Zajednica političkih osuđenika u Lepoglavi
Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista osnovana je u robijašnici u Lepoglavi 1934. godine. Brutalnim postupcima zatvorske uprave nakon marsejskog atentata djelovanje zajednice bilo je onemogućeno, ali je nakon svibnja 1935, kada je režim popusto, bilo obnovljeno.
Šime Balen piše o tome: »U staroj je Jugoslaviji - posebno za kraljeve diktature, koju smo mi nazivali vojnofašističkom, monarhofašističkom i tome slično, ali uvijek fašističkom diktaturom - prošlo kroz zatvore i robije na tisuće ljudi, opozicionara, protivnika tadašnjeg vladajuće režima. Bilo je tu komunista, socijalista, kršćanskih socijalista, a hrvatskih nacionalnih revolucionara, od radićevaca do frankovaca, pa makedonskih nacionalnih revolucionara, crnogorskih "odmetnika", mađarskih "terorista" itd. Sve su njih bile iste nevolje, bila ista zla: naporan rad u nehigijenskim prostorijama, surova disciplina, oštre kazne za najsitniji, često puta izmišljeni prijestup, bacanje u okove, u samice, divljačko batinanjenje, mračni podrumi, tvrdolež, post i glad. Naravno da se u takvim okolnositma često javljala misao za zajedničkim istupom prema upravi i njezinim pandurima, za zajedničkim protestima, demonstracijama, pa i - štrajkovima glađu.« (Balen, str. 210)
Tako su se politički zatvorenici, približili i pružali jedni drugima podršku. Godine 1934. formirali su Zajednicu radi zajedničkog nastupa prema upravi kaznionice, da bi se ishodile neke olakšice. Međusobna solidarnost komunista i nacionalista stavljena je na kušnju poslije marsejskog atentata, u kojem su makedonski i hrvatski nacionalisti (VMRO-ovci i ustaše) 9. listopada 1934. ubili kralja Aleksandra. Uprava kaznionice je poduzela žestoke mjere protiv nacionalista. Sve su ih strpali u jednu malu ćeliju, za najmanju grešku bacali u samice, oduzeli im pravo na pakete i posjete.
Komunisti-robijaši pružili su im potporu, dostavljajući im tajno hranu, te otvoreno prosvjedujući protiv postupka prema svojim drugovima robijašima. Upravnik tamnice Spasojević napao je komunističku delegaciju riječima: "Što se brinete za njih. Vi ste politički osuđenici, a oni su obični plaćeni razbojnici. Vi ste došli na robiju za ideale, a oni za novac." (Imao je u vidu potporu koju je ustašama davao talijanski fašistički režim.) Na to je Moša Pijade odgovorio: "Braća hrvatski narodni borci su politički osuđenici, kao i mi; došli su na robiju u borbi za svoje ideale kao i mi, prema tome imaju pravo na isti položaj kao i mi." (citirano u: Ivanković, str. 117)
Iskazana solidarnost polučila je konačno uspjeh, zahvaljujući političkoj krizi vladajućeg režima nakon poraza režimske liste na izborima 5. svibnja 1935. Istoga dana svi politički robijaši u Lepoglavi, bez ikakve međusobne veze ili dogovora, stupaju u štrajk glađu, tražeći koncentarciju svih političkih osuđenika, ukidanje batina, poboljšanje hrane isl. Kaznionička je uprava bila prisiljena popustiti, te se svi politički osuđenici ponovno sastaju i obnavljaju Zajednicu. U izabranom rukovodstvu bili su Juco Rukavina (vođa tzv. Ličkog ustanka, Moša Pijade i jedan predstavnik makedonskih nacionalnih revolucionara. Među istaknutim komunistima, članovima Zajednice, bili su i Milovan Đilas, Andrija Hebrang, Petko Miletić i drugi. Prema sećanjima, najveći ugled među ustašama od komunističkih zatvorenika uživao je prvi vođa Komunističke partije Hrvatske Andrija Hebrang, "zbog svojih čvrstih hrvatskih uvjerenja i ljudske postojanosti", koji je bio osuđen na 12 godina robije.[1]
Zajednica je tada prihvatila Rezoluciju, u kojoj se osuđujue »zločinački režim vojno-fašističke diktature (…) tako zvane Jugoslavije«, koji ugnjetava seljake, radnike i potlačene nacije. Ističe se zajednička borba: »Zahvaljujući pojačanoj borbi revolucionarnih masa ugnjetenih naroda, osobito hrvatskog, i borbi revolucionarnog radništva i seljaštva u svim zemljama versajske Jugoslavije, borbe za konačno obaranje šestojanuarskog fašističkog režima i zahvaljujući jedinstvenom i zajedničkom istupu svih političkih osuđenika u Lepoglavi, oni su uspjeli da slome taj ubilački režim u lepoglavskoj kaznioni koji je zavela nad njima i da prisile Upravu da im da čovječan režim.« (citirano u: Balen, str. 210)
Bilo je i pojedinačnih "mijenjanja tabora", pa je tako Šime Balen na robiju dospio kao hrvatski nacionalist, da bi zatim prihvatio komunističku ideologiju i 1935. postao član KPJ. O suradnji svjedoči i publikacija Robija - zapisci hrvatskih narodnih boraca, izdana u Zagrebu 1936. Urednik i izdavač bio je Nikola Rubčić. Šime Balen bio je jedan od urednika i autor najvećeg dijela teksta. Novac za brošuru dali su KPJ i Gospodarska sloga (organizacija HSS-a) iz Zagreba.
Djelovanje Zajednice zamrlo je izlaskom jednog djela osuđenih sa robije ili premještanjem u druge kaznionice (Sremska Mitrovica). U kasnijim godinama, KPJ se odrekla parole o razbijanju Jugoslavije i prihvatila plan njenog preuređenja u federaciju, te prihvatila novi kurs Kominterne da je fašizam najveći neprijatelj, a ustaše, pod utjecajem fašističke Italije i nacističke Njemačke, razvijaju snažno antikomunističku ideologiju. Do 1937. svi su odnosi između ustaša i komunista bili prekinuti.
Literatura uredi
- Balen, Šime: Prisjećanje na robijašku epizodu Antifašističke fronte, u: "Antisemitizam, holokaust, antifašizam" (zbornik), Zagreb: Židovska općina Zagreb, 1996, str. 210-213.
- Cohen, Philip J.: Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb: Ceres, 1997. (str. 136-137)
- Ivanković-Vonta, Zvonko: Hebrang, Zagreb: Asocijacija naučnih unija Jugoslavije, 1988.