Privilegium pro Slavis

Privilegium pro Slavis (Privilegije Slovenima[1]) je povelja koju je 07. 05.1381. godine[2], tokom posete gradu Žilini (danas Slovačka, tada kraljevina Mađarska), izdao kralj Lajoš I Veliki (13421382). Njom je uvažio pritužbe slovenskih građana Žiline i izjednačio njihova prava sa pravima nemačkih kolonista. U povelji je bilo potvrđeno da polovinu članova gradskog veća čine Nemci, a drugu polovinu Slovaci, dok se gradonačelnik bira na godinu dana i to naizmenično iz redova jednih i drugih. Očuvana je u prepisu iz 1431. godine[2], a danas se čuva u Državnom arhivu u obližnjoj Bitči[2]. U znak sećanja na izdavanje ove povelje, na gradskoj kući je 03. 12.1993. godine otkrivena spomen ploča[3].

Istorijske okolnosti uredi

 
Lajoš Veliki

Prostor današnje Žiline je naseljen Slovenima od V veka, kada je postojalo naselje, otkriveno u gradskoj oblasti Frambor. U IX veku je postojalo naselje u gradskoj oblasti Banova, da bi se pre početka XIII veka[4] počeo razvijati grad u gradskoj oblasti Rudine, kraj Rajčanke, na jugozapadu današnjeg grada. Iz tog perioda i potiče prvi pomen grada pod današnjim imenom, kada se u dokumentu nitranskog župana Tomaša, iz 1208. godine, pominje terra de Selinan (Žilinska zemlja), dok se oblik Žilina u izvorima prvi put javlja 1297. godine.

Tokom XIII veka, grad se razvijao kao središte pogranične oblasti kraljevine Mađarske prema Šleskoj i lokalni trgovački centar. Iz tog vremena potiče i danas najstarija očuvana građevina u Žilini, crkva svetog Štefana Kralja, sagrađena u prvoj polovini XIII veka. U njegovoj drugoj polovini je podignuto, danas isčezlo, utvrđenje pored Vaha, a krajem veka su u Žilinu došli nemački kolonisti iz Tešina, koji su iznova podigli grad po modelu karakterističnom za tadašnje nemačke gradove, zbog čega su Žilinu nazivali i mađarski Nirnberg[2]. U njegovom središtu je smešten veliki trg (danas Marijanski trg), približno kvadratnog oblika (okvirnih dimenzija 100 x 100 metara)[5], sa čijih temena polaze po dve široke ulice ka ostalim delovima grada, dok dve uže polaze sa sredine njegove zapadne i istočne strane.

Žilina se kao grad prvi put pominje 1312. godine, a devet godina nakon toga je kralj Karlo Robert (13101342), tokom posete gradu, 12. 07. izdao povelju kojom je Žilinu proglasio slobodnim kraljevskim gradom, koju su kasnije, 1397. odnosno 1497. godine potvrdili i kraljevi Žigmund Luksemburški (kralj Mađarske 13871437, sveti rimski car 14331437) i Vladislav II Jagelo (kralj Češke 14711516, kralj Mađarske 14901516).

 
Ostaci Žilinske tvrđave iz srednjeg veka

Mikulaš od Lukova je 1378. godine napravio kopiju Magdeburškog zakonika, koga su se pridržavali nemački kolonisti, dok su živeli u Tešinu. To je bio početak tzv. Žilinske knjige (Žilinská kniha) koja predstavlja najvrednije pismeno nasleđe srednjeg veka u Slovačkoj[6], a ujedno i najstariji sačuvani zapis na slovačkom jeziku koji se nalazi u današnjoj Slovačkoj[6]. Naredne godine je na jednom računu od 08. 03., po prvi put zabeležen grb grada, koji se i danas koristi.

Povezano uredi

Reference uredi

  1. Kirschbaum, Stanislav J. (1995). A history of Slovakia : the struggle for survival. New York: St. Martin’s Press. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 „Žilinský večerník a.s., Dolný val 16, 010 01 Žilina: Sedem divov Žiliny (slovački). Pristupljeno 16. 7. 2009. 
  3. „Žilina Gallery: Šiesty div Žiliny (slovački). Pristupljeno 16. 7. 2009. 
  4. „Pamiatkový úrad Slovenskej republiky: Summary 3/2007 (engleski). Pristupljeno 13. 6. 2009. 
  5. „Turistická informačná kancelária mesta Žilina: Mariánske námestie (slovački). Pristupljeno 28. 7. 2009. 
  6. 6,0 6,1 „Radio Slovakia International: Competition II. Žilina (engleski). Pristupljeno 15. 6. 2009. 

Literatura uredi