Radimiči

Radimiči (bjeloruski: Радзiмiчы, ruski: Радимичи, ukrajinski: Радимичі i poljski: Radymicze), ređe Radimići, su istočnoslovensko pleme iz poslednjih vekova prvog tisućleća, koje je naseljavalo gornje istočne delove Dnjepra niz reku Sož i njegove pritoke. Ime verovatno potiče od začetnika plemena, Radima.

Istorija uredi

Istočnoslovenska plemena u devetom veku; Radimiči se nalaze u sredini

Zemlje Radimiča su plovnim putem bile dobro povezane sa centralnim predelima Kijevske Rusije. Tokom 11. i 12. veka, u Radimiča je bilo nekoliko gradova: Homij (današnji Gomelj) i Čečersk na Sožu, Vščiž (danas istoimeno selo) na reci Desni, Vorobjin, Ropejsk i drugi. Etničkom osobenošću Radimiča 9 – 11. veka smatra se sedmozraki nakit za glavu, izrađen od bronze ili srebra.

O Radimičima je malo podataka. Nestor Ljetopisac u Povestima minulih leta navodi da je pleme Radimiča je "izniklo iz Ljaha" (ili je nakon osvajanja Vladimira Velikog postalo delom naroda Ljaha)^{[nedostaje referenca]} i nekada je živelo u područjima reke Sož. Prema tradiciji koju je zabeležio Nestor Letopisac, njihovo ime potječe od začetnika plemena, Radima, koji je bio jedan od braće Ljah; drugi je Vjatko iz kojeg su nastali Vjatiči.^[1]^[2]

Sredinom 9. veka, plaćali su danak Hazarima. Godine 885, Radimiče je osvojio princ Oleg od Novgoroda i postali su deo Kijevske Rusije. 907. godine Radimiči se pominju kao deo Olegove vojske u njegovom vojnom pohodu protiv Vizantije. U 984, Radimiči su se pokušali otcepiti Kijevske Rusije, ali su poraženi od strane Volčijeg Hvosta (Vučiji Rep), vojskovođe Vladimira Velikog.^[2] Otad se ovo pleme više nije pominjalo u letopisima. Postepeno su se asimilirali sa susednim plemenima i narodima. Zemlje Radimiča su potom bile delom Černigovske i Smolenske kneževine.

U Povesti minulih leta, zabeleženo je da su Radimiči, Vjatiči i Severjani "imali iste običaje" – svi su imali nasilan način života, "spaljivali svoje mrtve i čuvali pepeo u urnama postavljenim na postoljima pored puteva", i nisu stupali u monogamne brakove, nego su praktikovali poligamiju (poliginiju).^[2]^[3]

Radimiči se posljednji put spominju 1169. godine, u letopisu.^{[nedostaje referenca]}

Nedovršeni članak Radimiči je u začetku. Možete pomoći Wikipediji tako da ga proširite.

Reference uredi

↑ Повест минулих лета: „радимичи же и вятичи — от рода ляхов. Были ведь два брата у ляхов — Радим, а другой — Вятко; и пришли и сели: Радим на Соже, и от него прозвались радимичи, а Вятко сел с родом своим по Оке, от него получили свое название вятичи.”
↑ ^2,0 ^2,1 ^2,2 Samuel Hazzard Cross and Olgerd P. Sherbowitz-Wetzor (1953). The Russian Primary Chronicle. Laurentian Text.. Cambridge, Mass., Mediaeval Academy of America. str. 37–38, 56, 61, 64, 96.
↑ Eve Levin (1995). Sex and Society in the World of the Orthodox Slavs, 900–1700. Cornell University Press. str. 41–42.

This article includes content derived from the Great Soviet Encyclopedia, 1969–1978, which is partially in the public domain.

[1] Повест минулих лета: „радимичи же и вятичи — от рода ляхов. Были ведь два брата у ляхов — Радим, а другой — Вятко; и пришли и сели: Радим на Соже, и от него прозвались радимичи, а Вятко сел с родом своим по Оке, от него получили свое название вятичи.”

[CrossNestor-2] 2,0 ^2,1 ^2,2 Samuel Hazzard Cross and Olgerd P. Sherbowitz-Wetzor (1953). The Russian Primary Chronicle. Laurentian Text.. Cambridge, Mass., Mediaeval Academy of America. str. 37–38, 56, 61, 64, 96.

[3] Eve Levin (1995). Sex and Society in the World of the Orthodox Slavs, 900–1700. Cornell University Press. str. 41–42.

[1]

[2]

[3]