Vladimir Filipović
Vladimir Filipović (Ludbreg, 26. juli 1906 - Silba, 26. juni 1984), hrvatski filozof.
| Vladimir Filipović | |
|---|---|
| Filozofija 20. stoljeća | |
| Zapadna filozofija | |
| Rođenje | Ludbreg, 26. juli 1906 , Austro-Ugarska |
| Smrt | Silba, 26. juni 1984, SFR Jugoslavija |
| Filozofija | |
| Škola/Tradicija | Klasični njemački idealizam |
| Glavni interesi | ontologija, historija filozofije i gnoseologija |
| Inspiracija | |
Biografija uredi
Djelovanje do 1945 uredi
Filipović je osnovnu školu pohađao u Novskoj, gimnaziju u Bjelovaru i Zagrebu, gdje maturira 1925. Studira filozofiju i slavistiku u Zagrebu, te potom u Münchenu i Berlinu (1926.-1927). Diplomirao je 1929 u Zagrebu, 1930 kod Alberta Bazale brani doktorsku dizertaciju Problem vrijednosti – Historijska i kritičko-sistematska rasprava.
Nakon doktorata radi na gimnazijama u Karlovcu i Korenici, a 1932 zapošljava se kao asistent na Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojom će ostati slijedeće 44 godine. Pored fakulteta postaje tajnik tadašnjeg Pučkog sveučilišta, osnovanog na inicijativu A. Bazale, a od 1939 postaje sveučilišni docent.
Za vrijeme NDH, za razliku od profesora Alberta Bazale i svog kolege docenta Pavla Vuk-Pavlovića, uspjeva zadržati položaj sveučilišnog nastavnika.
Djelovanje 1945.-1984. uredi
Nakon Drugog svjetskog rata 1945. Bazala i Vuk-Pavlović su vraćeni na Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta-Zagreb. No Bazala umire već 1947, a Vuka-Pavlovića su krajem te godine u instruiranoj akciji studenti- skojevci otjerali s fakulteta. Tako je Vladimir Filipović praktički ostajo jedini stariji nastavnik na Odsjeku Filozofije i njegov predstojnik od 1948.[1] On je bio i jedini nastavnik koji je otvoreno govorio da nije marksistički filozof, - što je u to vrijeme bilo neobično hrabro. Tad se marksizam smatrao za nešto iznad svih ostalih filozofskih pogleda na svijet - nešto poput naučnog pogleda na svijet. Filipović je svojim mlađim kolegama; asistentima i docentima otkrivao svijet dijalektičkog i historijskog materijalizma, i nastojao sačuvati duh prave filozofije. Od 1952 Filipović je izvanredni, a od 1957. i redovni profesor na Filozofskom fakultetu, na kojem predaje sve do odlaska u mirovinu 1976.[1] Njegovo pedagoško, strukovno, izdavačko i organizacijsko djelovanje bilo je od golemog značaja za dalji razvoj filozofije u Hrvatskoj pa i u drugim dijelovima tadašnje Jugoslavije.
Nastava i organizacija uredi
Filipović je organizirao nastavu i osobno predavao razne kolegije; povijest filozofije, logiku, ontologiju, spoznaju teoriju, i bio mentor svojim asistentima i kasnijim nastavnicima. Preko svojih veza po Njemačkoj, svojim mlađim kolegama je omogućio studijske boravke po Njemačkoj (Zaklada Alexander von Humboldt). Pod njegovim vodstvom, Katedra za filozofiju izrasla je u Odsjek za filozofiju sa devet katedri i 19 nastavnika i asistenata 1980-ih godina (nakon 1990 broj nastavnika i studenata je osjetno smanjen).
Filipović je sudjelovao u osnivanju Hrvatskog filozofskog društva 8. decembar 1957, bio je prvi predsjednik Upravnog odbora HFD (1958.- 1959.), te ponovno od 1962 do 1963.[1] Na njegovu inicijativu godine 1961. pokrenut je Odjel za filozofiju Sveučilišta u Zadru, gdje je i predavao. Nakon umirovljenja 1976. predavao je na postdiplomskom studiju u Interfakultetskom centru u Dubrovniku, na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru, te na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (Psihologija i Filozofija umjetnosti).
Prijevodi i izdavaštvo uredi
Filipović je priredio niz hrvatskih prijevoda klasičnih filozofskih djela; Lukrecije, Kant, Hegel, Fichte, Scheler, za koje je napisao predgovore ili pogovore. Priredio je i dvojezična izdanja (latinski i hrvatski) kapitalnih djela starije hrvatske filozofije: Teorija prirodne filozofije Ruđera Boškovića i Nova sveopća filozofija Frane Petrića. Vladimir Filipović bio je urednik vrlo značajne i utjecajne Filozofske hrestomatije udžbenika iz filozofije u 12 svezaka, koji su počeli izlaziti od 1956. (osobno je pripremio tri), koje su pisali njegovi mladi kolege sa Odsjeka za filozofiju i urednik Filozofijskog rječnika (1965).[1]
Istraživanje hrvatske filozofske baštine uredi
Pred kraj života okreće se proučavanju povijesti hrvatske filozofije (odnosno hrvatske filozofske baštine). Pokrenuo je osnivanje Instituta za filozofiju (1967.) i vodio ga kao ravnatelj od 1968. pa sve do smrti 1984. Filipović je bio glavni urednik časopisa Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine od njegovog pokretanja 1975. do 1984.
