Otvori glavni meni
Rajko Grlić
Biografske informacije
Rođenje 2. septembar 1947. (1947-09-02) (dob: 71)
Zagreb, FNR Jugoslavija
Nacionalnost Hrvat
Državljanstvo Hrvatska
Roditelji Danko Grlić
Eva Grlić
Rodbina Vesna Domany Hardy
(polusestra)
Znamenita djela

Rajko Grlić, (Zagreb, 2. 9. 1947), jugoslavenski i hrvatski filmski režiser. Grlić je napravio svoj prvi amaterski film sa 14 godina, prvi nagrađeni profesionalni film sa 27. Studirao je u Pragu od 1967. do 1971. godine, uronjen u intelektualna i politička previranja tadašnjeg Praškog proljeća kao član studenskog štrajkačkog komiteta Praškog univerziteta u vrijeme sovjetske okupacije. Grlić je autor kultnih filmova kao što su: Samo jednom se ljubi, Bravo maestro, U raljama života, Za sreću je potrebno troje. U trenutku raspada Jugoslavije završavao je film Čaruga, a snimanje Karanovićeve Virdžine, čiji je bio producent, prekidala su prva puškaranja u Dalmatinskoj Zagori. Poslije raspada Jugoslavije odlazi u SAD, tačnije u Los Angeles, da uradi dugo odlaganu Fulbrajtovu stipendiju. Vraća se, pa opet odlazi da predaje na njujorškom univerzitetu. Zatim prelazi na Univerzitet u Ohajo gde je profesor i dan danas. 1994. godine u Istri, osnovao je filmsku školu – Imaginarnu akademiju. Bila je to škola za talentovane mlade ljude od Kazahstana preko Beograda, Tirane, Sarajeva, od Perua i Australije. Iz ove Imaginarne akademije izrastao je Međunarodni filmski festival Motovun. 2000 godine, stvara dugometražni dokumentarac o izborima u Hrvatskoj pod nazivom Novo, novo vrijeme. Film, sniman od novembra 1999. do februara 2000. godine, je najambiciozniji dokumentražni projekat ikada rađen u Hrvatskoj. [1]

