aneksijom većeg dijela Julijske pokrajine Italiji započinje XX. stoljetna tragedija naroda ove multietničke regije koji do danas nisu realizirali svoje pravo na samoopredjeljenje i postali žrtva kolonijalnih i iredentističkih težnji okolnih drava: Italije, Slovenije i Hrvatske. Tako, nakon raspada Austro-Ugarske, 50% stanoništva Julije, oko 440.000 Hrvata i Slovenaca -172.784 Hrvata (s otokom Krkom) i 276.398 Slovenaca (prema posljednjem popisu stanovništva u Austro-Ugarskoj iz 1910. godine), će vrlo brzo biti izloženi talijanizaciji, zatvaranju slavenskih prosvetnih i kulturnih ustanova i fašističkom teroru, a isto tako nakon aneksije Julije SRH i SRSl 1945. do velikog etničkog čišćenja, egzodus preko 350.000 stanovnika.

PovezanoUredi