Praksa (grč. práxis), djelovanje, proizvođenje i to osjetilno, materijalno za razliku od duhovnog, misaonog, idealnog. Odatle i razlikovanje prakse i teorije. Različiti su oblici prakse od najobičnijeg proizodnog procesa do najkompliciranijeg znanstvenog eksperimenta kao i cjelokupne povijesne djelatnosti čovjeka.

Obzirom na teoriju dijalektika apsolutno ne odvaja praksu od teorije, nego ih gleda u jedinstvu, tj. ne postoji nikakva teorija koja ne bi imala bilo kakvu osnovu u praksi i obratno. Pravi pokušaj prakse (individualne i povijesne) kao filozofske fundamentalne kategorije najodlučnije je postavio Marx. U svojoj kritici idealizma koji pozna samo idealnu djelatnost, i dotaašnjeg materijalizma koji je objekt interpretirao samo u smislu opažanja, kontemplacije, Marx shvaća čovjekra kao eminentno biće prakse, a time i objekt kao od čovjeka transformiranu stvarnost. Najpregnantnije je to Marx izrazio u prvoj tezi o Feuerbachu: ''Glavni nedostatak svog dosadašnjeg materijalizma (uključujući i Feuerbachov) jest to šo predmet, stvarnost, osjetilnost shvaća samo u obliku objekta ili opažanja, a ne kao osjetilnu ljudsku djelatnost, praksu, ne subjektivno. Zato je djelatnu stranu, nasuprot materijalizmu, apstraktno razvio idealizam, koji naravno ne pozna stvarnu, osjetilnu djelatnost kao takvu..."

Ako je praksa bit čovjekoe egzistencije, onda on sve svoje povijesne probleme ne može rješavati samo u mislima, zamislima, tj. teoretski, nego u stvarnoj povijesnoj praksi. Marxova '11 teza o Feuerbacju' logična je konzekvencija ovog temeljnog M. stava. Ukoliko je praksa osnova i način ljudskog postojanja, u njoj imamo ključ za razumijevanje čovjekovog razvoja, njegove povijesti i svijesti. problem istine, kriterij istine ne može se razmatrati izvan prakse, kao ni cjelokupni misaono-teorijski sklop jedne epohe. Iz tog se vidi da je interpretiranje prakse kao neposredne korisnosti (jedna linija pragmatizma) ili prakse samo kao kriterija istine (vulgarni marksizam) jednostrano i netočno." (P Vranicki)

PovezanoUredi