Prvić (Krk)
Prvić (talijanski: Pervicchio) je otok u Jadranskom moru u Hrvatskoj, koji administrativno podpada pod Primorsko-goransku županiju.[2]
Otok Prvić
| |
|---|---|
 | |
| Podaci | |
| Lokacija | Jadransko more (Kvarnerski zaljev) |
| Arhipelag | Kvarner |
| Koordinate | |
| Država |  Hrvatska
|
| Površina | 12,75[1] km² |
| Broj stanovnika | 0 |
.jpg) | |
Karakteristike uredi
Prvić je jedan od otoka Kvarnerskog arhipelaga.[2] Južno od njega prema Rabu leže Sv. Grgur i Goli.
Otok Prvić leži jugoistočno od otoka Krka, ispod sjevernog Velebita. geološki on je prirodni nastavak najviših brda Krka, od kog je odvojen kanalom Senjska vrata širokim 800 metara.[2]
Prvić se pruža u smjeru sjeverozapad - jugoistok, ukupna površina mu iznosi 12,75 km²[1], a dužina njegove obale 23,118 km.[1].
Najsjevernija točka Prvića, ujedno i najbliža otoku Krku je rt Brezonjan na kojem se nalazi svjetionik Stražica. Prema jugoistoku otok završava rtom Šilo koji je najbliži kopnu, od kog je razdvojen Velebitskim kanalom. Centralni dio otoka je zaravan sa nekoliko brda od kojih je najviše - Straža sa svojih 357 metara. [2]
Građen je od krečnjačkog vapnenca pa gotovo da ima planinske karateristike, s brojnim strmim klifovima, usjeklinama i klisurama. Obale su mu strme, sa stijenama visokim i do 300 metara na pojedim mjestima. Sve to čine ovaj otok gotovo potpuno nepristupačnim, osim na zapadu, gdje ima nekoliko vododerina po kojima se može popesti prema visoravni.[2]
Iako je Kvarner relativno plitak (40-60 m), more oko Prvića duboko je 80-95 metara), a kod rta Šilo na jugoistoku, doseže dubinu od 107 metara.[2]
Historija uredi
Za Antike zvao se Proteras (grčki = prvi, prethodnik), u srednjem vijeku se pojavljuje i hrvatsko ime - Pervić, a za mletačke vlasti navodi se kao Pervicchio.[2]
Krajem srednjeg vijeka kad su njime vladali krčki Frankopani, zaklonjena jugozapadna strana otoka bila je naseljena. U to vrijeme otok je još bio djelomično pod šumom, koja je kasnije iskrčena.[2]
Od vremena Frankopana, pa sve do danas, otok je nenaseljen. Jedini stanovnici bili su svjetioničari sa svojim porodicama, ali od 1974. više nema ni njih, jer je postavljen automatizirani svjetionik na solarni pogon.[2]
