Zdravko Tomac (Garčin, 24. svibnja 1937 - Zagreb, 4. siječnja 2020.) je hrvatski i bivši jugoslavenski komunistički političar čija se karijera često navodi kao jedan od najspektakularnijih primjera političkog i ideološkog preobraćenja u hrvatskoj povijesti.

Zdravko Tomac 2008. godine.

Diplomirao je na Ekonomskom i 1976. doktorirao na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu. Političku karijeru je započeo kao član Saveza komunista Jugoslavije, a znatno mu je doprinijela bliska suradnja s hrvatskim komunističkim čelnikom Jakovom Blaževićem, jednim od predstavnika tvrde dogmatske struje koja je dominirala hrvatskom Partijom u tzv. "olovnim" 1970-im nakon sloma Hrvatskog proljeća. Kao stručnjak i partijski kadar je sudjelovao u izradi Ustava SFRJ iz 1974. godine.

Prekretnicu u njegovoj karijeri je predstavljala politička kriza koju je krajem 1980-ih u SFRJ izazvala antibirokratska revolucija Slobodana Miloševića. Tomac je postao jedan od bliskih suradnika i saveznika Ivice Račana i neslužbeni partijski ideolog. Pod njihovim vodstvom je SKH u okolnostima pada komunizma u Istočnoj Europi i početka procesa raspada Jugoslavije proveo ustavne reforme kojim je uvedeno višestranačje. Položaj u SKH je sačuvao i nakon poraza na prvim višestranačkim izborima, pomažući Račanu (čija se stranka ideološki transformirala u današnji SDP da formulira politiku tzv. "konstruktivne opozicije" u odnosu na pobjednički HDZ, a koju su kritičari kasnije često tumačili kao kukavičko "netalasanje" i davanje legimiteta nekim od kontroverznih politika i poteza nove vlasti.

Tomac je kao jedna od najistaknutijih ličnosti SDP u ključnim trenucima Domovinskog rata 1991. godine kao predstavnik SDP ušao u Vladu demokratskog jedinstva, i to kao njen potpredsjednik. To je bio jedan od prvih slučajeva da se nakon pada komunizma u izvršnu vlast vraća bivši komunistički čelnik. Na tom mjestu se Tomac istakao tvrdim stavovima, odnosno odbacivanjem kritika Tuđmanove politike, i ostao mjesecima nakon što su iz te Vladeizašli i čelnici drugih oporbenih stranaka. Usprkos toga, stekao je dovoljno političkog kapitala da postigne nekoliko važnih uspjeha na kasnijim izborima. Godine 1995. je na izborima bio jedan od rijetkih oporbenih kandidata izabranih u Sabor u pojedinačnoj izbornoj jedinici, a postao je i predsjednik oporbene Skupštine grada Zagreba i imao važnu ulogu u Zagrebačkoj krizi. Godine 1997. se natjecao na predsjedničkim izborima; iako je na njima glatko pobijedio Tuđman, oni su bili važni za SDP jer je na trećem mjestu ostavio Vladu Gotovca, kandidata HSLS. Time je HSLS morao priznati da SDP ima status glavne oporbene stranke, što je bilo važno pred sklapanje predizborne koalicije 1998.

Nova koalicija na čelu s Račanovim SDP-om je pobijedila na izborima za Sabor, ali su predsjednički izbori označili početak Tomčevog pada. On je na njima bio voditelj kampanje HSLS-ovog kandidata Dražena Budišu, a kada se ispostavilo da će u drugi krug ući Stjepan Mesić, protiv njega se počeo služiti agresivnom nacionalističkom retorikom, nastojeći prikupiti desničarske glasove. Mesiću i njegovoj politici se nastavio suprotstavljati i nakon što je Mesić izabran, a sve je kulminiralo 2002. godine kada se otvoreno pobunio protiv suradnje hrvatske vlasti s ICTY, odnosno izručenja hrvatskih generala. Godine 2003. je formalno napustio SDP i osnovao vlastitu stranku Hrvatski socijaldemokrati.

Tijekom sljedećih godina se Tomac u potpunosti odrekao ne samo svoje jugoslavenske komunističke prošlosti i postao kritičar vlastite stranke, nego je postao jedan od najistaknutijih predstavnika radikalne nacionalističke desnice. 2009. je na predsjedničkim izborima podržavao Miroslava Tuđmana i Milana Bandića.

Vanjske poveznice uredi