Otvori glavni meni

Drevnoistočne crkve

(Preusmjereno sa Prethalkedonske crkve)

RaskolUredi

Do raskola između ovih crkava i tadašnje velike crkve (od koje će nastati Katolička crkva i Pravoslavne crkve) došlo je u 5. stoljeću. Povod tome raskolu bilo je neprihvaćanje Kalcedonskog vjerovanja prema kojem su u Isusu Kristu, kao drugoj božanskoj osobi, prisutne dvije naravi - božanska i ljudska, premda sjedinjene u jednoj osobi (hipostazi). Crkvenim vođama, osobito u aleksandrijskoj crkvi, takav je nauk previše ličio na nestorijanstvo, osuđeno na Efeškom saboru. Stoga su predlagali tekst vjerovanja koji bi naglasio jedinstvo u Kristu. Nepomirljiva polazišta obiju strana, često više uvjetovana jezičkim razlozima i nerazumijevanjem negoli stvarnom teološkom razlikom, dovela su do prvog većeg raskola u Crkvi.

NazivUredi

Kada se govori o istočnim pravoslavnim Crkvama, riječ je o različito organiziranim crkvenim zajednicama, koje nemaju neku zajedničku hijerarhiju, premda priznaju da su u međusobnom jedinstvu. Ipak, svaka se od tih Crkava drugačije naziva, pa nije lako naći zajedničko ime koje bi ih sve uključivalo. Najčešće se susreću sljedeći nazivi:

  • monofizitske Crkve: Naziv je skovan u protivničkom taboru. U stvarnosti, istočne pravoslavne crkve ne prihvaćaju u cijelosti monofizitstvo kako ga je naučavao Eutih, a sebe radije nazivaju miafizitima.
  • Pretkalcedonske Crkve: Ovaj je naziv češće u uporabi, a susreće se i kod »kalcedonskih« i kod »pretkalcedonskih« Crkava. Neutralan je i jednostavno upućuje na Kalcedonski sabor kao trenutak raskola.
  • Istočne pravoslavne Crkve: Naziv koji je najčešće u službenoj uporabi, kad se zajedničkim imenom želi označiti sve Crkve koje prihvaćaju samo prva tri ekumenska sabora.

Ponovno zbližavanjeUredi

Nakon raskola 451. godine, bilo je više pokušaja ponovnog zbližavanja među crkvama. Osobito se to očitovalo na saboru u Firenci (1431.-1445.) na kojem je i uspostavljeno jedinstvo s nekima od ovih Crkava, no ono nije nikada zaživjelo.

U 20. stoljeću počelo se drugačije gledati na ovaj raskol i shvaćati da problemi koji su doveli do njega nisu toliko teološke ili kristološke naravi, koliko je to pitanje kulture i mentaliteta.

Na više susreta između pape Ivana Pavla II. i patrijarha koji su predstavljali istočne pravoslavne Crkve, potpisane su pomirujuće izjave.

Crkve danas shvaćaju da dugotrajni raskol, koji se u prošlim stoljećima među njima dogodio, ni u čemu ne dodiruje niti mijenja bit njihove vjere, budući da je do raskola došlo samo zbog razlike u nazivlju i kulturi te zbog različitih simbola vjere prihvaćenih u različitim teološkim školama kako bi se izrekla ista stvar. Stoga danas ne nalazimo stvarnog utemeljenja žalosnim podjalama i raskolima koji su se među nama dogodili s obzirom na nauk o Utjelovljenju. Riječima i životom mi ispovijedamo istinski nauk o Kristu našem Gospodinu, bez obzira na razlike u tumačenju tog nauka koje su se pojavile u vrijeme Kalcedonskog sabora.

Iz zajedničke izjave pape Ivana Pavla II. i mar Ignacija Zakke I. Iwasa, sirskog antiohijskog patrijarha, 23. lipnja 1984.

Slične je izjave rimski papa potpisao i s ostalim poglavarima istočnih pravoslavnih Crkava.

Zajednica istočnih pravoslavnih crkavaUredi

Od 15. do 21. siječnja 1965. susreli su se u Addis Abebi po prvi put poglavari svih istočnih pravoslavnih crkava. Na tom su susretu ove Crkve odlučile osnažiti međusobnu suradnju te ustrojiti za to i odgovarajuće ustanove.

Zajednica istočnih pravoslavnih crkava je skup pretkalcedonskih crkava koje su u međusobnom punom zajedništvu. Ovamo pripadaju:

Liturgijski jezik u ovim je crkvama stari narodni jezik, koji često više nije u svakodnevnoj uporabi (kao što je slučaj s koptskim i sirskim). U krajevima gdje većinu čine Arapi, arapski je jezik ušao i u liturgijske tekstove.

PovezniceUredi