Otvori glavni meni

Radikalni nacionalizam u Rusiji

Nacional-socijalisti marširaju po ulicama St. Petersburga 2014.
Prosvjed protiv stranaca u Ruskoj Federaciji, 2008.

Radikalni nacionalizam u Rusiji odnosi se na ekstremno nacionalističke pokrete, skupine ili organizacije krajnje desnice ili krajnje ljevice u Ruskoj Federaciji. Sam pojam "nacionalist" je u Rusiji sinonim za radikalni nacionalizam. Ipak, često se miješa sa fašizmom u toj državi: iako ne odgovara formalnim definicijama fašizma, zajedničke su im spone šovinizam i ksenofobija.[1] U drugim pogledima, njihova stajališta se razlikuju. Pojedini pokreti drže političko stajalište da država mora biti instrument nacionalizma (npr. Eduard Limonov i njegova Nacional-boljševička stranka), dok drugi (npr. Rusko nacionalno jedinstvo) posežu za osvetničkim taktikama protiv navodnih "neprijatelja Rusije" bez da ulaze u politiku.

Historijski, preteća ovakvim tendencijama bili su crnostotinaši u imperijalnoj Rusiji. Moderne antisemitske, rasističke i neofašističke organizacije uključuju Pamjat, Rusku nacional-socijalističku partiju i druge. Pojedini ekstremni nacionalisti, kao što su Aleksandar Dugin, zagovaraju ruski ekspanzionizam, euroazijske vrijednosti i razne teorije zavjere.[2]

1997., moskovski antifašistički centar je procijenio da postoji 40 nacional-ekstremističkih skupina u Ruskoj Federaciji. Isti izvor naveo je i 35 ekstremističkih novina, od kojih je najveća Zavtra. Ovakvi pokreti su se ukorijenili u toj državi.[3] Velik doprinos antiliberalnim i antimodernim nacionalističkim pokretima dala je upravo ruska pravoslavna crkva.[4]

Tijekom vladavine Vladimira Putina, ruska politika je prešla iz spoja oligarhije, demokracije i anarhije u režim autokracije sa nekim fašističkim obilježjima, i od napora da imitira Zapad u verbalnu agresivnost prema SAD i naporima da se osigura ruska dominacija nad bivšim imperijalnim prostorom.[5] Pojedini akademičari su optužili Putina da je isto tako ohrabrivao radikalne nacionaliste,[5][6][7] poglavito tijekom krimske krize kada je u govoru 18.3. 2014. optužio "zapadne sile" da "stvaraju probleme" uz pomoć domaćih petokolonaša, "neskladne skupine sastavljene od nacionalnih izdajica",[8] dok su drugi smatrali da je radikalne nacionaliste samo htio uključiti u širi nacionalni konsenzus koji je htio izgraditi.[9] Donald Jensen je upozorio da je Kremlj 2014.-2015. odlučio iskoristiti radikalne nacionaliste kako bi izvršio mobilizaciju stanovništva tijekom krimske krize, ali da bi takvi podvizi mogli izmaći kontroli.[10]

IzvoriUredi

  1. Pain 2007, str. 895-911.
  2. Ingram 2001, str. 1029–1051.
  3. Kusche 2013.
  4. Verkhovsky 2010, str. 333-345.
  5. 5,0 5,1 Hassner 2008, str. 5-15.
  6. Varga 2008, str. 561-579.
  7. DeRouen & Bellamy 2008, str. 635.
  8. Vujačić 2015, str. 309.
  9. Shenfield 2015, str. 264.
  10. Jensen 12.5. 2015.

LiteraturaUredi

Naučne publikacije i žurnali
  • Hassner, Pierre (2008), Russia's Transition to Autocracy, Journal of Democracy, DOI:10.1353/jod.2008.0022 
  • Ingram, Alan (2001), Alexander Dugin: geopolitics and neo-fascism in post-Soviet Russia, Political Geography, DOI:10.1016/S0962-6298(01)00043-9 
  • Pain, Emil A. (2007), Xenophobia and Ethnopolitical Extremism in Post-Soviet Russia: Dynamics and Growth Factors, Taylor & Francis, DOI:10.1080/00905990701651851 
  • Varga, Mihai (2008), How Political Opportunities Strengthen the Far Right: Understanding the Rise in Far-Right Militancy in Russia, Taylor & Francis, DOI:10.1080/09668130801999854 
  • Verkhovsky, Alexandr (2010), The Role of the Russian Orthodox Church in Nationalist, Xenophobic and Antiwestern Tendencies in Russia Today: Not Nationalism, but Fundamentalism, Taylor & Francis, DOI:10.1080/0963749022000022879 
Knjige
Ostalo

Eksterni linkoviUredi