Radovan Ivančević

Radovan Ivančević

Portret Radovana Ivančevića
Rođen/a 13. februar 1931
Banja Luka,  Kraljevina Jugoslavija
Umro/la 17. januar 2004
Zagreb,  Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Zanimanje Historičar umjetnosti

Radovan Ivančević (Banja Luka, 1931. - Zagreb, 17. januar 2004.), hrvatski historičar umjetnosti i sveučilišni profesor.

BiografijaUredi

Gimnaziju je završio u Zagrebu 1949[1], nakon toga studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je diplomirao 1955. Doktorirao je 1965. godine s tezom o gotičkoj arhitekturi Istre. Od 1956. radi kao asistent na Povijesti umjetnosti, Filozofskog fakulteta, zatim je docent 1965–75., a potom izvanredni profesor do 1979. Od 1979 do 2001. kad je umirovljenjen, redoviti je profesor, voditelj katedre za nacionalnu povijest umjetnosti. Predavao je renesansnu umjetnost i ikonografiju. [1]Pored matičnog fakulteta, predavao je vizualnu kulturu, na Akademiji za kazalište, film i televiziju, a od 1989. vizualne komunikacije na studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu.

Kao historičar umjetnosti na početku se bavio istarskom kulturno-umjetničkom baštinom, naročitogotičkom crkvenom arhitekturom (crkve u Čepiću, Oprtlju, Roču, Štrpedu, Poreču, Hrastovlju). Od 1960-ih okreće se hrvatskoj renesansni, naročito se fokusira na Trogir i njegove majstore (A. Aleši i Nikola Firentinac), a nakon toga na djelo Jurja Dalmatinca i šibensku katedralu, koju je obradio monografski (1998). U knjizi Umjetničko blago Hrvatske (1986) za koju je dobio nagradu »Božidar Adžija« 1987., [1]dao je sintetični pregled razvoja umjetnosti na tlu Hrvatske od prapovijesti do XX. st.

Od 1960. do 2003. godine objaviti će čitav niz zapaženih novinskih, stručnih i znanstvenih članaka, te više knjiga koje uz povijesno umjetničko imaju i nesagledivo kulturološko značenje, budući da među prvima u nas sintetizira i afirmira cjelokupnu hrvatsku kulturnu baštinu. Po mnogima je najzaslužniji što je šibenska Katedrala sv. Jakova uvrštena na Unescovu listu svjetske baštine.

Pored historije umjetnosti, Ivančević se bavio filmom i televizijom, osobito u razdoblju 1960- 1980, bio je autor niza scenarija o hrvatskoj kulturnoj baštini, i autor edukativnih filmova o likovnoj umjetnosti (Element film). Bio je autor zapaženih emisija iz likovnog odgoja za TV Zagreb za tadašnji školski program 1960-ih.

Prof. Ivančević je godinama bio i predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske i zadnji predsjednik Jugoslavenskog društva historičara umjetnosti 1990-ih.

Ivančević je cijeli svoj radni vijek bio i pažljivi promatrač domaće likovne scene i aktualnih zbivanja na području arhitekture i dizajna, koji su ga osobito zanimali. Uz to veliki polemičar i čovjek bez dlake na jeziku, koji se nije ustučavao reći da su atribucije koje je Ante Topić Mimara dao mnogim djelima svoje kolekcije, vrlo upitne. Te da on nema ništa protiv da to netko privatno misli, ali da mora to javno iznijeti zbog sredine, da se ne misli da smo toliko nepotkovani i neuki i nismo u stanju razlikovati lažnog od pravog Leonarda.

Ustao je protiv ideje o pretvaranju Meštrovićeva doma Hrvatskih likovnih umjetnika (tadašnjeg Muzeja revolucije) u Panteon hrvatskih velikana ranih 1990-ih, i tražio da se Dom vrati u prvobitno stanje i da umjetnicima.[2]

Radovan Ivančević vrlo je glasno protestirao protiv gradnje Oltara domovine, i nakaradne rekonstrukcije Medvedgrada na Sljemenu iznad Zagreba, kao i protiv devastacije Trga Petra Preradovića.

BibliografijaUredi

  • Fedor Vaić. Zagreb 1957.
  • Likovna kultura »običnog« čovjeka. Zagreb 1961.
  • Beram. Beograd 1965.
  • Edo Kovačević. Zagreb 1984.
  • Umjetničko blago Hrvatske. Zagreb 1986, 1993 (engl., franc. i njem. izd.).
  • Perspektive. Zagreb 1996.
  • Rana renesansa u Trogiru. Split 1997. –
  • Šibenska katedrala. Šibenik 1998 (njem. i engl. izd. 1999).
  • Za Zagreb (suprotiva mnogim), 1–2. Zagreb 2001–2003.

IzvoriUredi

Vanjske povezniceUredi