Visten Hju Oden (engl. Wystan Hugh Auden, izgovara se /ˈwɪstən ˈhjuː ˈɔːdən/; 21. februar 1907. - 29. septembar 1973), poznat pod književnim imenom W. H. Auden, bio je anglo-američki pesnik,[1] rođen u Engleskoj, a kasnije američki državljanin. Smatra se jednim od najvećih pisaca 20. veka.[2] Njegov rad se odlikuje visokim stilskim i tehničkim dostignućem, angažovanošću u moralnim i političkim pitanjima i raznovrsnošću tona, forme i sadržaja.[3][4] Glavne teme njegove poezije su ljubav, politika i građanstvo, religija i moral i veza između jedinstvenih ljudskih bića i anonimnog, bezličnog sveta prirode.

W.H. Auden
Biografske informacije
Rođenje(1907-02-21)21. 2. 1907.
Engleska York, Engleska
Smrt29. 9. 1973. (dob: 66)
Austrija Beč, Austrija
Obrazovanje
ŠkolovanjeEngleski jezik i književnost
Alma materChrist Church, Oxford
ZanimanjePesnik

Auden je odrastao u Birminghamu u obrazovanoj porodici srednje klase i studirao je književnost na Oxfordu. U njegovim ranim pesmama, napisanim krajem 1920-ih i početkom 1930-ih, smenjuje se telegrafski moderni stil i tečan tradicionalni. Napisane su u intenzivnom i dramatičnom tonu i postavile su njegovu reputaciju pesnika i propovednika levice. Ovu ulogu je napustio nakon što se preselio u SAD 1939. godine, gde je uzeo američko državljanstvo 1946. Njegove pesme iz 1940-ih bave se religijskim i etičkim temama na manje dramatičan način nego što je to bio slučaj sa njegovim ranijim radovima, ali u njim još uvek kombinuje tradicionalne forme i stilove sa novim formama koje je Auden sam stvorio. Tokom 1950-ih i 1960-ih mnoge njegove pesme se fokusiraju na načine kako reči otkrivaju i sakrivaju emocije. Počeo je da piše libreta za opere, što je bila idealna forma za usmeravanje izražavanje snažnih osećanja.[5]

Bio je, takođe, plodan pisac eseja i prikaza na književne, političke, psihološke i religijske teme, a povremeno se bavio i dokumentarnim filmom, petstkim pretstavama i drugim formama. Tokom svoje karijere bio je ujedno i kontroverzan i uticajan. Nakon smrti neke njegove pesme (posebno "Funeral Blues" ("Stop all the clocks") i "Septermer 1, 1939") postale su poznate širim krugovima kroz njihovu upotrebu u filmovima i drugim popularnim medijima.[2]

Život uredi

Detinjstvo uredi

Auden je rođen u Yorku u Engleskoj. Njegov otac, George Augustus Auden bio je lekar, a majka, Constance Rosalie Bicknell Auden bila je pripremana za medicinsku sestru, ali nikada nije radila. Bio je najmlađi dete u porodici sa tri sina. Najstariji brat, George Bernard Auden, postao je farmer, a srednji, John Bicknell Auden, geolog. I jedan i drugi deda su mu bili sveštenici i on je odrastao u anglo-katoličkog porodici, koja je pratila "visoku" formu anglikanizma, u kojoj su rituali sličniji katoličkim.[6][7] Svoju ljubav prema muziči i jezikcu delimično pronalazi u crkvi.[8] Verova je da ima islansko poreklo i njegov fascinacija islandskim legendama i drevnim nordijskim sagama može se primetiti u njevim delima.

Godine 1908. njegova porodica se preselila u Harborne, u Birminghamu, gde je njegov otac postao najpre predavač, a kasnije profesor medicine. Audenovo interesovanje za psihoanalizu ima začetke u očevoj biblioteci. Od svoje osme godine školovan je u internatima, a kući je dolazio samo za raspuste.[6] Do svoje petnaeste godine mislio je da će postati inženjer rudarstva, ali je počeo da razvija strast prema jeziku. Kasnije je pisao: "reči me toliko uzbuđuju da me pornografska priča, na primer, više uzbudi nego što to može prava osoba."[9]

