Publije Suilije Ruf
Publije Suilije Ruf (latinski: Publius Suillius Rufus) bio je rimski senator koji je djelovao za vrijeme principata. Bio je poznat po svojim kaznenim progonima tijekom Klaudijeve vladavine; a bio je suprug Ovidijeve pastorke. Ruf je bio dopunski konzul (consul suffectus) u nundiniju od studenoga do prosinca 41. godine kao kolega Kvinta Ostorija Skapule.[1]
Ruf je bio sin Vistilije, a ime njegovog oca nije zabilježeno. Njegova polubraća uključuju Gneja Domicija Korbulona, konzula 39. godine, dok mu je polusestra bila Milonija Cezonija.[2]
Karijera uredi
Rufov prvi poznati javni položaj bila je kvestura, tijekom koje je služio pod Germanikom.[3] Međutim, da bi Germanik imao kvestora, morao je držati imperium, koji bi imao kao konzul (Germanik je bio konzul u 12. i 18. godini) ili ako mu senat odobrio specijalni imperij (koji je imao kao prokonzul 17. rujna 14. godine); Ronald Syme sugerirao je da je Rufova kvestura bila 15. godine nove ere. Syme je dalje tvrdio da je Ruf bio pretor četiri godine nakon toga.[4]
Ruf je 24. godine bio optužen i osuđen zbog primanja mita za svoje sudske odluke. Iako je u početku predložena kazna bila progonstvo iz Italije, umjesto toga prebačen je na neki otok. Nakon Tiberijeve smrti, Ruf se vratio iz progonstva u Rim.[3] Tijekom Klaudijeve vladavine, Ruf je u carevo ime kazneno gonio brojne ljude. Meta su mu bili nekoliko klijenata Gaja Silija. U pokušaju da sruši Suilija Rufa, Silije je zahtijevao da Senat provede Lex Cincia,[5][6] tj. zakon koji je zabranjivao odštetu odvjetnicima nakon što su se izjasnili u nekom slučaju. Na kraju je intervenirao car Klaudije i dopustio Rufu da prikupi najviše deset tisuća sestercija kao naknadu za uspješno gonjenje.[7] Druga meta bila je Julija Livija, koja je na sebe navukla neprijateljstvo carice Valerije Mesaline; Ruf ju je optužio za nemoralno ponašanje, a optužba je rezultirala njezinom smrću 43. godine.[8] Tacit daje popis njegovih daljnjih žrtava: Decim Valerije Azijatik, Kvint Fucije Luzije Saturnin (konzul 41), Kornelije Lupo (konzul 42), kao i "gomila rimskih vitezova".[9]
Ždrijeb je Rufu dodijelilo prokonzularnu upravu nad provincijom Azijom, koju Syme datira u 53/54. godinu.[10]
Na kraju je Suilije Ruf doživio svoju sudbinu: tijekom Neronove vladavine Seneka ga je uspješno kazneno gonio. Prema Tacitu, "izgubio je polovinu imovine; sinu i unuci omogućeno je zadržati drugu polovicu, a ono što su naslijedili po volji svoje majke ili bake izuzeto je od konfiskacije; Suilije je protjeran na Balearske otoke... Glasine su govorile da je to usamljeno izgnanstvo izdržavao s pomoću lagodnog života u izobilju.[9][6]
Obitelj uredi
Ovidije spominje Suilija kao supruga njegove pokćerke u svojim Pismima s Crnog mora (Epistulae ex Ponto), ali nju ne imenuje.[11] Ovidije nagovještava da je njegova supruga, koju također nikada ne imenuje, pripadala rodu Fabijevaca,[12] ali osim toga nudi malo eksplicitnih podataka o ove dvije žene.
Suilije je iz ovog braka imao dva sina. Jedan, Suilije Cezonijan (Suillius Caesoninus), protjeran je zbog sudjelovanja u skandalu u koji je bila uključena i Mesalina.[6] Drugi, Marko Suilije Nerulin (Marcus Suillius Nerullinus), bio je konzul ordinarius 50. godine.
Reference uredi
- ↑ Paul Gallivan, "The Fasti for the Reign of Claudius", Classical Quarterly, 28 (1978), str. 419, 424
- ↑ Plinije Stariji, Prirodoslovna pitanja, VII, 39.
- ↑ 3,0 3,1 Tacit, Anali, IV, 31, 1.
- ↑ Syme, "Domitius Corbulo", Journal of Roman Studies, 60 (1970), str. 27 sqq.
- ↑ Tacit, Anali, XI, 5-6.
- ↑ 6,0 6,1 6,2 Barrett, Anthony A. (1999). Agrippina: sex, power, and politics in the early empire. London: Routledge. str. 75. ISBN 041520867X.
- ↑ Tacit, Anali, XI, 7.
- ↑ Syme, The Augustan Aristocracy (Oxford: Clarnedon Press, 1986), str. 182.
- ↑ 9,0 9,1 Tacit, Anali, XIII, 42.
- ↑ Syme, "Problems about Proconsuls of Asia", Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik, 53 (1983), str. 201.
- ↑ Ovidije, Pisma s Crnog mora, IV, 8, 1-12.
- ↑ Ovidije, Pisma s Crnog mora, I, 2.