Wikipedija

Vukolaj Radonjić

Vukolaj Jovanov Radonjić (Njeguši, oko 1765. - Kotor, 1832.) bio je posljednji guvernadur Crne Gore.

Vukolaj Radonjić (painting by Adam Stefanović)

Vuko Radonjić je bio pro-zapadno orjentisan (oslanjao se na Austriju i Veneciju) i bio je u sukob sa vladikom Radom zbog njegovih monarhističkih nastojanja i isključivog pro-ruskog opredeljenja. Radonjiću je ukinuto zvanje guvernadura 1831. a on i čitava porodica su proterani iz zemlje 1832. godine.

Život uredi

Vukolaj je rođen 1765. godine u Njegušima. Naobrazbu je završio u Plemićkoj Akademiji u Šklovu (Bjelorusija), gdje je stekao titulu kavaljera i dobio orden svete Ane. Bio je oženjen Stanom Vukovom Petrović (Njeguši, oko 1775. - Kotor 28. rujna 1855).

Politička karijera uredi

Vuko Radonjić je bio jedan od najistaknutijih članova Praviteljstva, koje je obavljalo poslove iz sfere unutrašnje i spoljne politike, vodilo brigu o očuvanju unutrašnjeg poretka, o blagostanju naroda i rasporedjivalo zemaljsku gvardiju na ispunjavanju državnih odluka i rješenja. Još za života njegovog oca gubernadura Jovana Radonjića vršio je dužnost gubernadura (1798-1799) i kao gubernadur bio član crnogorske Narodne skupštine. Za gubernadura je formalno izabran 15. 05. 1804. godine na Općenarodnoj skupćini, poslije smrti svoga oca.

Na velikom zboru na Cetinju, 7/19. VIII 1804, ruski konzul Aleksandar Josifovič Mazurevski je predao “crnogorskom i brdskom Gubernatoru” Radonjiću gramatu “Gubernatorima i Vojvodama Crnogorskim i Brdskim”, koji ju je pročitao okupljenom narodu.[1] Guvernadur Vukolaj Radonjić je predvodio dvadesetpetočlanu crnogorsku delegaciju na svečano otvoranje ruskog konzulata u Kotoru 2. oktobra 1804.[2]

Vuko Radonjić je budno pratio vladičine kontakte s francuskim oficirma i đeneralima. Guvernaduru nije bilo pravo što Petar I ne obavještava narodno praviteljstvo o susretima s francuskim đeneralima. Radonjić je iskoristio vladičin susret s đeneralom Loristonom 14/26. X 1807. da bi ga pred narodom optužio za samodržavlje.[3]

Za vreme Napoleonovih ratova, Vukolaj je zapovijedao skupinom od 3.000 ljudi u boju kod utvrde Trojica (Kotor) i kod Vučijeg ždrijela u protjerivanju Napoleonovih vojnika 1813. godine.[4] Crnogorci i Bokelji su do jeseni 1813. samostalno oslobodili skoro cijelu Boku. 29. oktobra 1813. odlukom skupštine glavara Crne Gore i Boke, održane u Dobroti, bila je stvorena zajednička državna tvorevina koja je uključivala Boku, Crnu Goru i Brda. Na "Ugovoru proglašenja ujedinjenja između Boke i Crne Gore" u Dobroti, 29. listopada 1813. godine, pored potpisa vladike Petra I, stoji potpis gubernadura Vukolaja Radonjića u ime cijele Crne Gore i Brda, kao i ostalih glavara. Međutim, poslije Napoleonovog poraza sile pobjednice: Rusija, Austrija i Velika Britanija, odlučile su da se Bokokotorski zaliv prepusti Austriji.

