Vladimir Dudincev

Vladimir Dimitrijević Dudincev (ruski: Влади́мир Дми́триевич Дуди́нцев; ukrajinski: Володимир Дмитрович Дудинцев; Kupijansk, 29. srpnja 1918. - Moskva, 23. srpnja 1998.) je bio sovjetski, ukrajinski i ruski pisac najpoznatiji po svom romanu Ne samo s kruhom, iz 1956., izdanom tokom Hruščovljeva otapanja.

Vladimir Dudincev
Влади́мир Дми́триевич Дуди́нцев
Biografske informacije
RođenjeVladimir Dimitrijević Dudincev
(1918-07-29)29. 7. 1918.
Ukrajina Kupijansk, Ukrajina
(tada Ukrajina Ukrajinska Država)
Smrt23. 7. 1998. (dob: 79)
Rusija Moskva, Rusija
Obrazovanje
Zanimanjepisac, novinar, pravnik
Opus
Književne vrsteproza
Jezikruski
Znamenita djela

Vladimir Dudincev je rođen u ukrajinskom mjestu Kupijansk 29. srpnja 1918.. Njegov otac je bio belogardejac kog su pogubili boljševici.[1] Usprkos porijeklu, Dudincev je uspio upisati Moskovski pravni institut. Tokom Drugog svjetskog rata, Dudincev je napredovao do čina zapovjednika, ali je nakon ranjavanja kod Lenjingrada demobiliziran te je ostatak rata proveo u uredu ratnog tužitelja.[1] Nakon rata, radio je kao novinar za časopis Komsomolskaja Pravda.[2]

Godine 1953. izdao je zbirku priča U semi bogatrej. Nekoliko priča iz te zbirke bavilo se timom za demoliranje koji uništava planine kako bi se izgradila željeznica.[1]

Tokom svojih putovanja, Dudincev je čuo priču o radniku koji nije uspio uvjeriti sovjetske aparatčike da je otkrio vrijedno nalazište nikla, samo zato što je sovjetska dogma tvrdila kako je to nemoguće. To je postala osnova za njegov roman Ne samo s kruhom.[2] Ipak, Dudincev je imao problema s pronalaženjem izdavača tako da je rukopis stajao neobjavljen sve dok Nikita Hruščov u veljači 1956. nije otvoreno napao staljinizam. U valu liberalizacije umjetnosti, Novij mir je odlučio tiskati Dudincevljev roman.[2] Ipak, Hruščov je ubrzo napao Dudinceva da je s "zlonamjernim zadovoljstvom opisivao negativne strane sovjetskog života."[2] Ubrzo su neke strane zemlje iskoristile Dudincevljevu knjigu u svoje propagandne svrhe, što je jako naljutilo Dudinceva.[1] Isto tako, Dudinceva je žestoko napala i Unija književnika te je autor čak pao u nesvijest tokom sjednice.[1]

Nakon napada, Dudincev je praktički izoliran. Tokom 1959. i 1963. je uspio izdati još dvije knjige, te jednu SF priču 1960., pod naslovom Novogodišnja bajka. U tom je periodu preživljavao od zajmova i darova.[1] Godine 1987., nakon što je Mihail Gorbačov oslobodio umjetnost od cenzorske birokracije, Dudincev je izdao svoj roman Bijele kute u kojima je iznio fiktivnu verziju devastacije koju je Trofim Lisenko donio sovjetskoj genetici. Za taj je roman, sljedeće godine, dobio Državnu nagradu SSSR-a.

Umro je u Moskvi 23. srpnja 1998. godine.[2]

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Encyclopedia of Soviet Writers, sovlit.net, pristupljeno 2009-09-09 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Wines, Michael (1998-07-30), „Vladimir Dudintsev, 79, dies; writer dissected Soviet life”, The New York Times, pristupljeno 2009-09-09  (fee for article)

Vanjske poveznice uredi