Obrazovanje uredi

Audenova prva škola bila je St. Edmund's School, u Surreyju, gde je upoznao Christophera Isherwooda, kasnije poznatog pisaca. Sa trinaest godine prešao je u Gresham's School u Norfolku, gde ga je 1922. godine prijatelj, Robert Medley pitao da li piše poeziju, nakon čega je Auden odlučio da postane pesnik.[6] Ubrzo zatim je "shavtio da je izgubio veru".[10] U školskoj postavci Shakespearea igrao je Katherinu u The Taming of the Shrew, 1922. godine[11], i Calibana u The Tempest, 1925. godine, njegove poslednje godine u školi Gresham's.[12] Njegove prve pesme su se pojavile u školskom časopisu 1923.[13]

Godine 1925. počeo je sa studijama biologije na koledžu Christ Church u Oxfordu, ali se u drugoj godini prebacio na studije književnosti. Među prijateljima koje je sreo na Oxfordu bili su Cecil Day Lewis, Louis MacNeice i Stephen Spender; njih četvorica su tokom 1930-ih bili poznati kao "Auden Group" zbog svojih levičarskih, ali ne identičnih, uverenja.

Ponovo je sreo Isherwooda 1925. godine i narednih nekoliko godina mu je Isherwood bio mentor, kome je slao svoje radove na kritiku. Auden se verovatno zaljubio u Isherwooda i tokom 1930-ih imali su seksualne veze u periodima kada su bili bez partnera. Između 1935. i 1939. sarađivali su na tri predstave i putopisu.[14]

Od dana na Oxfordu pa nadalje, prijatelji su ga redovno opisivali kao smešnog, ekstravagantnog, simpatičnog, plemenitog i, delimično po njegovom sopstvenom izboru, usamljenog. U kontaktu sa ljudima falilo mu je samopouzdanja i bio je stidljiv, osim kada je bio siguran da je dobrodošao. Bio je tačan i opsesivno se trudio da poštuje rokove, ali je živeo u fizičkom haosu.[7]

Britanija i Evropa, 1928–1938 uredi

U jesen 1928. Auden je napistio Britaniju i preselio se u weimarski Berlin, gde je proveo devet meseci. Jedan od razloga je bio i taj što je Engleska u to vreme bila represivno društvo prema gej osobama, nasuprot Berlinu, gde je homoseksualnost bila prihvaćena. U Berlinu je najpre iskusio politički i ekonomski nemir, koji je postao jedan od njegovih glavnih tema.[8]

Po povratsku u Britaniju, 1929. godine kratko je radio kao tutor. Godine 1930. objavio je svoju prvu knjigu, Poems (1930), koju je T. S. Eliot prihvatio da štampa kao urednik u Faber and Faber. Ovaj izdavač je objavljivao i njegove kasnije radove. Godine 1930. počeo je i svoju petogodišnju karijeru upravnika škola za dečake, najpre dve godine u Larchfield Academy, zatim tri godine u The Downs School, gde je bio veoma voljen nastavnik.[6]

Tokom ovih godina Audenova erotska intereovanja su bila fokusirana na, kako je kasnije rekao, idealizovani "Alter ego"[15] umesto na druge osobe. Njegovi partneri (ili osobe kojima se neuspešno udvarao) bili su nejednaki sa njim ili po godinama ili po inteligenciji; njegove seksualne veze su bile obično prolazne, mada su se neke razvile u duga prijateljstva. Ove veze je kasnije suprotstavio onome što je nazivao "brakom" jednakih, koji je imao sa Chesterom Kallmanom od 1939. i koji je bio zasnovan na individualnosti obojice.[16]

 
Auden 1939. Fotografija: Carl Van Vechten.

Od 1935. do 1939. kada je napusio Britaniju, Auden je radio kao samostalni esejista, kritičar i predavač, najpre za G.P.O. Film Unit, deo pošte koji je pravio dokumentarne filmove. Radeći za G.P.O. Film Unit sreo je i sarađivao je sa Benjaminom Brittenom, sa kojim je, takođe, sarađivao na predstavama i libretima. Njegove predstave tokom 1930-ih su igrane u Group Theatre-u.[8]