Vuko je bio jedan od članova crnogorskog praviteljstva koji su radili na Planu državnih reofrmi. Projektom je jasno bila podijeljena nadležnost vladike i guvernadura, tako da je bio potopuno isključen sukob nadležnosti među njima.[5]

Sukob sa vladikom Petrom uredi

Vuko Radonjić je kao «guvernadur crnogorski» ruskom caru upućivao izvještaje u kojima je optuživao vladiku Petra zbog «razvratnog života» i stvaranja vlade od koje «nema nikakve koristi za narod, nego samo za mitropolita i njegove rođake».[6]

Petar I Petrović Njegoš je 1818. godine pokušao da liši Vukolaja Radonjića zvanja i ovlasti guvernadura, ali nije uspeo jer je Radonjić imao podršku crnogorskih glavara. Na nahijskom saboru Crmničke nahije Vuko Radonjić je optužen da “upire protiv volje i misli našega gospodara vladika Petra”. Sabor je zaključio da gubernadur Vukolaj nije imao pravo da piše u ime svega naroda crnogorskoga i brdskoga zato što je takva vlast data samo vladiki.

Sukob sa vladikom Radom uredi

Vladavina Petrovića je od samog početka počela dobijati izrazito monarhistička obilježja. Naslednik Petra I nije izabran na narodnom saboru već oporukom. Time je sankcionisano pravilo da položaj zemaljskog gospodara ne može izaći iz porodice Petrovića.[7] Vukolaj Radonjić se nije slagao sa testamentom kojeg je vladika Petar I “izdiktirao” Simi Milutinoviću Sarajliji, gdje je potvrdio Radivoja Rada Tomova za nasljednika. Vukolaj nije imao povjerenja u pisanja Sime Milutinovića.

Ubrzo po dolasku austrijskog đenerala Johana Taca u Kotor, krajem novembra 1830, došao je na austrijsku teritoriju, u naselju Puč, guvernadur Vuko Radonjić radi dogovora, vjerovatno o statusu Maina i Stanjevića.[8] Guvernadur Vukolaj Radonjić su vladičinu ljudi "uhitili" u noći izmedju 15. i 16. XI 1830. godine u mjestu Puč (Kotor) gdje je navodno prodavao Crnu Goru Austriji. Kada su ga zapitali po kakvom poslu je tu, on je odgovorio: "Imao sam prešu moju, a i za narocku korist, ter sam pisa jednu knjigu konsulu u Dubrovnik".[9] Tada su mu oduzeli prepisku. Pod optužbom da je sa svojim bratom Markom Radonjićem činio razne prijestupe i prkosio vladiki Petru II Petroviću Njegošu, donesena je odluka da se guvernarudu oduzme zvanje i zemaljski pečat i da se Radonjić kazni smrtnom kaznom. Radonjić je morao vratiti općecrnogorski pečat, mohur, koji je pripadao najprije njegovom djedu prvome Crnogorskom gubernaduru Stanislavu Radonjiću, a potom njegovomu ocu gubernaduru Jovanu. Na zauzimanje vladike, smrtna kazna nije izvršena. Vuko Radonjić, uprkos svemu tome, nije prestajao da radi, niti se krio.[10] On je nastavio i dalje da održava veze sa đeneralom Tacom, Mihovilom Martelinijem i Jozefom Vikerhauzerom.[11] Francuski pukovnik Viala de Somijer je nakon razgovora sa bivšim guvernarudom Radonjićem izjavio „da će nam reforma jednog dana, nadamo se, bar utjehu pružiti da vidimo kako se ispravlja nepravda nanijeta nevinima“.[12]

Osuda i progonstvo uredi

Dana 16. siječnja 1832. godine guvernadur Vukolaj Radonjić je izveden pred sud i osuđen (pored ostalog i za neuspjelu seobu Crnogoraca u Rusiju 1817. godine), a kazna je bila da se on i njegov rodni brat Marko Radonjić metnu u okove i zatvore u špilji Cetinjski manastir i da se 6 kuća Radonjića, odnosno 32 člana njihove obitelji protjeraju na austrijski teritorij (Kotor).[13]