Sadržaj/Садржај

BiografijaUredi

Rajko Grlić je rođen 2. 9. 1947 u Zagrebu u obitelji marksističkog filozofa Danka Grlića i novinarke-spisateljice Eve Izrael-Grlić. Grlićeva obitelj s očeve strane su podunavski Njemci. Obitelj Grlić (izvorno Gerlich) je došla u naše krajeve iz današnje Njemačke tj. Schwarzwalda u doba kraljice Marije Terezije i Habsburške Monarhije. Nastanili su se u podunavlju, a prezime su promijenili u 17. stoljeću preseljenjem iz Banata u Zagreb.[2] Grlićeva majka je podrijetlom iz sarajevske židovske obitelji.[3][4][5] Polubrat je Vesne Domany Hardy, koja je kćer njegove majke Eve iz njena prvog braka s partizanskim borcem Rudolfom Domanijem. Prvi kratki amaterski film uradio je 1963. U trogodišnjem razdoblju Grlić je uradio šest amaterskih filmova i dobio više od dvadeset nagrada na amaterskim jugoslovenskim filmskim festivalima. Grlić je diplomirao nakon dvije godine pohađanja škole "Radio i televizijskog novinarstva" u Zagrebu. Za to vrijeme je radio oko dvije godine kao voditelj na omladinskom TV showu za "TV Zagreb". 1966 završava srednju školu u Zagrebu. Kao glumac Rajko je proveo dvije godine sa Studentim eksperimentalnim kazalištem (SEK), nastupajući u dvije predstave, Ars longa vita brevis i Viet-rock. Putovao je s tim produkcijama širom bivše Jugoslavije, Italije, Njemačke, Poljske, Čehoslovačke, Bugarske i Turske. Iste godine Grlić je počeo studirati filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu. Objavljuje svoj prvi profesionalni kratki film Prolazak na kojem je bio ujedno i redatelj i scenarist u produkciji Zagreb filma. U periodu od 1966 do 1970 objavljuje nekoliko priča i pjesama u zagrebačkim književnim časopisima: "Umjetnost i mi", "Razlog" i "Telegram". 1967 Grlić postaje student režije na FAMU , Akademija umjetnosti - Fakultet za film i televiziju, u Pragu, Češka, bivša Čehoslovačka. Na FAMU, u klasi profesora Elamr Gotta on je napravio četiri kratka filma i dvije televizijske produkcije. Mi iz Praga je bio njegov prvi profesionalni televizijski dokumentarac objavljen kao redatelj i scenarist, također u produkciji TV Zagreba. Tokom sovjetske okupacije Čehoslovačke, Grlić je bio član štrajkačkog odbora na FAMU. Svaki čovjek je dobar čovjek u hrđavom svijetu, je njegov jednosatni TV dokumentarac snimljen 1969 u produkciji TV Zagreba ali mu je bilo zabranjeno javno prikazivanje. Sve jedno drugo pojede je sljedeći kratki film kojeg je napisao i režirao Grlić. Producent filma je bio FAS, Zagreb. Primio je nagradu TV Beograda za "Najbolji jugoslovenski kratki film 1971", kao i šest drugih nagrada. Također je prikazivan širom svijeta na nekoliko velikih festivala kratkog filma u Oberhausenu, Bilbau i ostalim. Predgovor je bio polusatni film u produkciji TV Beograda koji je ujedno bio njegov projekat za tezu. Pohvale je dokumentarac u šest dijelova u produkciji TV Zagreba kojem je bilo zabranjeno javno prikazivanje. 1972 Grlić radi na filmu Društvena igra, gdje je bio koscenarist sa Srđanom Karanovićem. To je bio njegov ​​prvi rad na scenariju za dugometražni igrani film. Film je režirao Karanović a producirao ga je beogradski Film danas. Premijerno je izveden u Quenzin de Realisatuer na filmskom festivalu u Cannesu. Od 1972 do 1974 radi na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu kao profesor filmske montaže i režije.[6] Zbog svojeg židovskog podrijetla i principa koje nije htio pogaziti, Rajko je tokom 1990-ih i rata u Hrvatskoj u hrvatskim medijima bio proglašavan četnikom i Židovom "koji se izmotava". Nakon prijetnji upućenih njegovoj familiji, odlučio se sa suprugom i kćerkom preseliti u Ameriku.[5] 2015 godine, u intervju za Jutarnji list, Grlić se deklarirao kao ateist. Trenutno živi na relaciji Amerika - Hrvatska.[2]

Filmska karijeraUredi

1974. objavljuje svoj prvi igrani film Kud puklo da puklo u produkciji Jadran filma i Croatia filma, Zagreb, u režiji Grlića i ko-autora Srđana Karanovića i Alexa Koenigsmarka. Zatim slijedi Reci mi priču (Pričaj mi priču), kratki igrani film režisera i scenariste Grlića u produkciji Adria filma, Zagreb. Pitka voda i sloboda, je kratki dokumentarni film koji je producirao, napisao i režirao Grlić. Film je bio zabranjen za javno prikazivanje.[6]