Njegov rad u ovom periodu je oslikavao njegovo verovanje da svaki dobar umetnik mora da bude "malo više od novinara koji izveštava".[17] Godine 1936. proveo je tri meseca na Islandu, gde je sakupljao materijal za putopis, Letters from Iceland (1937), koji je napisao u saradnji sa Louisom MacNeiceom. Godine 1937. otišao je u Španiju, gde je nameravao da vizi ambulantna kola u Španskom građanskom ratu, ali je radio u propagandi, što je napustio kako bi otišao na front. Njegov sedmonedeljni boravak u Španiji je imao na njega veći uticaj i njegovi stavovi su postali složeniji, nakon što je shvatio da je politička realnost kompleksnija nego što je zamišljao.[6][16] Ponovo je pokušao da spoji reportažu i umetnost i Isherwood i on su proveli šest meseci na ratištu tokom Drugog kinesko-japanskog rata tokom 1938. radeći na knjizi Journey to a War (1939). Na povratku u Britaniju kratko su se zadržali u New Yorku i rešili su da se presele u Ameriku. Auden je jesen 1938. proveo delom u Britaniji, delom u Briselu.[6]

Mnoge njegove pesme tokom 1930-ih i kasnije inspirane su neonzumiranom ljubavlju. Svoj emotivni život je 1950-ih opisao čuvenim stihovima: "If equal affection cannot be / Let the more loving one be me"[18] ("The More Loving One"). Imao je dara za prijateljstvo, a od kraja 1930-ih želeo je stabilnost braka, koji je nazivao "jedinom temom".[19] Tokom života činio je dobra dela, nekada javno (kao što je venčanje sa lezbejskom spisateljicom, Erikom Mann, 1935. kako bi joj omogućio britanski pasoš i šansu da pobegne iz nacističke Nemačke[6]), ali, posebno kasnije u životu, često i krišom, i bio bi postiđen kada bi se to saznalo u javnosti, kao što je bio njegov poklon prijateljici Dorothy Day za časopis Catholic Worker, što je bilo objavljeno na naslovnoj stranici The New York Times-a, 1956. godine.[20]

Amerika i Evropa, 1939–1973 uredi

Auden i Isherwood su otplovili za New York januara 1939. godine sa privremenim vizama. Njihov oslazak iz Britanije su mnogi videli kao čin izdaje, što je imalo negativne posledice za njegovu reputaciju.[6] Aprila, 1939. Isherwood se preselio u Califoniju i njih dvojica su se samo povremeno viđali u kasnijim godinama. U ovo vreme Auden je sreo pesnika, Chestera Kallmana, koji je bio njegov ljubavnik u naredne dve godine (Auden njihvo odnos opisuje kao "brak" koji je otpočeo "bračnim putovanjem" po Americi).[21] Godine 1941. Kallman je prekinuo njihovu vezu, jer nije mogao da pristane na Audenova insistiranja na monogamnoj vezi, ali su ostali prijatelji do kraja života i živeli su zajedno od 1953. do Audenove smrti. Auden je oba izdanja sabranih pesama (1945/50 i 1966) posvetio Isherwoodu i Kallmanu.[22]

 
Christopher Isherwood (levo) i W.H. Auden (desmo). Foto: Carl Van Vechten, 6. februara, 1939.

Tokom 1940–41 Auden je živeo u kući u Brooklyn Heightsu, koju je delio sa Carson McCullersom, Benjamin Brittenom i druhima, i koja je postala centar umetničkog života.[23] Godine 1940. pridružio se Episkopalnoj crkvi, vraćajući se tako anglikanskoj zajednici, koju je napustio sa 13 godina.

Kada je Britanija objavila rat Nemačkoj, septembra, 1939. Auden je rekao britanskoj ambasadi da će se vratiti u UK, ako je potreban, ali su mu odgovorili da među ljudima njegovih godina (32) imaju potrebe samo za kvalifikovanim osobljem. Tokom 1942 i 43. predavao je engleski jezik na Michiganskom univerzitetu. Bio je pozvan na regrutaciju u američku vojsku, ali je odbijen iz zdravstvenih razloga. Dobio je stipendiju Guggenheima za 1942-43. ali je nije iskoristio, već je odlučio da predaje na Swarthmore College-u (1942–45).[6]