U tačci šestoj ove surove presude, pored ostalog, stajalo je: „Senat i gvardija crnogorska i brdska osudi da se Vuko Radonjić metne u gvožđa, što i bi učinjeno, a svrh toga da sva kuća Joka Stanova Radonjića ima biti izgnata iz granica crnogorskijeh i brdskijeh, a imuće njihovo, koje se nalazi u Crnu Goru, da ima ostati ovdje”. Ako porodica Radonjić pokuša da se protivi izvršenju presude, stoji u njenom sedmom odjeljku, „da sva zemlja ide na njih i da ih iskopa, a Vuko i Marko Radonjić da se mušketaju”. U slučaju da ih neko iz zemlje podrži, stoji u osmoj tački, „da takve ljude ćeramo iz naše zemlje, isto kao i kuću Joka Stanova”.[14]

Izvršenje presude bilo je povjereno senatoru Stevanu Perkovu Vukotiću, koji je pozvao Peja Matovića (Voinovića) sa još nekoliko odvažnih Čevljana. Napad je izvršen noću i Radonjićeva kuća je najprije potpaljena, pa je Pejo uspio da uhvati bivšega guvernadura Vuka, a pored toga ubijeno je još 5-6 lica na Lovćenu, gdje su im bili katuni. Svi ostali su se predali i pošli su u Kotor, dok im je imanje razgrabljeno, a kuće zapaljene i srušene. Bivši guvernadur je sa svojim bratom doveden na Cetinje i zatvoren u jednoj manastirskoj pećini, koja će se otada zvati Guvernaturovica.[15]

O skupu na kome je guvernaduru izrečena smrtna presuda nema informacija van onih koje u svojim pismima ruskim diplomatama i austrijskim vlastima daje Njegoš.[16]

Smrt uredi

Vukolaj je pušten iz tamnice 20. 04. 1832. pod pratnjom gvardije odveden je u Kotor, gdje je ubrzo umro 30. 05. 1832. usled iscrpljenosti. Članovi njegove obitelji su tvrdili da je umro od posljedica tamnovanja na Cetinje. Vukolajev brat Marko koji je tamnovao sa njim je tvrdio da su živjeli na "litri vode i hljeba".

Izvori uredi

  1. ↑ Radoslav Raspopović: Ruski konzulat u Kotoru 1804 - 1806.
  2. ↑ Radoslav Raspopović: Ruski konzulat u Kotoru 1804 - 1806.
  3. ↑ Branko Pavićević: Sazdanje crnogorske nacionalne države (1796-1878.) (II dio)
  4. ↑ Branko Pavićević: Ujedinjenje Crne Gore i Boke Kotorske – Rad zajedničke vlade 1813 - 1814.
  5. ↑ Branko Pavićević: Sazdanje crnogorske nacionalne države (1796-1878.) (II dio)
  6. ↑ Jurij Bičkov: Rusko-crnogorski odnosi - istorija i savremenost
  7. ↑ Risto J. Dragičević: Njegoševo ukidanje guvernadurstva (str. 75)
  8. ↑ Branko Pavićević: Sazdanje crnogorske nacionalne države (1796-1878.) (IV dio)
  9. ↑ Из Његошевог писма Јеремији М. Гагићу
  10. ↑ Risto J. Dragičević: Njegoševo ukidanje guvernadurstva (str. 75)
  11. ↑ Branko Pavićević: Sazdanje crnogorske nacionalne države (1796-1878.) (IV dio)
  12. ↑ Viala de Somijer: Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru (str. 40), Cetinje, 1994.
  13. ↑ Risto J. Dragičević: Njegoševo ukidanje guvernadurstva (str. 75)
  14. ↑ Branko Pavićević: Sazdanje crnogorske nacionalne države (1796-1878.) (IV dio)
  15. ↑ Radovan Radonjić: “Guvernadursko-mitoropolitska kontroverza u crnogorskoj istoriografiji” (str. 493, 494, 495.), 2009.
  16. ↑ Radovan Radonjić: “Guvernadursko-mitoropolitska kontroverza u crnogorskoj istoriografiji”, 2009.

Literatura uredi

  • Radovan Radonjić: "Guvernadursko-mitropolitska kontroverza u crnogorskoj istoriografiji"
  • Radoslav Raspopović: "Ruski konzulat u Kotoru 1804-1806"
  • Branko Pavićević: "Petar I Petrović Njegoš"

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Vukolaj_Radonjić&oldid=41858497