CitatiUredi

  „Da, "Čaruga" je bio proglašen četničkim filmom, u Puli. Jedan činovnik HRT-a me u direktnom TV prijenosu pitao "sad kad ste napravili ovaj četnički film, koji je vaš sljedeći projekt"? - To danas zvuči ako šala, ali tada to nije bila šala. No, prije desetak godina je "Čaruga" proglašen "prvim hrvatskim filmom". Čudna vremena...[2]
(Rajko Grlić 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)
  „Neki strahovi, neki simboli vremena koji se pojavljuju strašno liče na simbole koji su se jednom ranije pojavljivali, u kriznim ekonomskim vremenima. Čitava ta "Kuharica" je znana, pitanje je do kada će netko trošiti tu kuharicu. Sve mi se čini jednodimenzionalno. Posljedice su strašne po ljude koji žive u tom crno-bijelom svijetu... No, tako nije samo u Hrvatskoj, ali kod nas se događa u sirovom obliku. Populistički nacionalizam postoji i u Americi, Sarah Pallin i Trumpovi su i tamo. To su gluposti. To je ista retorika, isti pristup svijetu.[2]
(Rajko Grlić 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)
  „Imam pravo govoriti o Hrvatskoj. Ja ne poznajem ljepšu zemlju na svijetu. A ta zemlja ima svoju nesreću od historije i tih nezavršenih priča.. Sve je u vremenu... Englesku travu jednostavno napraviš: posiješ, šišaš i tako 500 godina. A kod nas sve traje 30, 40 godina... pa onda ponovno ispočetka... Mi nemamo tradiciju. Imamo umijeće samouništenja.[2]
(Rajko Grlić 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)
  „Ja sam iz ateističke familije koja je slavila Božić. Pizdarija je kad danas vele da se nije smjelo slaviti Božić. Čak smo ga i mi, ateisti, slavili.[2]
(Rajko Grlić 2015 godine u intervju za Jutarnji list.)

FilmografijaUredi

NagradeUredi

  • 1987. Pitke vode i slobode – Bronzani zmaj – Filmski festival u Krakovu
  • 1986. Za sreću je potrebno troje – Festival mediteranskog filma u Valenciji
  • 1989. Đavolji raj – najbolja režija – Međunarodni filmski festival u Tokiju
  • 2007. Karaula – najbolja režija – Srebrni delfin – Festroia – Troia međunarodni filmski festival
  • 2007. Karaula – Zlatni delfin - Festroia – Troia međunarodni filmski festival
  • 2007. Karaula – Nagrada FIPRESCI - Festroia – Troia međunarodni filmski festival
  • 2010. Neka ostane među nama – najbolja režija – Međunarodni filmski festival u Karlovim Varima
  • 2011. Neka ostane među nama – Specijalna nagrada žirija - Festroia – Troia međunarodni filmski festival

ReferenceUredi

  1. “Rane” su možda najbolji regionalni film devedesetih. Radijo Slobodna Evropa (7. 8. 2004). Preuzeto 16. 8. 2015
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Silobrčić, Dobroslav (16. 8. 2015). ISPOVIJEST REDATELJA RAJKA GRLIĆA 'Pizdarija je kad danas vele da se nije smjelo slaviti Božić. Čak smo ga i mi ateisti slavili'. Jutarnji list. Preuzeto 16. 8. 2015 „Obitelj Gerlich je došla u naše krajeve iz Njemačke. - Gerlichi su Donau-Švabe, Nijemci. To nema veze sa Srbima. Prezime su promijenili u Zagrebu. Tatina familija, Gerlich, čita se Gerlih, došli su iz Schwarzwalda u doba Marije Terezije. Bili su tada poštari, željezničari... Onda je jedan poštar Gerlich, u 19. stoljeću premješten u Zagreb pa je čak postao direktor pošte. Pradjed i djed su rođeni u Zagrebu. Ako su me htjeli praviti Srbinom onda su morali posegnuti za rodnim listom majke moga oca. Ona je bila Cekic. Njen otac je bio Veliki župan Like i Korduna, Sudac sudbenog stola Hrvatske.... Pravoslavni Hrvati, kako su oni sebe zvali.
  3. Ognjen Kraus, 1998, str. 258
  4. Snješka Knežević, 2011, str. 117
  5. 5,0 5,1 Šuvar, Mira (6. 7. 2008). U Beograd rado dolazim. Blic. Preuzeto 17. 4. 2014 „Moj otac Danko potječe iz stare zagrebačke porodice. Njegovi su preci došli iz Banata u 17. stoljeću. Moja majka Eva potiče iz židovske porodice iz Sarajeva. - U medijima vas počnu proglašavati četnikom ili Židovom koji se izmotava, svrstavati u paletu nepoćudnih osoba. A upućivane su i razne prijetnje mojoj obitelji.
  6. 6,0 6,1 Biography: Rajko Grlić. rajkogrlic.com.

LiteraturaUredi

  • Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-2-9
  • Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8