Tokom leta 1945. godine, nakon što je rat u Evropi bio završen, boravi je u Nemačkoj sa Istraživanjem strateškog bombardovanja, baveći se uticajem bombardovanja Saveznika na nemački moral. Ovo iskustvo ostavilo je traga u njegovim kasnijim radovima, kao što je boravak u Španiji imalo uticaja na njegov raniji rad.[22] Po povratku u SAD počeo je da živi na Manhattanu, radeći kao pisac i predavač u The New School for Social Research, i kao gostujući profesor na Benningtonu, Smithu i drugim američkim koledžima. Godine 1946. dobio je američko državljanstvo.[6][8]

Auden je 1948. počeo da provodi leta u Evropi, najpre u Ischiji u Italiji, a kasnije u Kirchstettenu u Austriji, gde je kupio seosku kuću.[6]

Godine 1951. malo pre nego što su britanski šijuni, Guy Burgess i Donald Maclean pobegli za SSSR, Burgess je probao da kontaktira Audena, kako bi došao kod njega u Ischiju, o čemu su ranije razgovorali. Auden nikada nije odgovorio na njegov poziv i nije imao nikakve kontakte sa njima, ali je njegovo ime bilo povezivano u štampi sa njihovim bekstvom. Ovakva medijska pažnja je bila ponovaljena kada su dokumenta MI5-a objavljena tokom 2007. godine.[24][25]

Tokom 1956-61. Audem je bio profesor poezije na Oxfordu, gde se od njega očekivalo da održi tri predavanja godišnje. Ovakav ne mnogo zahtevan posao omogućavao mu je da i dalje zimu provodi u New Yorku, a leta u Evropi, provodeći samo tri nedelje u Ofxordu godišnje. Zarađivao je uglavnom tako što je držao predavanja i pisao za New Yorker i druge časopise.[8]

Tokom poslednjih godina počeo je da se ponavlja u razgovorima, što je razočaravalo njegove prijatleje, koji su ga znali kao duhovitog sagovornika koji ume da govori o različitim temama.[6][26] Godine 1972. preselio se u Oxford, gde mu je koledž Christ Church dao kućicu, ali je nastavio da provodi leta u Austriji. Umro je u Beču, 1973. godine i sahranjen je u Kirchstettenu.[6]

Književni stil uredi

Auden je izdao 400 pesama od čega ih je 7 bilo vrlo velikih po obimu taku da su dvije (svaka za sebe) zauzimale cijelu knjigu. Njegov poetički opus je bio enciklopedijski tako da se kretao od modernizma do tradicionalnih formi kao što su balade, haiku ili barokna djela[5]. Ton njegovih djela se kretao između pesama koje spadaju u pop kliše do meditacija i od suvremene krize do evolucije društva [2][16].

Osim pesama Auden je više od 400 esej]]a i kritika o književnosti, historiji, politici, muziki, religiji i mnogim drugim stvarima. Također je sudjelovao u pisanju opernog libreta i surađivao s snimateljima dokumentarnih filmova. Pred kraj svog života Auden je kontroverzno krenuo u izmjene svojih popularnih pesama ili je neko potpuno odbacio pošto ih je smatrao dosadnim ili nepoštenim dok je radio, sklapao kolekcije svojih djela[27].

Objavljeni radovi uredi

Spisak koji sledi sadrži samo one radove koje je Auden priredio i objavio tokom života:

Knjige uredi

Scenarija i libreti uredi

Reference uredi

  1. Auden, W. H.; ed. by Edward Mendelson (2002). Prose, Volume II: 1939–1948. Princeton: Princeton University Press. str. 478. ISBN 0-691-08935-3.  Auden je koristio frazu "Anglo-American Poets" 1943. godine koja se odnosila na njega i na T. S. Eliota.
  2. 2,0 2,1 2,2 Smith, Stan, ed. (2004). The Cambridge Companion to W. H. Auden. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0-521-82962-3. 
  3. Academy of American Poets. „W. H. Auden”. Pristupljeno 21. 01. 2007. 
  4. Brodksy, Joseph (1986). Less Than One: selected essays. New York: Farrar, Straus and Giroux. str. 357. ISBN 0-374-18503-4. 
  5. 5,0 5,1 Fuller, John (1998). W. H. Auden: a commentary. London: Faber and Faber. ISBN 0-571-19268-8. 
  6. 6,00 6,01 6,02 6,03 6,04 6,05 6,06 6,07 6,08 6,09 6,10 6,11 6,12 Carpenter, Humphrey (1981). W. H. Auden: A Biography. London: George Allen & Unwin. ISBN 0-049-28044-9. 
  7. 7,0 7,1 Davenport-Hines, Richard (1995). Auden. London: Heinemann. ISBN 0-434-17507-2. 
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 Oxford Dictionary of National Biography. [ttp://www.oxforddnb.com/view/article/30775 „Auden, Wystan Hugh”] (Subscription access only). Pristupljeno 29.9.2010. 
  9. Auden, W. H. (1993). The Prolific and the Devourer. New York: Ecco. str. 10. ISBN 0-88001-345-1. 
  10. Auden, W. H. (1973). Forewords and Afterwords. New York: Random House. str. 517. ISBN 0-394-48359-6. 
  11. The Times, July 5, 1922 (Issue 43075), p. 12, col. D
  12. Wright, Hugh, "Auden and Gresham's" in Conference & Common Room, Vol. 44, No. 2, Summer 2007 Arhivirano 2012-03-07 na Wayback Machine-u online at schoolsearch.co.uk
  13. Auden, W. H.; ed. by Katherine Bucknell (1994). Juvenilia: Poems, 1922-1928. Princeton: Princeton University Press. ISBN 0-691-03415-X. 
  14. Davenport-Hines, Richard (1995). Auden. London: Heinemann. str. ch. 3. ISBN 0-434-17507-2. 
  15. Mendelson, Edward (1999). Later Auden. New York: Farrar, Straus and Giroux. str. 35. ISBN 0-374-18408-9. 
  16. 16,0 16,1 16,2 Mendelson, Edward (1981). Early Auden. New York: Viking. ISBN 0-670-28712-1. 
  17. Auden, W. H.; ed. by Edward Mendelson (1996). Prose and travel books in prose and verse, Volume I: 1926–1938. Princeton: Princeton University Press. str. 138. ISBN 0-691-06803-8. 
  18. "Ako ljubavi ne može biti / Neka budem ja taj koji će više voleti."
  19. Auden, W. H.; ed. by Katherine Bucknell and Nicholas Jenkins (1995). In Solitude, For Company: W. H. Auden after 1940, unpublished prose and recent criticism (Auden Studies 3). Oxford: Clarendon Press. str. 88. ISBN 0-19-818294-5. 
  20. Lissner, Will. "Poet and Judge Assist a Samaritan." New York Times, 2 March 1956, pp. 1, 39.
  21. Mendelson, Edward (1999). Later Auden. New York: Farrar, Straus and Giroux. str. 46. ISBN 0-374-18408-9. 
  22. 22,0 22,1 Mendelson, Edward (1999). Later Auden. New York: Farrar, Straus and Giroux. ISBN 0-374-18408-9. 
  23. Tippins, Sherrill (2005). February House: The Story of W. H. Auden, Carson McCullers, Jane and Paul Bowles, Benjamin Britten, and Gypsy Rose Lee, Under One Roof In Wartime America. Boston: Houghton Mifflin. ISBN 0-618-41911-X. 
  24. „BBC report on release of MI5 file on Auden”. BBC News. 2. 3. 2007. Pristupljeno 29. 9. 2010. 
  25. Mendelson, Edward. „Clouseau Investigates Auden”. 
  26. Clark, Thekla (1995). Wystan and Chester: a personal memoir of W. H. Auden and Chester Kallman. London: Faber and Faber. ISBN 0-571-17591-0. 
  27. Auden, W. H. (1966). Collected Shorter Poems, 1927–1957. London: Faber and Faber. str. 15. ISBN 0-571-06878-2. 
  28. 28,0 28,1 28,2 28,3 28,4 Auden, W. H. and Christopher Isherwood; ed. by Edward Mendelson (1988). Plays and other dramatic writings by W. H. Auden, 1928–1938. Princeton: Princeton University Press. ISBN 0-691-06740-6. 
  29. 29,0 29,1 Auden, W. H.; ed. by Edward Mendelson (1996). Prose and travel books in prose and verse, Volume I: 1926–1938. Princeton: Princeton University Press. ISBN 0-691-06803-8. 
  30. 30,0 30,1 30,2 30,3 30,4 Auden, W. H. and Chester Kallman; ed. by Edward Mendelson (1993). Libretti and other dramatic writings by W. H. Auden, 1939–1973. Princeton: Princeton University Press. ISBN 0-691-03301-3. 

Vanjske veze uredi