Filozofske koncepcije: aksiologija, kultura, pedagogija uredi
U svojoj dizertaciji Problem vrijednosti, nasuprot ekonomističkim i psihologističkim teorijama vrijednosti, Filipović nalazi uzor u filozofiji vrijednosti Hermanna Lotzea (1817.-1881.), utjecajnog njemačkog filozofa koji je u nastojanju oko sinteze metafizike iz njemačkog idealizma i Egzaktne nauke koja je upravo tad bila u usponu, uvidio bitnu razliku - prirodne zbilje konstituirane na kauzalitetu i ljudske zbilje usmjerene na smisao i svrhu, digao problem vrijednosti i etike općenito na rang i dostojanstvo fundamentalne filozofije, tj. metafizike. Lotzeovu ideju Filipović međutim ne razvija dalje u smislu Neokantovske badenske škole koja se nastavlja na Lotzea (po kojoj postoji apsolutna, transcendentalna sfera u kojoj se temelje vrednote). Filipović prije Drugog svjetskog rata razmatra te ideje u skladu sa Brentanovom teorijom intencionalno-predmetno oformljene svijesti, uz utjecaj M. Schelera i N. Hartmanna; on razvija fenomenologijsku filozofiju vrijednosti. Vrijednosna predmetna intencija jest primarna funkcija svijesti.
Tako utemeljena aksiologija ide po Filipoviću ruku po ruku s filozofijom kulture. Iz povijesti i raznolikosti kultura ne slijedi nužno vrijednosni relativizam. Kulture predstavljaju različite sustave objektivnih, nadindividualnih, nadvremenskih, apsolutnih vrednota; mijenja se samo čovjekov odnos prema njima. Taj pristup primjenjuje u raspravi Pedagogija i aksiologija (1934.): Učitelji su odgojitelji, moraju imati osviješten sustav vrijednosti, što ga trebaju prenijeti djeci koju im povjeravaju roditelji i cijela nacionalna zajednica.
Nakon Drugog svjetskog rata Filipović se ne bavi više aksiologijom, jer to novi režim odbacuje kao izdanak idealističke filozofije. Zbog tog on svoje djelovanje ograničava na nastavu, prevođenje i uređivanje knjiga. Iako više nije objavljivao teorijske članke na temu aksiologije, bilo je iz čitavog njegova djelovanja očito da je do kraja života slijedio navedena načela.
Filipovićev utjecaj na odbacivanje marksističkog dogmatizma uredi
Filipović je nastojao prosvjetiteljski djelovati na prvu generaciju akademski školovanih marksista, ranih 1950-ih, upućujući ih na klasični njemački idealizam kao filozofijski izvor Marxove misli. U tome je imao mnogo uspjeha i bitno je pridonio da oni odbace uprošćeni staljinistički marksizam i teoriju odraza. Djelomični plod njegovih nastojanja bili su i njegovi mladi kolege koji su 1964. godine pokrenuli časopis Praxis (neo)marksističke orijentacije.
U povodu 100 godišnjice njegove smrti su Institut za filozofiju i Matica hrvatska organizirali 2006. (07.12.- 09.12.) Znanstveni skup Vladimir Filipović- Život i djelo[2]
Djela uredi
- Filozofija i život, Zagreb, 1938.
- Logika za srednje škole, Zagreb, 1941.
- Filozofija renesanse i odabrani tekstovi filozofa, Zagreb: Matica Hrvatska, 1956.
- Klasični njemački idealizam i odabrani tekstovi filozofa, Zagreb: Matica Hrvatska, 1962.
- Novija filozofija zapada i odabrani tekstovi, Zagreb: Matica Hrvatska, 1968.
- Klasični njemački idealizam, Zagreb: Matica Hrvatska, 1979.
- Filozofski rječnik, Zagreb: Matica Hrvatska, 1989.
Literatura uredi
- Franjo Zenko: Novija hrvatska filozofija, Zagreb: Školska knjiga, 1995.
Bilješke uredi
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 „Povijest Odsjeka za filozofiju (pristupljeno 24. septembra 2010.)”. Arhivirano iz originala na datum 2011-06-12. Pristupljeno 2010-09-24.
- ↑ Znanstveni skup Vladimir Filipović- Život i djelo, na portalu Matica Hrvatska (pristupljeno 24. septembra 2010.)[mrtav link]