Povelja kraljice Jelene Dubrovniku 1397.

Povelja kraljice Jelene Dubrovniku 1397 je dokument kojim je kraljica Jelena ukinula carine ispred Stona u Maslinima, i u Slanom. Povelju je u Dubrovnik donio njen poslanik knez Grgur Milatović.

Povelja nije sačuvana u originalu, već samo u prepisu koji je prema originalu sačinio dubrovački pisar Nikša Zvizdić u knjizi Liber privilegiorum, ili Codex Ragusinum 1, list 65в. Knjiga ima 118 listova i sadrži prepise.

U dubrovačkom arhivu ima još dokumenata kraljice Jelene. Zajedno sa mužem potpisala je i povelju 17. juna 1392. godine izdatu Dubrovčanima. Tom prilikom njihov potpis je glasio: Stefan Dabiša milošću gospoda boga kralj Srbima, i gospođa kraljica kira Jelena. Sama je potpisala nekoliko pisama među kojima je i pismo Dubrovniku od 5. marta 1399. god. gdje se potpisala kao kraljica Gruba.. Svetozar Ćorović je mišljenja da kraljica Jelena iz vlastele Nikolića, žena kralja Dabiše, nije nosila ime Gruba.

Historija

Dezintegracija centralne vlasti nakon smrti kralja Tvrtka, počeo je za vrijeme kralja Dabiše, a nastavljen i za vlasti njegove udovice, kraljice Jelene. Tokom tog procesa, izvjesnu samostalnost stekla je i porodica Nikolići, gospodari župe Popovo polje, iz koje je poticala i kraljica. Njima je kralj Dabiša, Jelemin muž, 1393. godine ustupio naplatu Stonskog dohodka (Mogoriš).

Dubrovčani su se žalili kraljici kada je njen izaslanik došao preuzeti Svetodimitarski i Stonski dohodak. Dohotci su isplaćeni tek kada je u Dubrovnik stigla povelja. I slijedeće godine Nikolići se pominju u vezi carina. Do sukoba je došlo i 1416. god.

Tekst

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha, da je znano svakom čovjeku, i malom i velikom. Pošto su knez i vlastela dubrovačka poslali kreljevstvu mi, naročito poštovanog muža, protovestijara Žoreta, našeg vjernog slugu i protovestijara, koji kraljevstvu mi je zborio veoma mudro i s poštovanjem molio u ime spomenute vlastele grada Dubrovnika, da naredimo da ne bude nijedne carine pred Stonom u Maslinama i u Slanom, jer isprva tu nisu ni bile. I pošto smo čuli ova poštovanja dostojna obraćanja i molbe spomenute vlastele grada Dubrovnika, zapovedismo ovako i postupismo u dogovoru sa blagodarivnim velmožama vlastelom kraljevstva mi, sa rusaga bosanskog vojvodom Hrvojem i sa knezom Pavlom, i sa vojvodom Sandaljem, i s tepčijom Batalom, i s drugom mnogobrojnom vlastelom i vlasteličićima našega kraljevstva da u vijeke vijekova ne bude poreknut ovaj naš zapis i povelja. Jer mi, gospođa kira Jelena, Božijom voljom kraljica Srbima, Bosne, Primorja i Zapadnih strana, i k tome. Pošto saznadosmo i nađosmo da isprva nisu ni postojale carine na gore pomenutim mjestima, odlučismo i zapovijedismo da ne bude nijedne carine ispred Sona na Maslini i na Slanom, od sada i do vijeka, jer ih ni ranije nije bilo. I sad sve gore napisano ko god da pogazi, neka je proklet od Oca i Sina i Svetog duha, Bogorodice, anđela i arhanđela i svih svetih, i da mu bude uskraćena vera i anđeo u samrtni čas, i da bude predat u ruke đavolove, u pakao, na Velikom sudu poput Jude Iskariotskog. I za bolju svedodžbu i potrebu, stavili smo ispod povelje pečat, gospodina našeg, kralja Stjepana Dabiše, tada...ljeta Gospodina našeg Isusa Hrista, 1397. godine, mjeseca maja, u dvoru kraljevstva mi u Sutjesci.